Arhiv tekstova
25.09.2015
Kako doživljavate migrante koji svakodnevno dolaze?
STJEPAN JAŠĆUR, umirovljenik iz Šida
Suosjećam s njima
Tužno je gledati sve ove ljude koji svakodnevno prolaze autobusima kroz naš grad. Žalosno je gledati taj veliki broj ljudi, pogotovo male djece koja u naručju svojih roditelja bježe od ratnih strahota. Mi ovdje suosjećamo s njima. Tko se sjeća ratnih devedesetih, a mi stariji s ovih prostora se dobro sjećamo tih teških dana, ne možemo ostati ravnodušni gledajući te napaćene ljude. Žalosno je to što ih tuku, bacaju dimne bombe i suzavce. Ti ljudi bježe od batina, od smrti, a oni ih tuku i to nije u redu. Treba im pružiti ruku prijateljstva. Nitko od njih ne želi ostati ni u Mađarskoj, ni u Srbiji, niti u Hrvatskoj. Oni samo žele ići dalje k boljem životu u zemlje Europske unije. Smatram da tim ljudima treba pomoći i ja sam prvi za to, a vjerujem da moje mišljenje dijele i svi ostali građani šidske općine. Ja se odmah sjetim ratnih devedesetih, kada su nesretni ljudi i s jedne i s druge strane odlazili iz svojih domova. Još uvijek su mi te slike u glavi, kada su se kolone izbjeglica kretale kroz Šid. Radio sam kao vozač i nikada neću zaboraviti kada sam stajao sa svojim vozilom i čekao da prođe pucnjava. Bilo je strašno. Mi smo oduvijek bili humani, upravo iz razloga što znamo što je rat i što znači kada morate napustiti svoja ognjišta, trebamo svi pomoći tim ljudima. Šiđani su oduvijek prihvaćali izbeglice, a mislim da je tako i ovoga puta. Treba pomoći tom narodu koji traži spas i utočište i mislim da smo mi ovdje s ovih prostora uradili sve što smo trebali.
S. D.
Roza Raič, umirovljenica iz Sombora
Strah
Naravno da svakog potresu slike koje svakodnevno gledamo na televiziji i u novinama. Nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, naročito slike djece. Nisu sigurno prešli na stotine kilometara bježeći od dobroga. Sada, je li to samo zbog rata ili ima i onih koji bježe i iz socijalnih razloga, ne znam. A onda su te slike došle i kod nas u Sombor. Nisam, kao ni većina Somboraca, imala osobno nikakav kontakt s njima, niti sam ih vidjela, ali sam čula kako ih je bilo u Bezdanu, a to je dvadesetak kilometara od Sombora. Nismo ih ni mogli vidjeti, jer u samom Somboru nisu ni bili, već su ih autobusi organizirano izravno vozili u blizinu granice s Hrvatskom. Pronijela se priča po gradu kako je prihvatni centar u Somboru pun izbjeglica, ali se ubrzo pokazalo da su to samo priče i da ih tamo nije niti bilo. Cijela ova situacija oko migranata, koja kako vidimo na televiziji traje mjesecima, ne ostavlja ni malo ugodan dojam. Ne znamo što se događa i kakva se velika politika tu vodi i možemo samo nagađati. Strah me je jer dolazi zima. Što će biti ukoliko migrante, kako se sada priča, vrate u Srbiju? Gdje će ih smjestiti? Između ostalog i u Somboru? Tko će to sve to plaćati?
Ne daj Bože nikome da mora ostaviti sve i bježati. Samo neka se svatko od nas stavi u tu poziciju. Ali opet s druge strane ne mogu se oteti dojmu nekog straha i tjeskobe. Suviše smo mi mali i van svake velike politike da bismo znali što se tu zapravo dešava i koliko će sve ovo potrajati i s kakvim posljedicama.
Z. V.
MILKA CAUŠEVIĆ, umirovljenica iz Šida
Tu smo pomoći
Jako mi je žao tih ljudi, ne mogu opisati koliko. Ne treba ih nitko dirati niti tući. To je Božji grijeh pogotovo za onu malu djecu. Ne bježi taj narod zato što želi i zato što je to njihova volja, nego zbog velike muke što ih je zadesila. Tko će bježati iz svog doma zato što želi? Oni bježe zato što moraju i kako bi sačuvali živu glavu. Trebamo pomoći tim ljudima, pružiti im pomoć koliko možemo i omogućiti im da odu tamo gdje žele. Svaka čast našem gradu i ljudima što su im pomogli i što su im pružili svu potrebnu pomoć. Bilo bi lijepo kada bi svatko od nas, iako smo siromašan narod, pružio ponešto. Parče kruha, garderobe za tu dječicu, sredstva za higijenu, bilo što. Mnogi od nas ovdje u Šidu znaju kako je bilo ratnih devedesetih godina i upravo zato suosjećamo s tim ljudima, jer znamo što je rat i da ne donosi ništa dobro. Mi smo ovdje human narod i drago mi je što smo to drugima i pokazali. Ne treba koristiti njihovu muku i nesreću i zarađivati na njima. Treba im pomoći. Nije uopće važno tko je koje vjere i kojoj naciji pripada, svi smo ovdje zato da se svakom čovjeku pomogne u nevolji. Svakog dana sjedim ovdje u parku u središtu Šida i gledam sa svojim kolegicama pune autobuse tih nesretnih ljudi, a kada vidim tu djecu zaplakala bih koliko mi ih je žao. Velika je to muka, pogotovo tih žena koje su se sa svojom djecom uputile na tako dalek put. Nadam se da će pronaći mjesto za sretan život.
S. D.
