Arhiv tekstova

Starost i starenje kao fenomen proučava se već stoljećima, međutim ne postoji jedna potpuna i jedinstvena definicija starosti. Starenje zapravo počinje već od samog začeća i bespovratan je proces. Starenje karakteriziraju promjene na tjelesnom, psihičkom i socijalnom planu, što bi ukratko značilo da starenje donosi otežano funkcioniranje pojedinih sustava u organizmu, osoba se mijenja, postaje zaboravna, neraspoložena, čangrizava. Kod starih ljudi često je prisutan strah, anksioznost i depresija. Ne treba zaboraviti da starost donosi promjenu socijalnih uloga. Ljudi odlaze u mirovinu, nerijetko gube autoritet, kontakti s prijateljima su rjeđi. Također, gube se bračni drugovi i dragi prijatelji. 

 

SVE VIŠE STARIH LJUDI

 

Danas smo svjedoci rastućeg broja starijih osoba u svijetu, o čemu govore podaci UN iz 2012. godine, prema kojima je svaka deseta osoba u svijetu starija od 60 godina. No, kako će se stari ljudi nositi s fenomenom starosti ovisi i od njih samih, te percepcije vlastitog procesa starenja. Znanstvena istraživanja su dokazala da ljudi koji imaju pozitivniji stav prema vlastitom starenju dulje žive od onih s negativnim stavom. Danas se o starosti razmišlja kao o »trećem dobu« koje u sebi nosi dinamičnost i samostalnost kao obilježje ličnosti u doba starosti. 

Starost je u prošlosti bila promatrana kao obiteljska stvar, a sada se ona razumije i prihvaća kao društvena pojava velikih razmjera. Stari ljudi sve češće imaju potrebu za institucionalnim smještajem koji uključuje kako medicinsku skrb, tako i sadržajniji društveni život i izlazak iz izolacije. 

Međutim, često smještaj u domove za stare nije stvar osobnog izbora, nego neminovnost. U slučaju teških fizičkih ili psihičkih bolesti institucionalni smještaj starih osoba je jedini način na koji obitelj može skrbiti o starima. Posebno se to odnosi na one oboljele od Alchajmera i demencije, jer takve osobe zahtijevaju posebnu njegu i cjelodnevnu brigu. U Subotici pokraj Gerontološkog centra postoji više manjih privatnih domova, međutim, rijetko koji od njih prima oboljele od Alchajmera. Jedan od rijetkih je Ustanova za smještaj i njegu starih lica Betanija u vlasništvu Jadranke Vuković.

 

BETANIJA

 

Kako je počela svoj poslovni angažman njege oko oboljelih od Alchajmera priča nam Jadranka, sjedeći u okruženju stanara doma Betanija u Subotici:

»Kada se otvarala prva kuća u Aleksandrovu 2010. godine došao je vlč. Andrija Anišić posvetiti objekt i tada smo razmišljali kako bi ga nazvali. Velečasni je predložio neka se zove Betanija. Riječ Betani na židovskom znači kuća za siromašne, a Betanija bi bilo mjesto na kojem se tražila i pružala pomoć. Mislim da ime doma najbolje oslikava ono čime se mi ovdje bavimo. Već 2012. godine otvorena je druga kuća u Palmotićevoj, gdje sada razgovaramo, a 2014. godine otvorili smo dom u Novom Sadu, tako da smo tamo prvi licencirani dom. Uskoro će i ostali objekti dobiti licenciju, što znači da će biti zadovoljeni strogi standardi vezani za broj i stručnost osoblja, te veličinu i opremljenost prostora. Licenciranje je dobra stvar, jer će se time izdvojiti oni koji svoj posao rade po svim potrebnim standardima i pošteno. Za korisnike je činjenica da dom ima licenciju vrlo važna, jer time rodbina koja smješta staru osobu ima garanciju da će se o njoj adekvatno brinuti, da će imati liječničku kontrolu, pravilnu prehranu i brigu 24 sata. U naš dom dolaze njegovateljice na praktičnu obuku nakon koje imaju pravo polagati ispite i dobiti certifikate potrebne za rad sa starim osobama. Moram naglasiti da je ovaj posao jako težak i da ga prije svega treba voljeti«, pojašnjava Jadranka Vuković i nastavlja:

»Mi smo se oprijedelili za kategoriju korisnika kojih ima puno, ali ih ne primaju svi domovi. To su ljudi oboljeli od Alchajmerove bolesti ili demencije uopće. Trenutačno na smještaju imamo 22 osobe. Oboljeli od Alchajmera su ljudi kojima je potrebna posebna njega. U državnim domovima tu kategoriju ne primaju jer nemaju dovoljan broj radnika. Specijalizirani državni dom za oboljele od Alchajmera postoji u Futogu, ali prima svega 26 korisnika, što je jako mali broj. Kod nas dolaze i ostale kategorije korisnika, ali su pretežno to dementni. Demencija počinje nakon 46 godine neprimjetno. Najbližima je jako teško shvatiti da im je roditelj dementan. Misle da se šalio, da je zaboravio...«. 

