Arhiv tekstova

Zamislite moju cipelu. To je jedna obična, iznošena cipela s prljavim đonom. Ako me procjenjujete samo na temelju moje ružne cipele, sigurno ćete imati vrlo lošu sliku o meni, zar ne? Ali ako pokažete moje lice, moje ruke, tijelo, odjeću, to je onda već drugačija priča. Ovako Šveđanin Hans Rosling, doktor medicine, ali i ličnost koja često drži javne govore i predavanja, objašnjava zašto se svijet ne može razumijevati kroz medije koji najčešće prikazuju samo dio priče, često onaj najružniji, najmračniji. Samo cipelu. Njegov intervju za švedsku TV postaju brzo se proširio društvenim mrežama i postao viralan. »Ovo nije diskusija, ja sam u pravu, vi niste. Kraj priče«, rekao je Rosling novinaru i zaključio raspravu. I u pravu je, mediji ne predstavljaju stvarnost u kojoj živimo, oni predstavljaju samo reprezentaciju dijela stvarnosti. Šta to zapravo znači? 

 

Objektivnost i medijski spin

 

Stvaranje medijskih sadržaja (tekst u novinama, reportaža na televiziji i dr.) podrazumijeva odabir događaja i tema koji će se predstaviti, i potom pravljanje novinskih priča od njih. Svaki dan se i u našem gradu dogodi puno događaja, a oko nas su različite priče koje bi mogle biti ispričane u medijima.  Novinari i urednici omogućuju čitateljima i gledateljima da vide svijet kroz aspekte koje oni odaberu, dakle oni odlučuju o kojim će se temama izvještavati, što će biti uključeno, a što će biti isključeno iz sadržaja. Većina stvari koje znamo posredovana je, a najčešći posrednici su mediji (tisak, televizija, radio, internetski portali, društvene mreže, reklame, knjige, filmovi...). Koliko god mislili da baš mi nismo ti na koje mediji toliko utječu, ipak se možemo na trenutak zapitati na temelju čega smo izgradili mišljenje o osobama koje nikad nismo upoznali? Najaktualniji primjer su migranti. Svatko ima neko mišljenje o njima, no odakle se stvorilo to mišljenje? 

Pa dobro, pitat ćete se, a zar novinari nemaju obvezu biti objektivni? Potpuno ste u pravu, svi koji rade u medijima imaju obvezu (moralnu i etičku) biti objektivni, ali što ta objektivost zapravo podrazumijeva i je li ona moguća? Objektivno izvještavati znači uključiti raznolike izvore podataka (osobe, istraživanja, statistike) koji su možda i proturječni i potom od toga napraviti balansiran tekst. Ipak, kako znati je li medijska objava, bilo da je tekst, TV reportaža, radijski prilog, objektivna? To od čitatelja zahtijeva razumijevanje kako je tekst nastao, razliku između komentara i činjenice, sagledavanje koliko se sugovornika i podataka nalazi u članku i pokušava li nas taj članak (ili reportaža ili slika) uvjeriti u nešto. Metode propagande i spina često je vrlo teško prepoznati. Prirodno oglašavanje je zapravo reklama ili oglas koji je predstavljen isto kao novinski tekst.  Medijski spin je set propagandnih trikova koji imaju za cilj manipulaciju. Spinovanjem se znaju prikrivati loše vijesti tako što se u javnost iznose vrlo popularne pozitivne vijesti, ali uz istovremeno plasiranje i loših. Namjera je loše vijesti prikriti iza onih dobrih, na koje će se mediji vjerojatno fokusirati. Događaji se mogu preuveličavati, stavljati u kontekst koji im ne pripada, a s ciljemo da se javnost preusmjerava s važnih problema na nebitne.  To je način manipuliranja ljudima kroz medije, ali i manipuliranja medija, posebice kroz »neimenovane izvore« koji su preplavili medije, a u kojima se iznose najčešće poluistine ili potpuno netočne informacije. Pa kako se snaći u tome? 

 

Što je medijska pismenost?

