Arhiv tekstova

Još uvijek zaigrani i pomalo nemirni, 14 đaka prvašića meškolji se u školskim  klupama, složenim u polukrug tako da svi sjede jedni pored drugih. Smiju se, veseli su i čini se da još uvijek ne shvaćaju školu posve ozbiljno. Vade blokove i  voštane bojice, počinje sat likovnog. Crtaju kako su doživjeli svoj prvi dan škole, koji se dogodio tek prije nekoliko dana. Kako nešto nacrtaju, nose učiteljici kako bi ona to pogledala. »Super si nacrtao, ali nisi ipak bio sam prvog dana škole, pa docrtaj još i roditelje, prijatelje«, daje instrukcije njihova učiteljica Vesna Nimčević. Devet dječaka i pet djevojčica započelo je ovu školsku godinu u odjeljenju na hrvatskom jeziku u subotičkoj školi Matko Vuković, jednoj od pet osnovnih škola na teritoriju Općine Subotica u kojima se izvodi nastava na materinjem, hrvatskom jeziku. 

»Nije malo djece, sasvim je lijep broj. Mi u Matku imamo veliki broj djece u hrvatskim odjeljenjima. Uvodimo i Montesori program polako u rad sa djecom«, kaže učiteljica Nimčević. Zadovoljna je jer je ove školske godine sve na vrijeme stiglo. »Stigli su udžbenici i roditelji su dobili bon od Hrvatskog nacionalnog vijeća da se mogu opremiti za školu. Meni je ovo četvrta generacija na hrvatskom nastavnom jeziku i ja sam prezadovoljna. I moje dijete sam upisala na hrvatsku nastavu. Ona je sada drugi srednje i ni jednog momenta se nisam pokajala«, zaključuje. 

Ove školske godine 27 prvašića upisalo se u razrede na hrvatskom jeziku u Subotici. Od toga, u osnovnoj školi (OŠ) Matko Vuković 14 učenika, u OŠ Ivan Milutinović 10, u OŠ Sveti Sava 2 a u OŠ Matija Gubec jedna učenica.  

»Zajednica se jako malo bavi roditeljima i često roditelji ne znaju koje su sve mogućnosti nastave na hrvatskom i bude im prepreka što ne govore hrvatski. Ne znaju da nije poanta što ne govore hrvatski, jer je nastavni plan i program  prilagođen«, objašnjava Stanislava Stantić Prćić, ravnateljica tavankutske osnovne škole Matija Gubec. Vitrine u hodnicima ove škole pune su suvenira i prikaza hrvatskih gradova s kojima surađuju, a u dvorištu im raste prava Gupčeva lipa, klon one pod kojom je 1573. Gubec poveo bunu, kažu u školi. Djevojčica koja je u toj školi započela prvi razred dijeli učionicu s još tri đaka, dječaka iz drugog razreda. »Baš dobro što je došla, falila nam je jedna djevojčica«, kaže njena učiteljica. Obzirom da radi u razredu koji je spojen, učiteljica dijeli i vrijeme između rada s djecom, pa dok veća djeca pišu, crtaju ili čitaju, radi s malom prvakinjom. 

 

Roditelji: Nacionalni odgoj i kvalitetnija nastava

 

S nastavom na hrvatskom jeziku započelo se prije 13 godina, 2002. Nismo uspjeli od Hrvatskog nacionalnog vijeća  (HNV) dobiti podatke o ukupnom broju učenika koji su tijekom godina pohađali i završili obrazovanje na hrvatskom jeziku, no trenutačno ima 349 đaka koji su u osnovnim i srednjim školama u Subotici na hrvatskoj nastavi. Roditelji koji se odluče upisati svoju djecu imaju vrlo slične razloge – nacionalni odgoj i rad u malim grupama. 

»Mi smo od početka tako željeli, jer mi je muž hrvatske nacionalnosti, a ja sam Mađarica. Bitno nam je bilo što ima manje đaka i smatram da se učiteljica ipak može malo više posvetiti pojedinačno djeci kad ih ima manje. Ali nacionalni odgoj isto tako ima ulogu. Za sada u školi nema nikakvih problema«, kaže Iboja Boroš, mama prvašića iz Matka.  Mama Emina Kujundžić i svoje treće dijete je upisala na nastavu na hrvatskom jeziku. »Hrvati smo i kršćani smo i bilo je logički. Imam još dvoje djece koja idu u 7. i 8. razred.  U početku je bilo problema s udžbenicima, ali sad je to sve bolje. Svaki roditelj je odgovoran za odgoj svoje djece, pa tako i mi. Nama je na prvom mjestu kršćanstvo i usmjeravamo svoju djecu tamo gdje smatramo da ima najviše kršćana, tako ne mogu puno birati ni oko sportova, može tambura, folklor, jer smatramo da tamo ima najviše kršćana. Tako je i u školi«, kaže Emina, vjeroučiteljica u subotičkom vrtiću na hrvatskom jeziku Marija Petković.  

