Arhiv tekstova

Dr. Mohamed Badawi poznat je mnogim subotičkim roditeljima koji svoje najmlađe vode kod njega. Pedijatar, koji preko 20 godina radi u svojoj obiteljskoj poliklinici, skupa sa suprugom, sinom i kćerkom. U Srbiju je došao 1970. godine na studij medicine, a od tada je s obitelji živio tu i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok se s otvaranjem poliklinike Badawi nije skrasio u Subotici. Dr. Badawi je Palestinac iz Sirije. Najmlađi od šestero braće i sestara, svake je godine posjećivao obitelj u Damasku. Sve do 2011. godine, kada je u Siriji započeo građanski rat. Od tada ne ide, a ovdje pomaže izbjeglicama iz njegove zemlje kojima je liječnička pomoć potrebna na putu. 

HR: Vaša je obitelj i dalje u Siriji? Ili su uspjeli otići, odnosno pobjeći od rata? 

Ja sam Palestinac koji je živio u Siriji, točnije rođen sam u Siriji. Izbjeglica sam od 1949. godine kada smo izašli, odnosno kad smo istjerani iz Palestine. Moja je mama bila trudna sa mnom i rodio sam se u Siriji. Iako sam Palestinac, osjećam se kao Sirijac. Svi moji, cijela obitelj i šira familija bili su u Siriji. Tamo sam se školovao do kraja gimnazije, kada sam došao ovamo 1970. godine i od tada sam tu, ali sam svake godine išao u Siriju skupa sa suprugom sve dok nažalost nisu počeli neredi tamo, do 2011. Od tada nisam išao. U mojoj je obitelji bilo šestero djece, četiri brata i dvije sestre, a ja sam najmlađi. Moja su braća i sestre živjeli većinom u Siriji, a njihova su djeca u inozemstvu – u Emiratima, Švedskoj, Njemačkoj. Sada su svi izašli. U tome je i sreća, jer su stariji pa su otišli kod djece, svatko kod svoje. Legalnim putevima, ne ovako. Oni su stari, ne bi mogli ni izdržati ovaj put. Vidim ovdje ljude, dolaze mi pacijenti, pomažem im koliko mogu. Naravno i evidentiram njihov dolazak kod mene. 

HR: Na koji način uspijevate pomoći izbjeglicama ovdje? 

Surađujemo s međunarodnom organizacijom Liječnici bez granica i oni nam donesu pacijente. Druge, koji imaju također legitimacije da su ušli u Srbiju, taksisti dovedu. Baš sam danas imao telefonski razgovor s nekim, pa sam tako pomogao, a drugima ovdje u ordinaciji. Do sada sam, ove godine, imao 20-ak pacijenata. Ima tu i djece i odraslih, a najčešće su problem prehlada, zapaljenja, kožni problemi, temperatura, proljev, povraćanje. Svakidašnji problemi, da kažem. 

HR: Kako se osjećaju kada dođu kod vas i mogu s nekim na svom jeziku i  iz svoje zemlje pričati? Vjerujem da je olakšanje.

Njima bude jako drago i veliko olakšanje. Ne naplaćujem im preglede, naravno. Pregledamo ih i pomognemo koliko možemo. Njihove su priče većinom slične. Oni bježe od rata koji je njima nametnut. Napuštaju sve svoje tamo i nije im drago niti lijepo što izlaze, kao što ni nama nije bilo drago 1949. godine kada smo napustili našu domovinu Palestinu. Ima dosta i Palestinaca i to je njima drugi bijeg. Za tih 60 godina u Siriji su izgradili živote i sve su sad morali ostaviti. Njima nije nimalo lako i vjerujem  da bi se većina i vratila kući.

HR: Kako se vi sjećate Sirije? 

Siriju sam doživio kao najbolju i najmirniju zemlju koja postoji. I najbolji narod koji postoji. Oni su bili gostoprimljivi kada su nas primili kao izbjeglice iz Palestine. Tamo smo živjeli cijeli život i osjećali smo se apsolutno ravnopravnima sa Sirijcima. Uopće nije pravljena razlika, imao sam sva prava koja ima i Sirijac, osim glasovanja. Oni su me školovali. Zaposlenje, pomoć, zdravstveno osiguranje – sve smo imali. Više arapskih zemalja primilo je Palestince, ali apsolutno najbolji bio je boravak u Siriji. Ja sam iz Damaska, ali obilazio sam cijelu Siriju, pogotovo u posljednje vrijeme kada sam odlazio. Sirija je jedna od najstarijih zemalja na svijetu, to (ovaj rat, op.a.) je šteta ne samo za Sirijce nego i za čovječanstvo. Meni je krivo što taj rat izbija diktirano od nekih velikih sila. Taj problem treba riješiti. Vatru ne možete puhati na plamenu nego se mora dolje zalijevati. Velike su sile moćne to stopirati, ali neće. Zašto? Ako žele, oni mogu. To je žalosno. To je katastrofa. Sve te žrtve, ruševine...

