Arhiv tekstova

Migrantska kriza (ne)očekivano je postala predmetom nove oštre retorike na relaciji Beograd–Zagreb, toliko oštre da ima onih koji su skloni ocjeni da su hrvatsko-srpski odnosi na najnižoj razini od devedesetih godina. Taman kada se činilo da otvaranje granica zatvara to poglavlje, novi požar je ponovno potpaljen i dodatno potpiren napisima ovdašnjih medija. U sjeni toga ostala je migrantska kriza koja svoju novu tragičnu dimenziju dobiva dolaskom hladnijeg vremena na europskom kontinentu prema kome i na kome se kreću tisuće onih koje su pokrenuli rat, smrt, neizvjesnost. Jesu li, najblaže rečeno, strelice na relaciji Beograd–Zagreb samo posljedica predizborne kampanje, ili su samo izlika za večito tinjajuću međusobnu netrpeljivost, je li Europa pala na ispitu i koliko će ovaj masovni pokret naroda zauvijek promijeniti sliku Europe koju znamo, neke su od tema o kojima smo razgovarali za novinarom Boškom Jakšićem.

HR: Migrantska kriza kod nas došla je u drugi plan, a u prvi plan izbili su odnosi Hrvatske i Srbije, točnije zatvaranje granice s hrvatske strane i kontra mjere koje je uvela Srbija. Granice su u međuvremenu otvorene, ali prepucavanja na relaciji Beograd–Zagreb ne jenjavaju. Kako to komentirate s gospodarske strane, ali i s političke?

Nesumnjivo je da su hrvatsko–srpski odnosi dospjeli na najnižu razinu u posljednjim desetljećima, ali je važno promatrati ih u jednom širem konekstu. Kriza s izbjeglicama je upotrebljena, ili zloupotrebljena za posebne interese. Logična točka za početak analize je ono što se događa u Hrvatskoj u ovom trenutku. Vlada u Zagrebu uspjela je ove godine obnoviti gospodarski rast i to poslije gotovo šest godina recesije, koje su, ukoliko se ne varam, pojele oko 13 posto nacionalnog proizvoda Hrvatske. S druge strane ta ista Vlada nije uspjela dovoljno reformirati gospodarstvo kako bi zaustavila rast javnog duga, koji dostiže 90 posto BDP–a i nije uspjela smanjiti nezaposlenost, koja je oko 16 posto. Dakle, nije neobično da je premijer Zoran Milanović posegnuo za nacionalizmom jer, kao i drugi političari iz regije, misli da je nacionalizam panaceja svih društvenih boljki. Ova mini kriza, nažalost, pokazala je da, usprkos pristiscima Europske unije za pomirenjem, alatka nacionalizma itekako funkcionira. Premijer Milanović je uspio, po onome što pokazuju ispitivanja javnog mnijenja, smanjiti razliku SDP–a i HDZ–a, ali je svojim neodmjerenim izjavama i jeftinim kalkulacijama dao priliku srpskom premijeru Alaksandru Vučiću da se s ove strane granice vrati nacionalističkoj retorici, koja i u Srbiji donosi političke poene. Dakle, iako je komesar EU Johannes Hahn prilično komandnim tonom zaražio da obje strane, kako je rekao, razoružaju svoj rječnik, to se samo djelomično ostvarilo. Milanović poručuje da više ne želi razgovarati s Vučićem, Vučić uzvraća da je spreman na dijalog i s crnim đavlom. To je trenutačno, prilično sumorni saldo svega onoga što se događalo ovih dana na relaciji Beograd–Zagreb.

I Beograd i Zagreb slave pobjedu u ovom nacionalističkom turniru koji su igrali njihovi premijeri, ali realni gubitnik su prvo odnosi Hrvatske i Srbije, gubitnici su i Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj, a ovaj granični sukob između dvije države pretvorio se u najskuplju izbornu kampanju u povijesti Balkana. Deseci, ako ne i stotine milijuna eura štete izazvane blokadama će, nažalost, platiti građani dvije zemlje.

HR: Proteklih dana naslušali smo se razmjene prilično neprimjerenih riječi na relaciji Zagreb–Beograd. Koliko će sve to dugoročno poremetiti ionako krhke odnose Srbije i Hrvatske?

Razumnom promatraču jasno je da bi, pošto su Milanović i Vučić ispraznili sebe tako što su obogatili srpsko–hrvatske omraze, sada bilo vrijeme da se obnove neke vrste odnosa i kontakata. Koliko je to realno? Čini mi se ne previše, jer bi prije svega premijer Milanović pogazio sva svoja obećanja i sve kredite koje pokušava ugraditi u predizbornu kampanju, a izbori se opasno približavaju. Ne vjerujem zato da će doći do nekog kontakta. Drugim riječima, radijacija ovog sukoba potrajat će barem dok se u Zagrebu ne ustoliči nova vlada. 

