Arhiv tekstova

Hrvatski jezikoslovci riječ Uskrs povezuju s glagolom krsnuti u značenju »oživjeti, dići se«. Jezikoslovac Petar Skok spominje i drugi mogući korijen riječi Uskrs. To je riječ krijes. U starohrvatskom je ta riječ označavala sunce u ljetnom, najžarčem suncostaju, solsticiju. Stoga se o Ivanju, tj. 24. lipnja, i pale krijesovi, a valjalo ih je zapaliti vatrom koja se izbija iz kamena, trebalo je kresnuti; i taj glagol ima svoj izvor u već spomenutom glagolu krsnuti. No, ta riječ upozorava na temeljni čovjekov doživljaj u trenutku kad je on iz kremena izbio prvu iskru i tako otkrio vatru. Bila je to posvemašnja novost za čovjeka, i u tom smislu riječi uskrsnuti, uskrs znače: opet se probuditi, podići se. Isto je značenje riječi goristanje, starokajkavskog i današnjeg naziva za Uskrs kod gradišćanskih Hrvata. Stara kajkavska uskrsna pjesma kaže: »Isus se je gori stal, smrt je dole potepal«

Dakle, riječ Uskrs jasno upozorava na činjenicu Isusova uskrsnuća, da je Krist ponovno živ jer je raskinuo okove smrti i slavno ustao iz groba; sada je trajno u novoj i vječnoj egzistenciji, u slavi Boga Oca. Uskrsnućem je Krist postavio kamen temeljac novoga, boljega Božjega svijeta. Svijet je to koji tek nastaje, ali mu je Kristovim uskrsnućem zajamčena budućnost. Krist je, stoga, kako piše apostol Pavao, kamen temeljac koji odbaciše graditelji, ali on postade kamen zaglavni; kakvo čudo u očima našim! U riječ Uskrs ugrađena je i poruka o novom poretku koji Vjerovanje izražava riječima: Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.

 

NAZIV: Slavljenje Uskrsa iskazuje se slojevito. Kršćani ga, naravno, najprije doživljavaju kao središnji događaj povijesti spasenja i kao navještaj vlastitoga uskrsnuća. Stoga ga slave svojim okupljanjima u crkvama, nastavljaju ga slaviti u svojim domovima, a narodni običaji upozoravaju na to kako se nekoć, a još i danas, slavi u javnosti. 

Samo ime blagdana - Uskrs - nameće pitanje: odakle naziv Uskrs? Riječ je puna poruke jer upozorava na veliki preobrat u Isusovu životu koji nije završio smrću na križu. Istodobno razotkriva odjek toga preobrata u stvaranju zajednice Isusovih učenika, na krštenje, pa valja vidjeti tu vezu između Uskrsa i krštenja, ali i slavljenje Uskrsa i krštenja svake nedjelje. Tako ime Uskrs naglašava dvostruku poruku: ističe sam događaj uskrsnuća jer Isus je živ, a bio je mrtav; zatim upozorava da njegovim uskrsnućem počinje novi poredak, novi život za ljude; za sve one koji se krste, jer oni postaju dionici Isusove sudbine; oni se, naime, »kriste«. Povezanost, pak, Uskrsa s prethodnom povijesti spasenja izriče i ime Vazam ili Vuzem, čest naziv toga blagdana u nekim hrvatskim krajevima. 

Odjek slavljenja Uskrsa u javnosti potvrđuju nekadašnji i suvremeni uskrsni običaji: npr uskrsna jaja, uskrsni krijesovi, ophod tzv. raspetnika, blagoslov jela, šibanje i polijevanje vodom, sklapanje posestrimstva te uskrsna kola. Ti običaji, ako i imaju pretkršćansko podrijetlo, bitno su uvjetovani slavljenjem Uskrsa i danas podsjećaju na Uskrs. Brojem su uskrsni običaji siromašniji od božićnih, ali su crkveniji od njih. Svakako, temeljno im je usmjerenje povećati slavljenje Uskrsa, posebno obiteljsko blagovanje, a žele i potaknuti na uskrsno čestitanje i tako obnoviti dobre odnose među rođacima, susjedima i ostalim bližnjima. Običaj sklapanja posestrimstva znak je uskrsnog kršćanskog bratstva među ljudima pa ima duboku socijalnu poruku i vrijednost. Sve bi to trebalo imati odjeka i u običaju i u uskrsnom čestitanju.

 

KRSNUTI: Riječ Uskrs i njezinu naslonjenost na glagol krsnuti u značenju »oživjeti, dići se« pripisuje teolog Bonaventura Duda, organizator i redaktor najnovijeg prijevoda Biblije na hrvatski jezik, svetoj braći Ćirilu i Metodu, te tu riječ smatra njihovim izumom. Stoga povezuje riječi Uskrs i krst. Upozorava da se jedino u slavenskim jezicima kaže kod krštenja: Ja te krstim. Kad bi se doslovno preveo grčki izraz iz Biblije, trebalo bi reći: »Ja te uranjam u vodu«. Duda misli da su Ćiril i Metod znali za riječ krsnuti u značenju oživjeti, ali su htjeli da riječ krst odmah upućuje i na samoga Isusa Krista. U tom bi slučaju izraz - Ja te krstim značio: Ja te »kristim«, pokristovljujem! Dakle, cijeli proces uranjanja u vodu događa se uz prisutnost Duha Svetoga, ali ima cilj da nastane novi Krist, tj. da novi kršćanin uraste u Krista, da se Krist razraste u njemu. Konačno, u tom smislu krštenje tumači apostol Pavao u Poslanici Efežanima (4,13). Tako je obred krštenja označen »kršten« - rekli bismo opravdano - po svome cilju. 