HR: Jeste li u kontaktu s prijateljima u Siriji? Kako oni preživljavaju? 

Jesam, u kontaktu sam. Njima je jako loše, kažu »nadamo se da će biti bolje«, još imaju nadu. Imam i prijatelje koji su krenuli na put (op.a. rutom kojom sada izbjelice idu u EU) ali nisu bili ovdje. Izbjeglica ima u Jordanu, Libanu, Turskoj. To su veliki brojevi. 

HR: Kako gledate na to što druge arapske zemlje, poput Saudijske Arabije, Emirata i drugih koje su bogate ne žele primati izbjeglice iz Sirije? 

To su najbogatije zemlje i to je meni kao knedla u grlu, ne mogu ni progutati. Ne mogu objasniti nikome i ne mogu reći zašto je to tako. Ovi ljudi, izbjeglice, da su otišli tamo, mnogo bi im bilo lakše i zbog jezika koji je isti, običaja, navika, vjere. Adaptacija bi bila lakša. Neki dolaze kod mene i kažu kako su više od mjesec dana na putu. I to je žalosno.  A tamo ih mogu primiti. Ipak, sigurno nije narod kriv. Narod u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a znam ga dobro, gostoprimljiv je. I u Saudijskoj Arabiji, ali izgleda netko drugi diktira. Nisu samo oni krivi. 

HR: Kako vam se čini i kako vidite situaciju u Europi gdje dolaze na tisuće izbjeglica, pa im se jedan dan iz Njemačke šalje poruka da su dobrodošli i da se otvaraju granice, a drugi dan ta zemlja privremeno izlazi iz Schengena i uspostavlja ponovno kontrole nad granicama, dižu se zidovi i bodljikave žice?  Oni svi žele malo dostojanstva tijekom puta, tako su mi rekli, kako bi stigli do svog odredišta na nekakav ljudski način. 

Ja razumijem europske zemlje. S jedne strane to je masa ljudi, s drugačijim navikama, drugačijim običajima. Mnogi od njih će se teško adaptirati kada stignu tamo. Neki samo emigriraju a nikad se ne integriraju u društvo. Ima nekih koji neće ili se ne mogu uklopiti. I tu dođe do sukoba između zemalja i njihovih interesa i to se odrazi na račun ovih jadnih izbjeglica. Treba neći rješenje. Po mom mišljenju, svijet je stvorio ovaj problem, nisu oni sami. Europljani su isto umiješani u to, kao i Amerikanci. Smiješno mi je da Amerikanci kažu kako će uzeti oko 70 i nešto tisuća u toliko veliku zemlju. Mađarska predstavlja ulazna vrata u Europu, neću ulaziti u to imaju li pravo ili nemaju (zaustavljati ljude, op.a.), možda se i vrši pritisak na njih. Znam da su Mađari dobri i da hoće i počeli su ih primati. Ali po mom mišljenju imaju pristisak od drugih europskih zemalja stopirati to. Svakako ovo nije dobro. Mogu pohvaliti ovdje (Srbiju, op.a.), mogu pohvaliti Hrvatsku kako su primili izbjeglice. Kod nas se kaže - pruži noge koliko ti je dugačak jorgan. Tolike su njihove mogućnosti i ovdje i u Hrvatskoj koja je mlada zemlja i koja tek sad počinje. I Srbija nije bogata zemlja kao recimo Švedska, i oni su se pružili koliko su mogli. Ali nemaju mogućnosti za toliki broj. Ovdje je rekordno bilo dnevno 7000 ljudi, pa to treba i nahraniti i smjestiti. 

HR: Nisu sve Sirijci i ne bježe svi od rata. 

Ne, ne, nisu. Nisu čak ni većina. Sad ima i Iračana, Kurda, Afganistanaca, Pakistanaca, ljudi iz Bangladeša. Nisu svi izbjeglice i ne bježe svi s ratnih žarišta. E, sad to treba sortirati. Nažalost, mnogi bace dokumentaciju kako se ne bi saznalo što su i odakle su. Ali to se može saznati odakle su, po jeziku. 