 

Tu pomažu vještine medijske pismenosti. Postoje brojne definicije pojma »medijska pismenost«, ali sve se one manje-više svode na sposobnost razumijevanja, kritičkog i analitičkog usvajanja medijskih sadržaja, kao i na znanje i vještinu kreiranja medijskih poruka u skladu s profesionalnim i etičkim standardima novinarstva. Medijska pismenost znači razvijanje kritičkog mišljenja prema medijskim sadržajima kojima smo izloženi, bilo da je to tekst na internetu, objava  koja se dijeli putem Facebooka, fotografija, filma, reklama... To je  naša kontrola nad onime što čitamo, gledamo ili čujemo.  UNESCO, obrazovna, znanstvena i kulturna organizacija Ujedinjenih naroda smatra kako su ove vještine ne samo važne, nego neophodne za preživljavanje 21. stoljeća. Vještine za medijsku pismenost nisu teške i svatko ih može naučiti. Ipak, s ozbirom da se ove vještine ne uče sustavno u školi, građani Srbije (a i mnogih drugih zemalja) gotovo nikad ni ne dođu u dodir s ovom temom. Točnije, nekoliko predavanja o medijima nalazi se u udžbenicima i kurikulumu za 4. razred srednje škole u okviru predmeta građansko obrazovanje, alternativi vjeronauci. Kada se susretnu s obrazovanjem iz medija, oni učenici koji su odabrali građansko obrazovanje imaju 17, 18 godina i većinom već izgrađene stavove i poglede na svijet. Dakle - kasno. A potrebno je ovo znanje učiti od djetinjstva. To se najbolje vidi na djeci koja traže od roditelja igračke koje su vidjeli u crtanim filmovima ili reklamama koje se vrte na dječjim kanalima. Ili na ženama koje su frustrirane ako im rublje nije »blistavo bijelo«, a sve bakterije u WC-u pobijene. Ili na muškarcima koji imaju manjak samopouzdanja zbog peruti u kosi.  Ili građana pred glasovanje koji povjeruju silnim obećanjima političara koji se, pak, koriste vrlo vještim tehnikama uvjeravanja. Kako bi građani mogli donositi ispravne odluke, moraju biti informirani. 

 

Vodi nas automatski pilot

 

S obzirom da smo u današnje vrijeme zastuti informacijama, nije više problem doći do njih, nego se obraniti od ogromne količine podataka kojima smo okruženi. Američki profesor James Potter, koji medijsku pismenost već dugo izučava na Sveučilištu u Los Angelesu i autor je knjige Medijska pismenost koja je i kod nas u izdanju Clio prevedena, piše kako mi uključujemo automatskog pilota. To znači kako potpuno nesvjesno obrađujemo poruke koje primamo iz medija (kada se šećemo i gledamo reklame na bilbordima, slušamo radio tijekom vožnje, gledamo Facebook, čitamo novine ili internet portale...) i time ostavljamo prostor da mediji i medijski sadržaji utječu na nas, a da toga nismo ni svjesni. Automatski pilot nije loš - taj mehanizam nam omogućava snaći se u moru različitih informacija kojima smo okruženi, ali ipak ostavlja mogućnost da na nas, nesvjesno, mediji izvrše ogroman utjecaj.  Istraživanje koje je Medijska koalicija provela u Srbiji na uzorku srednjoškolskih učenika ukazalo je na interesantnu »dvoličnost«, jer mladi smatraju kako mediji baš i ne utječu na formiranje njihovih mišljenja i stavova (37 posto ali smatraju da mediji puno utječu na ljude u njihovoj okolici, kao što su roditelji, prijatelji (47 posto).

 

Što medijska pismenost nije?

 

Ipak, ne treba razvijati ciničan stav prema medijima. Medijska pismenost nije pljuvanje po medijima, ali jest kritička analiza. Mediji su tu zabaviti nas i informirati, a medijska pismenost ne znači ne gledaj, ne čitaj i ne slušaj, nego pažljivo gledaj, pažljivo čitaj i pažljivo slušaj. »Medije ne treba ignorirati i unaprijed odbacivati – to na kraju i nije moguće – već ih treba kritički razumijevati, prepoznavati pravila po kojima funkcioniraju, prepoznavati njihov društveni značaj, ali i manipulativne strategije kojima se služe... Mediji definitivno utječu i na vrijednosti na kojima počiva jedno društvo. Stoga, treba tragati za medijima kojima ćete s pravom vjerovati, ali uvijek treba biti oprezan: provjerite prije nego što povjerujete, piše u priručniku za medijsku pismenost u izdanju Neovisnog društva novinara Vojvodine, a koji se s mnoštvom drugih članaka može naći na stranici www. medijskapismenost.net.