Dok čeka da joj kćerke izađu iz škole i mama Danijela Molnar objašnjava kako vidi velike prednosti rada u malim odjeljenjima. »Ja sam prezadovoljna što je malo odjeljenje. Oni se u dvorištu igraju s drugom djecom, ne osjete razliku što ne idu u srpski razred ili bilingualni. Svi se oni igraju i druže zajedno. A kada rade u učionici, mislim da je super da ih je malo. Kod starije kćerke ih ima 8 u razredu, učiteljica kaže da bi bilo optimalno da ih je 10«, kaže Danijela.  I njena djeca su pohađala vrtić Marija Petković i logički je bilo, kaže, da nastave s obrazovanjem na hrvatskom jeziku.  No, ne upišu sva djeca iz ovog vrtića, iako je na hrvatskom, daljnje obrazovanje u hrvatskim razredima. »25 prvašića je izašlo iz vrtića Marija Petković. Mislim da su bilingualni razredi odnijeli puno. Neće ljudi da pričaju o tome zašto neće da upišu dijete u hrvatske razrede. Neki roditelji su rekli da neće, jer će biti malo djece, pa će morati spajati dva odjeljenja. Sad, da li su to pravi razlozi, ne znam«, zaključuje Danijela.  

Jedno od rješenja koje bi privuklo više djece, odnosno više roditelja da upišu svoje prvašiće na nastavu na hrvatskom jeziku, jeste ponuda sadržaja koji drugi vrtići nemaju. »Imamo vrtić Marija Petković po Montesori metodi. Zašto toliko djece ide u taj vrtić? Ne samo zbog toga što je hrvatski, nego zato što je Montesori program. Ja sam predlagala ranije da se napravi jedna gradska škola koja bi bila Montesori škola. Tada ni Beograd nije imao Montesori školu, a Zagreb jeste. Onda su mi rekli – to je puno novaca. Pa ne može biti puno novaca ako znamo da će donijeti dobre rezultate. I više bi se roditelja nakon vrtića montesori upisivalo u hrvatski razred, nevezano za nacionalnu pripadnost«, kaže ravnateljica Stantić. 

 

Bez nacionalne jezgre u udžbenicima 

 

U školama se radi se po planu i programu nastave u Srbiji. To znači da su udžbenici  prevedeni sa srpskog na hrvatski jezik. Izdaje ih Kreativni centar i oni su po svemu, osim po jeziku, identičnu udžbenicima koji se koriste u srpskim razredima. No, manjine koje imaju nastavu na svom jeziku imaju mogućnost dodavanja  30 posto nacionalne jezgre u školski program. Međutim, tih 30 posto se još nije napisalo, pa učitelji, kažu, improviziraju. »Mi smo se sad već uhodali, ali nismo skroz zadovoljni. Voljeli bi da se udžbenici malo bolje odrade. Jeste da su oni prevedeni i mi ih možemo koristiti u nastavi, ali smatramo da ima nedostataka koji bi se mogli popraviti. Mi, učitelji, imamo slobodu da možemo tih 30 posto prilagoditi, pa onda ubacujemo različite nacionalne sadržaje, primjerice simbole Hrvatske, upoznajemo djecu s prirodnim ljepotama Hrvatske, pjevamo hrvatske dječje pjesme na glazbenom...«, kaže učiteljica Nimčević.  A kako rješavaju probleme oko gramatike, koja je nešto različita za ova dva jezika? »Nastavnik pojasni da se nešto na hrvatskom kaže na jedan način, a na srpskom na drugi.«

 

Nacionalnost i vjera nije uvjet za upis na nastavu na hrvatskom jeziku

 

Iako se najčešće roditelji kojima je nacionalni identitet važan dio odgoja odlučuju na upis u hrvatske razrede, a djeca najčešće idu na katolički vjeronauk, to nije uvijek slučaj, niti je to uvjet. Tako je u školi Matko Vuković jedna učenica pohađala građansko obrazovanje umjesto vjeronauke, a u tavankutskoj osnovnoj školi u hrvatsko odjeljenje upisala se učenica koja pripada baptističkoj crkvi i nije Hrvatica, ali roditelji planiraju njezino daljnje školovanje u Hrvatskoj, pa su je upisali.  Ipak, to su iznimke. A da je uloga roditelja u donošenju odluka o školovaju ključna, ističe i ravnateljica Stantić, koja smatra kako roditelji moraju osjetiti da pripadaju hrvatskoj zajednici. »Važno je da roditelj zna što hoće i zato mislim da je jako važno s roditeljima raditi. Daleko više. Jer od njih sve zavisi. Hoće li to biti neki izleti gdje će se roditelji upoznati, pričati, ili platiti im odlazak u kazalište, pa da se taj roditelj osjeti da negdje pripada i da je nekome potreban. Netko će se možda zadovoljiti ulaznicama za tamburaški koncert. Mi smo radili radionice za roditelje i to su takvi efekti da čovjek ne može vjerovati.«

Zajedničke aktivnosti s roditeljima rade i u školi Matko Vuković. »Mislim da se roditelji plaše da će djeca biti izdvojena, da će ih drugačije gledati, ali mi u Matko Vuković školi imamo jako pozitivno iskustvo. Kod nas djeca jako lijepo funkcioniraju sa srpskim odjelima, imamo zajedničke aktivnosti i roditeljima stvarno poručujem da se ne trebaju plašiti jer su djeca bogatija što više jezika znaju, a neće ništa propustiti niti će im bilo što manjkati na nastavi na hrvatskom jeziku«, zaključuje učiteljica Nimčević.