Arhiv tekstova

Školska je godina počela. Prekretnica za mnoge mališane, posebice prvašiće kojima predstoje,  nakon bezbrižnih dana djetinjstva, radne obveze. Velika je prekretnica i za srednjoškolce, koji su izabrali svoja buduća zanimanja ili pak škole koje će im pružiti dobru osnovu za daljnju visoku naobrazbu. Ovih dana dijelim sudbinu i brigu s onim roditeljima koji su svoju djecu upravo zbog izbora budućeg životnog opredjeljenja, poslali u drugi grad kako bi upisali onu školu koju doista vole. Sigurna sam kako je mnogo lakše kada znate da vam dijete pohađa školu koju doista voli, smatrajući da će tako bolje učiti, raditi na sebi, obrazovati se, usavršavati, kako bi po završetku škole bilo osposobljeno za to zanimanje. Moram priznati kako sam osobno bila u nedoumici  koliko je pametno u današnje vrijeme odvesti dijete u nepoznati grad iz obiteljskog doma, i nekako sam se potajno nadala da će se predomisliti i ipak upisati školu u svom mjestu. Ali to se nije dogodilo. Naravno da zvuči sebično, ali je upitno koliko će se trud i rad moga, ali i svakog drugog djeteta nakon završenog školovanja isplatiti. Točnije, kolika će biti cijena njihova ranog odvajanja od doma, obitelji, ako ih nakon toga bude čekalo razočaranje i nedostatak posla za to zanimanje. Imam tu sreću da mi je dijete odabralo poziv za koji se kaže kako ima perspektivu, čak i jamče zaposlenje, ali što je u današnje vrijeme jamstvo? Ohrabrilo me je to što je dijete zadovoljno školom, uvjetima, školskim prijateljima, profesorima, mogućnostima obavljanja stručne prakse, što mislim da je jako dobro i utješilo me što sam vidjela kako moje dijete nije jedino koje je došlo u nepoznato mjesto – ima dosta učenika koji su došli iz okolnih mjesta u Srijemu. Očekivala sam po dolasku u školu kako ću čuti riječi ohrabrenja, međutim shvatila sam da se od te djece očekuje puno više odgovornosti i ozbiljnosti nego što oni po mojoj procjeni posjeduju. Uspoređujući moje generacije, ali i nešto starije s današnjim generacijama petnaestogodišnjaka, jasno je kako smo bili samostalniji i zreliji. Možda im ipak treba pružiti priliku da se tako nauče samostalnosti i možda je to dobar način. To su samo neke moje pretpostavke i očekivanja, da ne kažem i riječi utjehe. Ali strah i dalje postoji. Izgleda da nama roditeljima kojima djeca pohađaju školu u drugom gradu, ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo s tim, da pojačamo nadzor i tješimo se kako je odvajanje od doma jedan od načina da naša djeca postanu zreliji, odgovorniji, samostalniji i stručni ljudi.