Arhiv tekstova

Iako će praktični dio primjene budućeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu najvećim dijelom pasti na leđa lokalnih samouprava, njihove predstavnike nitko od predlagača teksta nije zvao niti na jednu javnu raspravu koje su od 29. srpnja do 18. kolovoza bile održavane u Nišu, Beogradu i Novom Sadu. Pa ipak, rukovodilac Odsjeka za poljoprivredu u Subotici Grgur Stipić upoznat je sa sadržajem teksta, prije svega zahvaljujući suradnji s Regionalnom gospodarskom komorom i udrugama poljoprivrednika. Ni on, međutim, ne zna odgovor na pitanje kako to da je država iz cijelog procesa pripreme Zakona isključila one na koje će se ubuduće najčešće oslanjati.

»Na to pitanje teško mogu dati odgovor, jer stvarno imamo dobru suradnju s kolegama u Ministarstvu poljoprivrede koji operativno rade na poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Međutim, sigurno bi svrsishodno bilo da su lokalne samouprave bile uključene u izradu tog nacrta, napose stoga što su one i do sada bile uključene u raspolaganje državnog zemljišta, a i dalje će biti, i to mnogo više, s obzirom na to da se radi o prodaji i o davanju na korištenje većih površina«.

HR: Gdje vidite najveće probleme u primjeni budućega zakona?

To je svakako centralizirana baza podataka s čim mi, u stvari, neraspolažemo. Naime, da bismo to znali moramo, skupa s Ministarstvom, imati pristup svim podacima. Rješenje za to bio bi Fond, Agencija ili Direkcija za poljoprivredno zemljište koji bi imali sve podatke. Toga u ovom nacrtu nema tako da mi trenutačno na teritoriju Grada Subotice raspolažemo različitim podacima o poljoprivrednom zemljištu u državnom vlasništvu. Konkretno, podaci koje smo dobili iz Ministarstva za izradu ovogodišnjeg programa zaštite, uređenja i izdavanja zemljišta razlikuju se u odnosu na one koje smo tražili od Republičkog geodetskog zavoda nekoliko mjeseci ranije. Sama ta činjenica govori o tome da mi nemamo pravi podatak s čim raspolažemo. Ako ćemo kao lokalna samouprava opredjeljivati 30 posto površina za investicije ili one koje su za prodaju, mi moramo znati jesu li te površine predmet restitucije i jesu li obradive. Što se programa tiče, mi to već godinama radimo i znamo o kom se zemljištu radi i to na temelju podataka koje smo dobivali iz katastra i sklopljenih ugovora, jer sami poljoprivrednici prigodom ulaska u posjed evidentiraju neusuglašenost između podataka u katastru i faktičkog stanja na terenu. Mi smo godinama radili određene korekcije zemljišta koja su pod ugovorima geodetskim mjerenjem i te površine usklađivali s faktičkim stanjem na terenu. Dakle, i ovdje se vidi da je problem u podacima, jer ukoliko bismo, na temelju mjerenja, imali izravnu mogućnost mijenjanja površina u katastru ne bi se iz godine u godinu ponavljala ista slika. Dakle, mi jedne godine uradimo ugovore koji su na snazi o smanjenju površina ili konstatiramo da one nisu obradive u cijelom dijelu ugovora, a sljedeće godine od katastra dobivamo neizmijenjene podatke, jer nisu provedeni kroz knjige kako bi se moglo jasno evidentirati. Tako na koncu svake godine ispada da imamo više zemljišta po podacima u odnosu na one koje se može obrađivati. To konkretno znači da mi imamo 16.500 hektara poljoprivrednog zemljišta koje nudimo u najam, oko 2.500 koje se ne može dati u najam poput zaštićenih zona, pružnih pojaseva, rješenja o restituciji koja nisu provedena itd. Međutim, stvarno obradivog zemljišta za koje su poljoprivrednici zainteresirani imamo oko 12.000 hektara. To znači da, ukoliko ovaj zakon bude usvojen, mi ne možemo računati s 20 ili 16 tisuća hektara po podacima katastra nego bi bilo logički da računamo s 12 tisuća hektara obradivog zemljišta. Dakle, to je neophodno provesti kroz knjige kako bismo imali jasnu sliku što možemo opredijeliti za 30 posto investicija, a što za najam ili prodaju.

HR: Na javnim raspravama ukazivano je i na potencijalnu mogućnost zloupotreba prodaje državnog zemljišta.

Prije svega, i sami poljoprivrednici će imati vrlo male mogućnosti za kupovinu zemljišta. U zakonu je, naime, predviđena mogućnost kreditiranja na kratko razdoblje u kom je nemoguće da poljoprivrednik koji po ovim uvjetima ima do 30 hektara može kupiti još 20, jer je praktično nemoguće isfinancirati takav kredit u tako kratkom razdoblju.

HR: Ali je moguće lokalnom političaru ili dužnosniku.

O tome nisam razmišljao, ali... da. Moguće je. Ipak, ne mogu reći da je zakon pisan s tom namjerom nego se iz ovoga može izvući takav zaključak. Međutim, vrlo jasno se može reći da je za običnog poljoprivrednika pod ovim uvjetima nemoguće doći do tih 20 hektara.

HR: U kolikoj vam mjeri pomaže prijedlog novog zakona kada je riječ o besplatnom najmu zemljišta koje nije bilo izdavano najmanje tri godine unazad?

U tekstu se na više mjesta o tome govori, ali nigdje nije obrazloženo na koji način se obavlja opredjeljivanje poljoprivrednika koji će to zemljište uzeti. Dakle, u nacrtu bi trebao stajati isti postupak koji se radi i za najam zemljišta, odnosno neki blaži uvjeti za sudjelovanje na nadmetanju, gdje bi poljoprivrednici mogli doći do zemljišta. Teško je lokalnoj samoupravi, bez ikakvih kriterija, opredijeliti određenu osobu da na korištenje dobije zemljište koje do sada nije bilo izdavano.

HR: A što je vaš prijedlog? Ili: jeste li imali plan, s obzirom na to da i u okolici Subotice postoje parcele koje se godinama ne izdaju, jer za njih nema zanimanja?

Kako je tu uglavnom riječ o parcelama koje se nalaze u zonama zaštite, naša ideja je bila da se u ovaj posao uključi i organska proizvodnja. Činjenica je da organsku proizvodnju ne treba povezaivati sa zonama zaštite, ali se reducirana proizvodnja i nekorištenje zaštitnih sredstava i umjetnih gnojiva vrlo lako može uskladiti s bioprihvatljivom proizvodnjom koja bi mogla biti na tim površinama. Druga ideja vezana je za stočarsku proizvodnju, jer se te površine mogu koristiti kao košanice. Međutim, i tu postoji problem katastarskih podataka i stvarnog stanja, pa bi prvo trebalo uraditi preparcelaciju i jasno vidjeti, sukladno Zakonu o zaštiti prirode, koji se dijelovi površina na koji način mogu koristiti. U takvom slučaju mi bismo kao lokalna samouprava mogli raspisati javni poziv za korištenje tog zemljišta. Međutim, opet nacrtom zakona nije jasno definirano što ukoliko se na iste parcele javi više poljoprivrednika? Odnosno: na koji način i po kojim kriterijima opredijeliti poljoprivrednika koji će to zemljište raditi?