 

BRIGA O OBOLJELIMA OD ALCHAJMERA

 

»Osobe oboljele od Alchajmera treba na neki način stalno okupirati jer su neprestano u pokretu. Ne znaju gdje su, stalno su u putu, pakiraju se i idu kući, nemaju osjećaj stvarnosti, ali se odlično sjećaju vremena prije 20-30 godina. I često govore kako ih čekaju mama ili tata. Bolest se razvija u tri faze. Od pokretnih do ležećih bolesnika. U zadnje vrijeme obitelji daju svoje najbliže onda kada je bolest poodmakla, i kada je to jedina opcija. Jednostavno zato što je mirovina koju stara lica imaju potrebna obitelji. Ova bolest je jako traumatična za obitelj i djeluje na sve u okruženju oboljelog. Takva osoba se ne snalazi u prostoru, ona ne zna gdje je toalet, gdje joj je postelja. Njih neprestalno treba nadzirati, što uključuje sve članove obitelji, a to je teško, i kada dovedu osobu u dom govore kako mjesecima nisu spavali. Nažalost, činjenica je da se svake 4 minute u svijetu registrira novi slučaj Alchajmera. Mi smo prošle godine osnovali Društvo alchajmera u Subotici i povezali se s istim udruženjem u Novom Sadu. Kratko smo radili, ali kako od općine nismo dobili nikakva sredstva, ove godine nažalost nismo u mogućnost obilježiti Dan borbe protiv Alchajmerove bolesti, koji se obilježava 21. rujna«, sa sjetom je konstatirala Jadranka Vuković.  

 

OSOBNA ISKUSTVA

 

Ruža Mesaroš iznijela nam je osobna iskustva vezana uz bolest majke i smještaj u dom u kojem je njena majka provela dvije godine. 

»Moja mama je imala 82 godine kada smo je ovdje doveli. Ona je iz Ade i dobro je funkcionirala sama. Društvo su joj pravila tri psa, a jednu gospođu smo plaćali da joj pomogne i svakoga dana je obiđe. Dok je još bila zdrava molila me je da je nigdje ne vodim, jer je htjela umrijeti kod kuće. Stari ljudi imaju stav da je dom za stare ‘uboški dom’ i to kod njih stvara veliki otpor. Međutim, dogodilo se to da je psihički oboljela, pokušala je suicid i liječnik je savjetovao smještaj u dom. Kada smo je doveli u Betaniju ispočetka se bunila, međutim, ja sam bila mirna jer je imala liječničku njegu, dobijala je redovite obroke i o njoj se brinulo. Tu je imala i društvo. Redovito sam je posjećivala, nekada mi je bilo jako teško, nekada mi je bilo lakše, ali me Jadranka uvijek utješila da je to bolest. Moja majka je u domu provela dvije godine, od čega je ovu drugu bila ležeći bolesnik. Međutim, kad god sam došla tu je uvijek bilo sve čisto, kako krevetnina, tako i odjeća. Redovito su je kupali i pravili frizuru. U domu nikada nisam osjetila neugodan miris.Također, tu su za probleme moje majke imali strpljenja i nisu je nakljukavali lijekovima. Moje iskustvo je dobro i ja svakome preporučujem Betaniju«.

Poučena bogatim iskustvom u radu sa starim ljudima i njihovim obiteljima, Jadranka Vuković svima poručuje da poštuju svoje roditelje, majku i oca, jer zna da bi mnogi mnogo toga dali samo da ih mogu vratiti.

»Ljudi tek onda shvate šta su izgubili, kada ostanu sami. Kod Alchajmera se gubitak roditelja dogodi onda kada s njima više ne mogu komunicirati. Jedna od najtežih stvari s kojom se u domu susreću je tuga djece kada dođu u posjet roditeljima i kada im se obrate, a ovi ih ne prepoznaju. To su za obitelj jako teški trenuci«.