Arhiv tekstova

Pedesetogodišnji Saša Radulović rođen je u Bihaću, u Sarajevu je završio Elektrotehnički  fakultet, smjer automatika i elektronika. Otišao je koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća u inozemstvo. Radio je i usavršavao se u Njemačkoj, u Simensovim nuklearnim elektranama, u Kanadi su mu rođena djeca, a u Americi je od 1997. godine bio u poduzetničkim vodama kroz kompanije Venture Capital i Private Equity. Vodio ih je vrlo uspješno, od malih poduzeća s 10, razvijao ih je do kompanija sa 180 uposlenika. U Kanadi i Americi bio je izvršni direktor, član menadžment tima i borda direktora nekoliko kompanija. Bio je aktivan sudionik Silicon Valley Internet boom-a. U Srbiju se vratio 2005. godine.

HR: Zbog čega ste otišli, a zbog čega ste se vratili?  

Koncem osamdesetih već je bilo jasno što će se desiti na ovim prostorima. Mlad, ambiciozan, želio sam stečena teorijska znanja pokazati u praksi u najozbiljnijim sredinama. U šali uvijek kao razlog povratka navodim da su djeca zaboravila govoriti srpski, no, u toj šali ima i puno zbilje. Danas mi je sin na elektrotehničkom fakultetu, kćerka na biologiji. Gledajući što se dešava oko nas, kako nam država propada i postaje zemlja jeftine radne snage, odlučio sam sa skupinom vrlo obrazovanih istomišljenika formirati pokret koji smo nazvali Dosta je bilo – Restart i pokušati pokrenuti narod koji jedini može stati na put sunovratu ove države. 

HR: Zabilježen je i Vaš neuspjeli angažman na mjestu ministra gospodarstva u Vladi Srbije. Zbog čega ste otišli tako brzo?

Kao čovjek s bogatim iskustvom, a još uvijek dovoljno mlad i pun ambicija, u kolovozu 2013. godine prihvatio sam poziv potpredsjednika Vlade Aleksandra Vučića da budem ministar gospodarstva. Težio sam uvođenju reda u sve segmente gospodarstva. Inzistirao sam da se u propalim poduzećima u restrukturiranju popiše imovina, obveze, da se izmire dugovanja prema uposlenicima, da se naprave poslovni planovi i analize tržišta, pa bi se na toj osnovi vidjelo koja se poduzeća mogu spasiti, koja ne. Uvođenjem reda na navedeni način gospodarstvo bi nam profunkcioniralo, prestala bi pljačka, osobito iz Fonda za razvoj, ukinule bi se bezumne subvencije ino–investitorima po radnom mjestu, koje su provođenjem sulude Dinkićeve ekonomske politike domaćeg proizvođača stavljale u inferioran položaj. Faktički, od poreza koje plaćaju domaći proizvođači subvencionira se dolazak na naše tržište njihovih izravnih konkurenata iz inozemstva. Tu ekonomsku politiku Vučić je nastavio. Suprotstavljao sam se Vučiću, neke pljačke uspio sam i spriječiti, ali kad su prijedlozi Zakona o privatizaciji i Zakona o stečaju povučeni iz skupštinske procedure, moj angažman u Vladi Srbije izgubio je svaki smisao. Ostavku sam ponudio i prihvaćena je u siječnju 2014. godine. 

HR: Je li, poslije ove epizode u Vladi Srbije, ostao gorak okus u ustima? 

Naprotiv, ponosan sam na sve što sam sa svojim timom uradio za tih pet mjeseci. Kad dođete u Ministarstvo gospodarstva, imate na raspolaganju proračun od 300 milijuna eura. Nažalost, u mnogim slučajevima taj novac se troši po diskrecionim odlukama ministara. Ja nisam iz tog proračuna uzeo ni dinar i nisam nikome dopustio da taj novac troši mimo pravila i mimo zakona. Uveli smo transparentnost, svi ugovori bili su javni, pokazali smo da se može raditi drugačije. To Vučiću nije odgovaralo, jer se njegova stranka dobrim dijelom financira iz tih sredstava.

HR: Kako ste u svojstvu člana Vlade Srbije osjetili sva politička prepucavanja glede statusa AP Vojvodine?

Vrlo brzo sam zaključio da su sve te igre oko statusa Vojvodine samo običan politički folklor i zamajavanje naroda. Igra se svodi na priču da neke stranke poput LSV nešto žele, druge im ne daju, a za to vrijeme građani žive sve lošije. Dok vodimo ove isprazne razgovore, potpuno smo zaboravili na ključno pitanje, a to je decentralizacija cijele Srbije. Naša politika kaže da svi građani u Srbiji trebaju imati ista prava. Do njih nećemo doći ukidanjem autonomije koja postoji u Vojvodini ili njezinim spuštanjem na razinu autonomije ostalih regija. Naprotiv, razinu autonomije svih lokalnih uprava moramo podići na najvišu moguću razinu. Tako bi se izvršila suštinska decentralizacija, a ogromni proračuni na državnoj razini više ne bi trebali postojati. Normalno bi bilo da imamo tanji proračun na vrhu, kojim bi se financirali projekti od nacionalnog interesa, a lokalna zajednica bi trebala imati i izvorne prihode i velike proračune, kako bi mogla voditi računa o svim tekućim problemima. To bi bila suštinska rasprava, a ne ove kvazirasprave koje na razini rialitija vodi većina stranaka. 

