Arhiv tekstova

Prošlotjedno izvještavanje većine srbijanskih medija, ponajprije tiskanih, pokazalo je kako govor mržnje prema drugome i drugačijem ne samo da nije stvar prošlosti, nego je evoluirao, profesionalizirao se i postao dijelom medijskog mainstreama u Srbiji. Medijske su udruge ovakvo izvještavanje okarakterizirale kao huškanje na rat i širenje jezivog govora mržnje, na isti način kao što su to činili krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. 

»To samo pokazuje kako se ovakve prilike jedva čekaju i ukoliko se vlast ne ograđuje od takvih medija, to samo znači da se ona slaže s njima i da je službena politička platforma Srbije za potrebom stvaranja dobrih odnosa i pomirenjem zapravo najobičnija šuplja priča koja se razotkriva upravo na ovakvim primjerima«, objašnjava Dinko Gruhonjić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodije (NDNV) prošlotjedno divljanje medija u Srbiji kada je širenje mržnje prema Hrvatima bilo gotovo  sasvim normalno.

 

Licemjerje na djelu 

 

Ova medijska ostrašćenost započela je krizom s izbjeglicama. Nakon što je Mađarska i hermetički zatvorila granicu sa Srbijom, izbjeglice su morale naći novi put prema zapadnoj Europi. Tisuće izbjeglica počelo je dolaziti u Hrvatsku, na što je Vlada Hrvatske nakon nekoliko dana reagirala zatvaranjem granica i blokadom kamionskog prijevoza robe iz Srbije u Hrvatsku. To je mjera koja je, ponajpre, bila uperena protiv Srbije kako bi se izvršio pritisak da Srbija počne, kako je to hrvatski premijer Milanović rječito objasnio, »malo šarati« te slati izbjeglice i u Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku.  Premijer Srbije Aleksandar Vučić i srbijanska Vlada uzvratili su blokadom granica za kamione i robu iz Hrvatske. Tada je hrvatski premijer Zoran Milanović zabranio ulazak u svoju zemlju svima sa srpskim putovnicama i srpskim registracijama (a karikaturist Corax ovaj sukob to dobro oslikao borbom rogova dvaju volova), na što je većina  mediji u Srbiji potpuno podivljala i iako su izjave srbijanskih političara bile puno blaže od hrvatskih kolega, mediji su uvredljivim, senzacionalnim, diskriminirajućim i tekstovima punim govora mržnje nazivali Hrvatsku onim što ona za  njih jest, a to je otprilike: ustaška zemlja srbomrziteljskog naroda s idiotskim premijerom. I sad, tko će snositi odgovornost za to?

»Najprije, odgovornost mora biti etička i ovo je pitanje za Vijeće za tisak i ja se nadam da će se oglasiti povodom izvještavanja i širenja govora mržnje u medijima. Potom je i pitanje za Ministarstvo kulture koji bi trebalo zauzeti stav prema ovakvom načinu izvještavanja o krizi između Hrvatske i Srbije. Na kraju, i samo republičko tužiteljstvo bi moralo ustvrditi analizom tekstova jesu li pojedini mediji prekšili zakon šireći rasnu, vjersku i nacionalnu mržnju. Ono što je najvažnije, i ono što mi smatramo ključnim u ovoj situaciji jest da je povodom ovakvog načina izvještavanja neophodno da se oglase najviša državna tijela i političari koji moraju zauzeti jasan stav prema širenju govora mržnje i da se distanciraju od ovakvog načina izvještavanja o krizi koja postoji u odnosima Hrvatske i Srbije«, kaže Vukašin Obradović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), jer smatra kako bi ovo posljednje, distanciranje političara, imalo jedini pravi efekt jer »mnogi od ovih medija važe za vrlo bliske Vladi Srbije, odnosno samom premijeru, pa su mnogi skloni tvrditi kako su ovi mediji trbuhozborci Vlade Srbije i da je licemjerno da se na jednoj stranici zagovara regionalna suradnja i smirivanje tenzija, a na drugoj da se šuti nad klasičnim primjerima najblaže rečeno neprofesionalnog izvještavanja«. 