HR: Ima li u svemu tome nekog glasa razuma?

Slikovito poređeno sa seizmičkom situacijom, poslije jakog potresa treba slijediti smirivanje tla, a to traži određeno vrijeme. Neki glasovi razuma se već čuju. Prije svega šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić, koja kaže da poslije svih ovih nepotrebnih teških riječi, treba gledati u budućnost. To lijepo zvuči, ali je pitanje koliko je to realno ostvarivo u praksi. Ponavljam da do izbora u Hrvatskoj do nekih značajnijih promjena neće doći. Onda će se uspostaviti jedna druga realnost. Mnogi analitičari ocjenjuju da bi pobjeda HDZ–a pridonijela bržoj normalizaciji odnosa, jer desničari i na jednoj i na drugoj strani lakše uspostavljaju zajednički jezik, nego socijaldemokrate ili liberalne demokrate. To je praksa srpsko–hrvatskih odnosa i pokazala.

HR: Spomenuli ste izbore u Hrvatskoj koji su u velikoj mjeri razlogom zategnutih odnosa Srbije i Hrvatske. Neizvjesno je još da li će u Srbiji uskoro biti izvanrednih parlamentarnih izbora, ali koliko na odnose dviju država utjecaja ima i ta mogućnost prijevremenih izbora u Srbiji?

Kada kažem da je premijer Milanović na srebrnoj tacni pružio premijeru Vučiću priliku da obnovi svoje stare nacionalističke strasti to istovremeno znači da, bez obzira što se ne zna kada bi bili prijevremeni izbori, ovaj sukob Vlada u Beogradu koristi u predizbornoj kampanji. Ono što je i za jednu i za drugu stranu loše je što to znači raspirivanje nacionalizma, što ne može biti dobro i dugoročno udaljava susjede.

HR: Prije oko dva mjeseca oštra retorika između Srbije i Hrvatske vodila se zbog godišnjice Oluje, prije toga zbog ćiriličnih natpisa u Vukovaru, sada zbog migrantske krize i blokade granice. Može li se reći da se samo traži nekakav povod međusobnog zatezanja odnosa i da nije ove migrantske krize da bi to bilo nešto drugo?

Nažalost, u potpunosti ste u pravu. Da nije izbjegličke krize vjerojatno bi se našao neki drugi povod, jer se traže razlozi koji se onda koriste za domaću uporabu. Kao neka vrsta usuda to srpsko–hrvatske odnose prati godinama. Nacionalizam je najlakši način da se mase mobiliziraju i s jedne i s druge strane granice i da se pažnja odvrati od gospodarskih neuspjeha na planu reformi, ne samo financija i gospodarstva, već i pravnog sustava. Svih onih boljki, od kojih Hrvatska, istini za volju, pati manje. Srbija više. No, i jedni i drugi daleko su od toga da su uspjeli stvoriti jedno organizirano, funkcionalno, slobodno, demokratsko suvremeno društvo. 

HR: Svjedoci smo da se u 21. stoljeću podižu žičane ograde u Europi bez granica. No, nisu se čule oštre osude Bruxellesa glede takvog poteza Budimpešte. S druge strane su i zemlje koje ne prihvaćaju kvote za prihvat migranata i izbeglica, koje su opet ostale bez oštre osude Bruxellesa. Kakvu to poruku šalje?

Poruka koja je poslana i koja se i dalje šalje je poprilično obeshrabrujuća. Europa je pokazala još jedanput da nije u stanju imati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pokazalo se i da je europska politika azila u potpunom rasulu i da se Europa ne može dogovoriti oko kvota za prijam izbjeglica. Na kraju se dogovorila o razmještaju 120.000 izbjeglica, što je ništa u poređenju s predviđanjima da u Europu u idućih godinu dana može doći i do dva milijuna ljudi. Dogovor iz Dublina također ne funkcionira i otvoreno se krši. Ponašanje Mađarske i njihovog ksenofobnog premijera Viktóra Orbana ne nailazi na adekvatne kritike, kao što bi se očekivalo da to urade u Bruxellesu, ukoliko se poštuju principi slodiranosti i humanizma na koju EU ne obvezuje samo moralnost, već i pisani dokumenti.  Europa se podijelila na istočnu koja se ponaša izrazito konzervativno i koja sebe proglašava kao branitelja kršćanske Europe, i s druge strane na onu »staru« Europu, prije svega Njemačku, koja se  pokušava drugačije odrediti prema izbjeglicama. Ne iznenađuje me posebno ponašanje zemalja iz nekadašnjeg istočnog bloka, jer su te zemlje od početka tranzicije, a posebno od 2004. kada su prve od njih primljene u EU, pokazivale simptome jednog novog konzervativizma

HR: Kako u ovoj krizi oko migranata i izbjeglica komentirate stav i ponašanje Njemačke, koju ste spomenuli? Do koje granice će Njemačka moći primati migrante i izbjeglice i koliko to sve ima veze s tim što Njemačka ima sve manje radno sposobnog stanovništva?

