Arhiv tekstova

Programsko vijeće RTV Vojvodine organizira u šest gradova Vojvodine javnu raspravu o programu vojvođanskog javnog servisa. Jedan od gradova u kome je održana javna rasprava bio je i Sombor, a tema u Somboru bio je Drugi program Televizije Vojvodine, na kome se emitira program na jezicima nacionalnih zajednica. Glavni i odgovorni urednik Drugog programa Attila Marton predstavio je program na jezicima nacionalnih zajednica, a Dubravka Valić-Nedeljković iz Novosadske novinarske škole govorila je o kvaliteti programa.

 

POMAKA IMA, ALI NEDOSTAJE NOVINARA

 

Marton je podsjetio kako RTV Vojvodine emitira program osim na srpskom jeziku na još devet jezika i po tome je pokrajinski javni servis jedinstven u Europi. »Mislim da je bitno to što je u zakonu rečeno da mi trebamo istinito, nepristrano i blagovremeno informirati i biti neovisni, profesionalni i štititi javni interes. Unutar tog javnog interesa stoji da je naša zadaća i poštovanje i poticanje pluralizma političkih, vjerskih i drugih ideja. Također ne trebamo služiti ničijim interesima. Nas zakon ne obvezuje na koliko jezika trebamo inforimirati gledatelje, ali nas obvezuje da trebamo informirati sve dijelove društva«, kazao je Marton. 

On je posebice istaknuo kako redakcije na jezicima nacionalnih zajednica nisu prevoditeljske službe, jer ljudi koji rade u manjinskim redakcijama rade na svom jeziku i obrađuju teme koje sami odaberu i na način koji oni odaberu, ali u skladu s profesionalnim standardima RTV Vojvodine. »Te redakcije trebaju obavljati funkciju javnog servisa na tim jezicima. Kao mali javni servisi te redakcije sa svojim oskudnim ljudskim i proizvodnim kapacitetima trebaju odgovoriti ulozi javnog servisa, ti sadržaji trebaju biti raznovrsni, jer naša zadaća je i educirati, a ne samo informirati. Ta količina programa koja se proizvede nije ista na svim jezicima, a uvjetovana je brojnošću nacionalne zajednice i naslijeđenom tradicijom. Unutar tih redakcija različita je i profesionalna razina i jedna od mojih zadaća je ujednačavanje tih profesionalnih standarda«, kaže glavni i odgovorni urednik Drugog programa RTV Vojvodine. 

Programe na devet jezika nacionalnih zajednica priprema osamdeset ljudi, što je po Martonovoj ocjeni malo, a dodatni problem je i to što je do kvalitetnih kadrova teško doći. »Da bismo imali bolji program treba nam ljudi, kapaciteta i promidžba tog našeg Drugog programa. Mislim kako je program bolji nego što je bio prije tri ili četiri godine i nadam se da i gledatelji tako misle. Nadam se da će nova programska shema koja će se primjenjivati od prvog listopada tome još pridonijeti. Važno je što kažu gledatelji, ali neke pouzdane podatke o reakciji gledatelja na naš Drugi program nemamo. Informacije koje stižu do nas su pojedinačne i drago mi je za čuti kako naš drugi program prate i gledatelji Prvog programa RTV Vojvodine«, kaže Marton.

 

MANJKAVE UREĐIVAČKE POLITIKE

 

Rad pokrajinskog javnog servisa Novosadska novinarska škola prati od 2006. godine i jednom godišnje radi se monitoring cjelokupnog programa RTV Vojvodine, kako kaže prof. dr. Dubravka Valić-Nedeljković iz Novosadske novinarske škole, u ime svih građana Vojvodine. »Drugi program ima sjajnu koncepciju u smislu da se zadovolje komunikacijske potrebe onih koji predstavljaju nacionalne zajednice i potrebu informiranja nacionalnih zajednica na svom jeziku. Manjkavost tog programa je u tome što nema dovoljno kadrova i što taj program ima previše repriza, što znači da taj cjelodnevni program nije cjelodnevni program, već samo nekoliko sati dnevno. Redakcija s kapacitetima koje ima ne može taj program napuniti sadržajima za naše sugrađane koji se žele informirati na svome materinjem jeziku. Program na mađarskom jeziku je najrazvijeniji program, dok se neki programi emitiraju jednom u dva tjedna. To je doista malo i šteta je što nacionalne zajednice ne mogu iskoristiti kapacitet Drugog programa RTV Vojvodine za informiranje na svom materinjem jeziku«, kaže Valić-Nedeljković.

Dvojba koja uvijek postoji i kod onih koji pripremaju program, ali i kod gledatelja i slušatelja je treba li i u kom omjeru u programima na jezicima nacionalnih zajednica biti općih vijesti, a koliko programa koji se tiče samo konkretne zajednice. To smo pitali i profesoricu Valić-Nedeljković. 

»To je vječno pitanje. Je li informiranje na jezicima nacionalnih manjina samo praćenje onih oblasti za koje nacionalna vijeća imaju mandat, dakle informiranje, obrazovanje, kultura i jezik. Treba li samo te četiri oblasti pratiti ili sve ono što se događa u zemlji u kojoj živi određena nacionalna zajednica? Postoje različiti pristupi ovoj dilemi. Ima onih koji smatraju kako danas u eri digitalnih medijskih komunikacija nije neophodno da se manjinski mediji bave svim mogućim informacijama koje su toga dana u nekom desku. S druge strane ima onih koji smatraju kako informiranje na jezicima nacionalnih zajednica treba biti kompleksno. Ja zastupam neko srednje mišljenje i moj je stav se manjinski mediji prije svega trebaju baviti nadležnostima i istraživačkim temama, a ne toliko vijestima koje su široko dostupne, kako na njihovom jeziku, a tako i na većinskom jeziku. Tim prije, jer većina pripadnika nacionalnih zajednica govori i razumije većinski jezik kojim se govori u ovoj državi. Ono što nedostaje programima na jezicima nacionalnih zajednica su teme. Nema tema. U programima na jezicima nacionalnih zajednica dominiraju vijesti i izvješća, ili ono što je najgore, bave se prevoditeljstvom. Mislim kako su uređivačke politike tu manjkave, jer ne razumiju koliko bi puno pitanja od značaja za život nacionalnih zajednica trebalo ponuditi u vlastitom programu što izostaje«, odgovorila je na naše pitanje sugovornica iz Novosadske novinarske škole.  

Iako je javna rasprava bila prigoda da svi zainteresirani čuju nešto više od Drugom programu RTV Vojvodine, da pitaju i daju neke svoje prijedloge, javnu je raspravu pratilo tek nekoliko građana. Je li razlog to što su ovakvi kontakti s građanima tek počeci komunikacije javnog servisa s gledateljima ili pak gledatelji smatraju kako svojim prijedlozima ne mogu bitno utjecati na program i uređivačku politiku? Činjenica je da smo i kao društvo i kao država još daleko od toga da građani kao vlasnici javnog servisa, što će u pravom smislu i postati od početka sljedeće godine kada se javni servisi budu financirali iz pretplate, mogu na bilo koji način utjecati na program.