HR: Što bi to konkretno značilo za gospodarstvenike u Vojvodini?

Mi u svojem programu imamo niz mjera koje bi stvorile pozitivan poslovni ambijent, kako za poljoprivrednike, tako i za vlasnike malih i srednjih poduzeća. Prvo bi trebalo izvršiti restituciju, a zemlju koja bi preostala prodati zemljoradnicima, a ne velikim korporacijama ili ino–investitorima. Trebalo bi im ograničiti posjed na 50 hektara, prodati im tu zemlju na kredit od 20 godina, a u isto vrijeme država bi trebala pomoći u formiranju zadruga. Praksa u najrazvijenijim poljoprivrednim zemljama pokazala je da bez zadruga nema individualne poljoprivredne proizvodnje. Kroz te mjere stvorili bi se uvjeti za jačanje malih obiteljskih poduzeća i gazdinstava. Razlog što to do sada nitko nije predlagao je strah od stvaranja velikog broja ekonomski jakih nezavisnih ljudi, kojima se ne bi moglo manipulirati. Najlakše je manipulirati ljudima koji su jeftina radna snaga u inozemnim korporacijama. 

HR: Vojvodina je multinacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna sredina. Imate li program kojim biste regulirali položaj pripadnika nacionalnih manjina u Srbiji?

Svakako. Ljudska prava, među kojima su i manjinska prava, bitan su dio našeg političkog programa. To je i prizma kroz koju gledamo sva zakonska rješenja koja namjeravamo predlagati i svu politiku koju vodimo. Dok štite svoje nacionalne interese i svoj nacionalni i kulturni identitet, želimo da nacionalnomanjinske zajednice skupa s većinskim narodom budu dio jednog monolitnog društva i da ga zajednički grade za svoju djecu.

HR: Svaka nacionalna zajednica ima svoj identitet, kog nastoji očuvati kroz uporabu jezika i pisma, kulturu, obrazovanje i informiranje. Koliki bi udio države trebao biti u tim nastojanjima?

Prije svega mora postojati korektna suradnja Srbije s matičnim državama nacionalnih manjina. Recimo, obrazovanje bi trebalo ići po programu države Srbije, ali na materinjim jezicima pripadnika nacionalnomanjinskih zajednica. Svakako, to bi trebala financirati Vlada Srbije. Uz to, nacionalnim manjinama bi trebalo dati puno veći prostor da taj program dopunjuju u smislu koji bi bio dobar glede zaštite njihovog nacionalnog identiteta. Ukoliko bismo ovo uradili na pravi način, znatno bismo doprinijeli spajanju ljudi, jer ne zaboravimo, nacionalne manjine bi trebale biti najčvršći most u spajanju interesa matične i domicilne države.

HR: Novi izbori očito su pred nama. Zbog čega, kad vladajuća koalicija ima vrlo stabilnu većinu?

Ovo je samo jedna nova, velika kazališna predstava. Nevjerojatno je da premijer nakon godinu i pol od formiranja nove vlade hoće nove izbore. Očito zna da na lokalu nema nikakve kadrove, pa pokušava uvjeriti glasačko tijelo da je on dobar, jedino njegova ekipa ne valja. Ljudi u lokalnim sredinama znaju da je riječ o kadrovima bez ikakvog kredibiliteta, sumnjive prošlosti, s lošim obrazovanjem i takve ekipe ne mogu proći na lokalnim izborima, pa mora raspisati republičke, ne bi li ih dobio na osobni autoritet, uz pomoć medijskog mraka kojega je kreirao. 

HR: Koliki ste optimist glede izbora?

U posljednjih godinu i pol izgradili smo organizaciju na terenu, pa mislim i da smo podvostručili podršku koju imamo. Napravit ćemo jaku listu, na lokalu imamo vrlo kredibilne kadrove, a u izbornu trku ulazimo sami. Razmišljali smo o manjinskim strankama, ali i one su ulazile i ulaze u vrlo neprirodne koalicije, kako bi dobile makar mali dio kolača. Mislim da ćemo prijeći cenzus, cilj nam je samo da uđemo u Skupštinu.

Nas ne zanima udobno sjedenje u parlamentu, nego izgradnja novoga sustava. Srbiji nije potreban vođa, nego sustav koji bi pružao jednake uvjete za sve.