Kada je riječ o Njemačkoj, njihov odnos prema izbjeglicama je mješavina humanizma i pragmatizma, jer osim humanizma koji se ogleda u prihvaćanju stotina tisuća Sirijaca ili Iračana Njemačka ima izravne gospodarske interese da osvježi svoje radno sposobno stanovništvo, jer do 2030. godine Njemačka bi mogla imati deficit od šest milijuna radno sposobnog stanovništva. Priljev izbjeglica za Njemačku je vrlo značajan, prije svega zato što se »knjiže« dva poena. Jedan je solidarnost, Njemačka kao primjer drugima, naročito onima iz istočnog dijela, kako bi se trebalo ponašati prema izbjeglicama. S druge strane je gospodarski interes.

HR: Koliko je ova izbjeglička kriza dugoročan i ozbiljan problem? Može li se upće dati procjena koliko će trajati ovaj izbjeglički val, koliko će ljudi biti pokrenuto i s kakvim dugoročnim posljedicama za Europsku uniju i samu Europu?

Predviđanja su da je ovo vrh ledenog brijega. Četiri milijuna Sirijaca se nalazi u izbjeglištvu u inozemstvu, osam milijuna je raseljeno unutar Sirije, što je potencijal od 12 milijuna ljudi koji mogu  krenuti za primjerom svojih sunarodnika koji su već na tlu Europe ili su krenuli prema Europi. Predviđanja međunarodnih organizacija nagovještavaju da veliki izbjeglički udar tek slijedi i da će u narednoj godini biti mnogo ozbiljniji pritisak izbjeglica, nego što je bio to ovog ljeta ili jeseni.

HR: Otvara se jedan novi problem, jedno novo pitanje. Kako inkorporirati jednu sasvim drugačiju kulturu, tradiciju, religiju u europske vrijednosti? Je li to uopće moguće i koliko će poslije svega Europa postati drugačija?

Europa se mijenja. Podsjetit ću vas da je svojevremeno njemačka kancelarka Angela Merkel priznala  da nijedan od dva moguća koncepta odnosa prema migratnima nije uspio. Jedan je pokušaj njihove integracije u društvo u kome žive, a drugi je pokušaj asimilacije u društvo u kome žive. Drugim riječima, Europa nema odgovor na migrantski val koji joj je došao i tek će doći. Slabi su izgledi da će funkcionalan odgovor biti pronađen u neko dogledno vrijeme. Istovremeno Europa nije spremna da se odrekne migranata zbog poslova koje oni obavljaju, jer sami Europljani nisu spremni raditi te poslove. Uglavnom su to »prljavi« poslovi, koji su nekada plaćeni i više od nekih drugih poslova, ali koje Europljani ne žele raditi, jer ne žele biti smetlari ili oni koji će juriti bijesne pse po ulicama. To je jedan perpetum mobile – Europa će i dalje imati potrebu za migrantima, a istovremeno neće znati kako s njima postupati. S druge strane je i kultura migranata koji dolaze, a uglavnom je riječ o ljudima islamske vjere, koji nisu spremni na bilo kakvu vrstu integracije, a ponajmanje asimilacije. Oni žive na svoj vlastiti način i to čuvaju, što nije neobično, jer recimo u New Yorku imate talijansku ili kinesku četvrt, gdje generacije ljudi žive getoizirano i čak nisu naučile ni engleski jezik. Da se vratimo na tle Europe – ne vidim šanse za stvaranje suživota. Uostalom sjetimo se samo pedesetih godina prošloga stoljeća kada je Njemačka prihvaćala gastarbajtere, a prvi val došao je iz Portugala, Španjolske i Italije. Oni su pravili njemačko gospodarsko čudo, a živjeli su potpuno odvojeno od Nijemaca i nikada nije došlo do međusobnog srastanja. To se ponavlja i s Turcima u Njemačkoj, izbjeglicama iz zemalja Magreba u Francuskoj, a ponovit će se, uvjeren sam, i sa Sirijcima i Iračanima koji sada dolaze u Europu.