HR: Mislite li, prateći i arapske vijesti, kako je moguć daleko veći priljev izbjeglica? Oni koji su interno raseljeni i oni koji su u okolinim zemljama, spremaju li se i oni u Europu? 

Nadam se da neće. Ja bih volio da ne bude. Kako to da ne bude? To znači da prestane rat. Mislim da oni koji su se smjestili blizu Sirije i koji su našli neko mirno mjesto neće ići dalje. Oni samo bježe od tog rata i vratili bi se u svoju zemlju, imanje, kuću. Ne izlaze svi samo radi boljeg materijalnog života, nego izlaze zato što je takva situacija momentalno.

HR: Kako gledate na radikalizaciju u Siriji, na aktivnosti ISIS-a (Islamic State of Iraq and Siria - Islamska država Iraka i Sirije, odnosno ISIL, Islamska država Iraka i Levanta)? Kada ste odlazili tamo, jeste li mogli naslutiti da postoji radikalizam među ljudima? Mi ovdje dobivamo najgore vijesti, što ne znači da je to većina ili jedino što postoji. 

Kad sam bio u Siriji nisam apsolutno imao uvid u to i niti je to bilo na vidiku. Je li ovaj kršćanin, onaj šiit, ovaj sunit, onaj Alawi... Iskreno, nisam znao da postoje pravoslavci i katolici, suniti i šiiti. Svi su živjeli u harmoniji. Meni je ovo katastrofa, kao grom iz vedra neba. Ne kažem kako je sve kao med i mlijeko. Kao i svugdje ima korupcije, ima kriminala, ali to je bila najmirnija zemlja na Bliskom istoku. Sirija je lijepa zemlja u kojoj čovjek može doista uživati. I ovo što se dogodilo i mene je iznenadilo. Nisu to bile ćelije koje su spavale, nije. To se dokazuje time da ima puno došljaka. Nisu svi Sirijci (koji su u ISIS-u, op.a.), ima ih naravno, ali nisu svi Sirijci. Ima ih iz više zemalja.  Nema ni jedna vjera koja dozvoljava da se ovakve stvari događaju. Prema tome, ovo nije vjerski, ne možemo to tako tumačiti. Ovo nije muslimanski, apsolutno nije. Islam je daleko od ovoga što se radi. 

HR: Spomenuli ste kako je ljudima nekad teško integrirati se, usvojiti nove običaje i prihvatiti novu kulturu. Kada ste došli ‘70. godine, što vam je bilo najteže? 

Ne znam, meni nije bilo teško niti mi je sad teško. Ne osjećam da sam ovdje stranac. Iskreno kažem, u Srbiji i u bivšoj Jugoslaviji osjećao sam se potpuno ravnopravno. U ulici gdje živim i u Subotici osjećam se kao građanin. Nisam osjećao nikakve teškoće kad sam došao niti ih sad osjećam. Meni je drago da sam tu i drago mi je da sam došao kao student a ne kao izbjeglica. Razumijem druge, možda je teško podnijeti to. Kod mene nije bio takav slučaj i ja sam se adaptirao. I mene su prihvatili jako lijepo. Osnovao sam obitelj, osnovao obiteljski posao. Imam moje obveze, koje redovito obavljam. Obveze koje država ima prema meni isto se korektno obavljaju i nemam nikakve primjedbe. 

HR: Hoćete li se dalje angažirati, pružati pomoć? 

Uvijek smo spremni, da. Kao što smo izašli u susret našima, kada su u Srbiji bile poplave. Napunimo moj auto i auto mog sina (lijekovima i dr. op.a.) i nosimo tamo gdje je pomoć potrebna. Spreman sam pomoći na bilo koji način. 

HR: Jesu li vas prijatelji iz Sirije molili za pomoć u dolasku u Europu? Možete li im pomoći? 

Samo legalno, drugačije ne. Pokušao sam da se legalno dobiju vize, ali su odbijene i onda sam se ispričao da ne mogu pomoći. Drugačije ne mogu. 

HR: Kako zamišljate vaš povratak u Siriju? 

Nadam se i volio bih, ali sigurno neće biti uskoro. To je baš žalosno što neće biti uskoro. Nadam se da će biti jednog dana. Mora biti. Ratom ništa nije završeno. Bilo koji rat završen je na stolu. I ovo mora završiti na stolu.