 

Nitko se ne ograđuje od govora mržnje

 

U Ministarstvu kulture, koje je nadležno za medije i nadzor nad provođenjem Zakona o javnom informiranju i medijima (u kojem je govor mržnje jasno zabranjen), rekli su nam kako »Ministarstvo kulture i informiranja radi u u skladu sa zakonom«, što je odgovor koji ne govori ama baš ništa o njihovoj odgovornosti. »Mislim da je ovdje bitnija reakcija Vijeća za tisak kao samoregulacijskog tijela čiji rad Ministarstvo kulture i informiranja maksimalno podržava«, napisao nam je Saša Mirković, državni tajnik u Ministarstvu. Vijeće za tisak (pogledati antrfile) je nevladina organizacija koja postupa samo po žalbama pojedinaca i nema mogućnosti niti reagiranja bez žalbe, niti bilo kakvih pravno obvezujućih sankcija, što g. Mirković svakako zna. Odgovornost je, u ovom slučaju, na državi da reagira. »Tužiteljstvo može po službenoj dužnosti reagirati, da bi eklatantni govor mržnje spram Hrvata, prije svega, kaznili na način na koji je to predviđeno zakonom. Ministarstvo kulture  može izricati neke vrste opomena ili se ograđivati od takvog pisanja medija. Ali očigledno je da se ovo ne provodi«, kaže Gruhonjić, a Mirjana Dokmanović, vodeća konzultantica projekta »Provođenje antidiskriminacijskih politika u Srbiji« objašnjava kako »kada je riječ o govoru mržnje, to je vid neposredne diskriminacije. Veoma je teško razlikovati govor mržnje od slobode izražavanja i slobode mišljenja. Tu treba shvatiti da ljudske slobode i prava nisu apsolutni nego ograničeni pravima i slobodama drugih. To znači da se sloboda izražavanja i mišljenja ne može vršiti ugrožavanjem sloboda i prava drugih. Govor mržnje predstavlja oblik diskriminacije definiran i Zakonom o zaštiti od diskriminacije i svatko tko se smatra diskriminiranim može se obratiti ili Povjereniku za zaštitu ravnopravnosti ili tužbom sudu«, objasnila je ona. 

 

Govor mržnje zabranjen, ali nema nikakvih posljedica

 

Mediji i medijski sadržaji regulirani su kroz nekoliko zakona. Zakon o javnom informiranju i medijima zabranjuje govor mržnje u medijima. U samom zakonu stoji kako nadzor nad njegovim provođenjem vrši Ministarstvo kulture. »Međutim, zakon ne propisuje koje je to konkretne mjere Ministarstvo ovlašteno poduzimati u slučaju govora mržnje. Ovo je slučaj s tiskanim medijima, dok primjera radi Zakon o elektroničkim medijima za istu stvar Regulatoru daje u nadležnost mogućnost izricanja opomene, upozorenja, privremene zabrane objavljivanja programskog sadržaja, pa čak i oduzimanje dozvole«, objasnila je Kruna Savović, odvjetnica u NUNS-u.  Postoji i drugi zakon, a to je Kazneni zakon. Pod stavkom 4. članka 387. (Rasna i druga diskriminacija) piše: »Tko širi ili na drugi način učini javno dostupnim tekstove, slike ili svako drugo predstavljanje ideja ili teorija koje zagovaraju ili podstrekavaju mržnju, diskriminaciju ili nasilje, protiv bilo koje osobe ili grupe osoba, zasnovanih na rasi, boji kože, vjerskoj pripadnosti, nacionalnosti, etničkom podrijetlu ili nekom drugom osobnom svojstvu, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.« Svakako da nije sigurno bi li se medijski sadržaji s elementima govora mržnje podveli pod ovaj članak zakona, ali u slučaju da bi, kazneni progon tada državni tužitelj poduzima po službenoj dužnosti, no prijavama mogu reagirati i građani. 

 

Zašto je govor mržnje nama normalan? 

 

U Hrvatskom nacionalnom vijeću nismo uspjeli dobiti odgovor hoće li se reagirati na ovakvo medijsko izvještavanje. Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV), kaže kako su se »na razini zajednice već odavno dogovorili da se takve pritužbe i žalbe šalju HNV-u, a koliko je meni poznato za sada nema indicija da ćemo na tome u dogledno vrijeme raditi. Zapravo se nadamo da će nakon rješavanja pitanja izbjeglica vrlo brzo doći do normalizacije odnosa, a ovo biti brzo zaboravljeno«, kaže Kuntić. U hrvatskoj zajednici u Srbiji ne da se ne reagira, nego se gotovo smatra normalnim da mediji ovako izvještavaju. Ovaj povratak u prošlost koji su priredili srbijanski mediji proteklog tjedna treba nas sve podsjetiti kako se za to što 90-ih nije kažnjeno, danas mora odgovarati. A odgovornost moramo tražiti mi, koristeći sve pravne mehanizme koji su nam na raspolaganju.