Tako su kršćani nositelji i promicatelji nade u novi poredak, u koji su ušli vlastitim krštenjem. Uz tu nadu je vezana i odgovornost, jer čovjek je odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost, i to ga odgovorno angažira za vrijeme, za svijet u kojem živi. Zbog Isusova uskrsnuća kršćanin vjeruje da je Krist sada, danas, živ. Poslanica Hebrejima (13,8) naglašava: »Isus Krist, jučer i danas isti je, u vijeke«. U Knjizi Otkrivenja Krist govori preko proroka: »Ja sam Prvi i Posljednji, Živi! Mrtav bijah, ja evo živim... te imam ključeve Smrti i Podzemlja« (Otk 1,18). Kristova posljednja riječ i posljednje obećanje glasi: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Kršćani to napose doživljavaju u nedjeljnom misnom slavlju: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam među njima« (Mt 18,20). Upravo zato kršćani se okupljaju na ta misna slavlja u nedjelju, koju su prvi kršćani nazivali istim imenom kao i Uskrs, naime Dan Gospodnji. Drugim riječima svake se nedjelje, zapravo, slavi Uskrs!

VAZAM: Pored uobičajenog naziva Uskrs, u Turopolju, Prigorju i Zagorju čuje se, pak, i naziv Vuzem, dok je u Primorju i Dalmaciji čest naziv Vazam.

Naziv Vazam etnolog Milovan Gavazzi i etimolog Petar Skok povezuju s riječju vzeti, tj. uzeti, pa bi Vazam značio početak vremena kada se ponovno uzima mrsna hrana i bio bi suprotan nazivu Mesopust, kada se na početku korizme prestaje jesti meso. 

No, hrvatski teolozi, posebno Bonaventura Duda, pisac knjižice o Uskrsu pod naslovom »Krist i naši svagdani«, misle da Vazam ima drugo podrijetlo. Duda upozorava na to da su riječ Vazam uveli u hrvatski jezik još slavenski apostoli, sveta braća Ćiril i Metod, i to slavenizirajući židovski naziv Pasha. Ta židovska riječ, koja dolazi od izvorne riječi pesah, javlja se u značenju izlazak, prijelaz i označuje presudan događaj u židovskoj povijesti kada je Mojsije izveo Židove iz egipatskog ropstva i prešao Crveno more da bi ušao u tzv. obećanu zemlju. Izlazak iz Egipta zapravo je rođendan Židova kao naroda, početak življenja u slobodi, pa otuda osnovica za njihovu narodnu svijest. To je zatim postao glavni židovski blagdan, pod istim imenom - Pasha. Pashu su Židovi slavili svakoga proljeća, po njihovu kalendaru to je bilo 14. nisana, negdje između polovice ožujka i travnja. Židovi su imali Mjesečevu godinu, pa je proljetni uštap uvijek bio neposredan navještaj blagdana Pashe.

Latinizirani izraz Pasha za židovski Pesah ne isključuje da se u njoj može vidjeti i odraz grčke riječi pathein (trpjeti). U samu je riječ utkano i trpljenje. U onom davnom izlasku iz Egipta trpljenje je bilo robovanje Židova kroz 400 godina u Egiptu sa svim tegobama prolaska kroz Crveno more i boravka godinama u pustinji. I to je mogao imati na umu prevodilac Svetog pisma na latinski sv. Jeronim Dalmatinac, pa je u njegovoj riječi Pasha bilo mjesta i za misao na patnju Židova u ropstvu te za Isusovu patnju na križu.

Dakle, treba naglasiti da izrazi Vazam i Vuzem dolaze od riječi Pasha. Vjerojatno će naziv Uskrs posve nadvladati naziv Vazam, ali posljednjih godina ipak je u hrvatskom kršćanskom govoru čest izraz Vazmeno otajstvo, a okupljanje na proslavu uskrsnuća na Veliku subotu nazivamo Vazmeno bdijenje. Ti će se izrazi udomaćiti. Vazam ističe dvoje: stavlja događaj Uskrsa u punu povezanost s Božjim djelovanjem u Starom zavjetu i označuje ga kao prekretnicu kao što je bila Pasha, tj. izlazak iz egipatskog ropstva, te naglašava cjelokupno Isusovo otkupiteljsko djelo, tj. muku, uskrsnuće i proslavu te slanje Duha Svetoga koji će tek uvesti u puno razumijevanje Isusova otkupiteljskog djela.