Arhiv tekstova
Pravi život
Moji novinarski počeci vezani su za polovicu 90-tih godina. Ne, neću sada o tim turobnim i teškim godinama, već sam htjela kazati da je to još bilo vrijeme kada je u novinarstvu bilo onih pravih novinara koji su zanat pekli 70-tih i 80-ih godina i od kojih se moglo mnogo toga naučiti (naravno, bilo je i onih koji se u ratu nisu ponijeli ni kao ljudi ni kao novinari). A jedna o njihovih prvih lekcija bila je sažeta u dvije riječi – prepisuj život. Slušaj što ljudi pričaju u kavani, na tržnici, ulici, na njivi – tu je pravi život i tu su prave novinarske priče. Sjetila sam se toga ovih dana slušajući jednu takvu priču u jednom dućanu, gdje sam redovita mušterija – toliko redovita da su naši razgovori postali više od onog uobičajenog što se svodi na žalbu na sve i svašta. U tom dućanu jedno jutro dočekala me vlasnica s pričom kako su jučer u pol bijela dana opljačkani! Jednostavno, ušetala žena u dućan i iz kase uzela pazar, da je nitko nije niti čuo, niti vidio. Jest da dućan nema video nadzor, ali to je jedna mala obiteljska trgovina i vlasnici ne trče za velikim poslom i zaradom, pa im se ulaganje u takav sustav činilo neisplativo. Sve do sada. Naravno, kako se priče brzo šire, a naročito takve, vrlo brzo se u kvartu pročulo za pljačku, koja je, ispostavilo se, peta za tri tjedna na prostoru od nekoliko stotina četvornih metara. Stradala je mesnica iz koje je odneseno zaklano prase, prodavaonica opreme za vrt iz koje su odnijeti trimeri, i još neki drugi dućani. Na zaprepaštenje junakinje moje priče niti njoj, niti vlasnicima drugih dućana u okolici policija nije našla za shodno skrenuti pozornost na to da je kraj na meti kradljivaca i da obrate pozornost, a kamoli da taj dio stavi pod pojačan nadzor. Da se to desilo, nekih od ovih krađa ne bi ni bilo i neki ljudi bili bi pošteđeni gubitka i sekiracije. No, nije tu kraj, jer je moju sugovornicu novi šok dočekao kada je zatražila policijski zapisnik koji joj je potreban za Poreznu upravu kao dokaz da je novac koji nedostaje u kasi ukraden. Može, ali tek kada plati taksu od 600 dinara. Em pokradena, em još mora platiti! Tih 600 dinara, nekoliko desetina puta manje je od štete koju ima, ali prosto zvuči nevjerojatno da se takav dokument u kome je netko oštećena strana mora platiti. Ovo je samo jedan dio prepisanog života, a svaki dan su neke nove i drugačije priče i svaka je od njih dio mozaika naše svakodnevice, koja je daleko od velikih (praznih) priča, velikih obećanja, velike politike.
