Arhiv tekstova

Starčevo je gradsko naselje u općini Pančevo u Južnobanatskom okrugu. Danas su ova dva mjesta građevinski gotovo spojena. Prema popisu iz 1991. godine Starčevo je naseljavalo 7.579 stanovnika, 2002. bilo je 7.615 stanovnika, a već 2011. godine dvjestotinjak manje. Više od 80 posto stanovništva je srpske nacionalnosti, a broj Hrvata u stalnom je padu. Tako je na popisu 2002. godine zabilježeno 4,58 posto Hrvata, ali se i 2,67 posto izjasnilo Jugoslavenima i 3,97 posto nepoznatima. 

 

Dva i pol stoljeća doseljavanja

 

Prema povijesnim podacima i crkvenim zapisima, katolička župa u Starčevu je osnovana 1767. godine, dvije godine nakon osnutka pančevačkoga puka na području Vojne krajine. Osnutak župe pogodovao je doseljenju iz raznih krajeva vojnika, čuvara Vojne granice. Među doseljenicima je zabilježeno i osjetno prisustvo Hrvata. Student Filozofskog fakulteta u Beogradu, Pančevac Dalibor Mergel živa je enciklopedija prošlosti Starčeva. »Najvjerojatnije je da su naselje u sadašnjem obliku osnovali doseljenici iz Srbije, pokrenuti seobom Srba pod Arsenijem Čarnojevićem i da je ono nastalo između 1690. i 1716. godine. Nakon oslobađanja od Turaka došlo je do novog naseljavanja. Po osnutku Banatske vojne granice dolazi do kolonizacije Nijemaca i Hrvata. Kako je mjesto bilo pretežito poljoprivrednog karaktera, zbog ubrzanog povećanja broja stanovnika i nemogućnosti nalaženja dodatnih izvora prihoda dolazi do iseljavanja u inozemstvo, najviše u Ameriku, tijekom 1907. i 1908. godine. Napuštanjem sela od strane Nijemaca poslije Drugog svjetskog rata stvorena je osnova za novu kolonizaciju, time i za izmjenu nacionalne strukture. Zbog blizine Pančeva i velikog razvoja industrije u njemu mijenja se i socijalna struktura stanovništva. Starčevo prestaje biti čisto poljoprivredno naselje, pa dolazi do novih naseljavanja, a posljednje masovnije migracije i posljednja izmjena nacionalne strukture u korist većinskog naroda zabilježena je tijekom ratova devedesetih godina«, priča Dalibor u o prošlosti Starčeva. Za ove teme veliko zanimanje je pokazao od 2004. godine. »Živim u Pančevu, a Starčevo mi je nekako prirodno ušlo u polje zanimanja, jer mi tu živi majka. Od 2004. godine redovito dolazim u crkvu sv. Mauricija. Osim religije proučavam i prošlost njemačkih obitelji, ali i obitelji Hrvata, kojih još ima u ovom mjestu. Hrvati su ovamo dovedeni prvenstveno kao vojnici, a tek kasnije su od njih nastali dobri stočari, ratari i povrtlari. Po najstarijim podacima kojima raspolažem, 1836. godine u Starčevu je bilo 1.500 Hrvata. To je najveći poznati broj pripadnika ove grupacije koji je nastanjivao Starčevo«, kaže Dalibor. O brojnom stanju Hrvata u Starčevu danas govori s određenom dozom rezerve. »Podaci s popisa 2011. godine kojima raspolažem, statistički su korektni, ali mi u stvarnom životu nisu posve sigurni, odnosno ne vjerujem u njih. U statistici uvijek postoji neki prostor kojim se može manipulirati, a u ovom slučaju to je broj neizjašnjenih, neopredijeljenih, te regionalno opredijeljenih. Zanimljivo je kako Jugoslavena više gotovo i nema. Izjašnjenih Hrvata ima tek oko 250, što mi se opet ne slaže, jer se ne poklapa s brojem katoličkih vjernika, kojih je u Starčevu oko 500. I mješoviti brakovi dosta utječu na smanjenje broja pripadnika hrvatske etničke zajednice u Starčevu. Jednostavno, na djelu je kripto-katoličanstvo i kripto-hrvatstvo. Među ljudima su još uvijek prisutni neki nedefinirani strahovi od ponavljanja događanja iz ratnih devedesetih. U svojim istraživanjima opazio sam kako svaka obitelj kod koje sam bio ima neki događaj, neku priču iz tog vremena kojega se jako živo sjeća, bilo da je to prijetnja, pritisci, ili vrijeđanje na nacionalnoj osnovi i svakako, nitko od njih ne bi želio da se to ponovi«, kaže Dalibor.   

 

Sve je manje vjernika

 

Vjernike katoličke vjeroispovijesti u Starčevu okuplja župa svetog Mauricija. Prema povijesnim podacima i crkvenim zapisima, katolička župa u Starčevu je osnovana 1767. godine, dvije godine nakon osnutka pančevačkog puka na području Vojne krajine. Osnutak župe pogodovao je doseljenju vojnika, čuvara Vojne granice, iz raznih krajeva Europe. Kako su prvi župljani u većini bili vojnici, zapovjedništvo Vojne granice skrbilo je o izdržavanju i financijskim potrebama župe. U prvo vrijeme hvatskih doseljenika nije bilo puno, ali su ubrzo i oni počeli pristizati, najviše s područja Like, s Korduna i iz Bosne. Ubrzo po osnutku župe otvorena je i škola u kojoj su djeca učila na svom materinskom jeziku. Crkva sv. Mauricija građena je u klasicističkom stilu s elementima baroka. U unutrašnjosti crkve glavna oltarska pregrada u apsidi ima naslikanu kompoziciju svetog Mauricija, ulje na platnu rađeno 1926. godine, autora Matthiasa Palleka iz Omoljice. Iznad glavnog oltara naslikana je Posljednja večera, djelo istog autora. Od velike umjetničke vrijednosti su i temišvarske orgulje Wegenstein s dva manuala. Orgulje su sada u vrlo lošem stanju. Sveobuhvatan popravak, čišćenje i ugađanje orgulja je posao koji zahtijeva određena financijska sredstva, koje župa godinama pokušava pribaviti od nadležnih institucija, kako bi ovaj izuzetno vrijedan instrument ponovno bio u funkciji. Danas vlč. Gyula Pósa opslužuje župe Vojlovica, Ivanovo i Starčevo, koje pripadaju južnom dekanatu Zrenjaninske biskupije. »Iskrenih vjernika danas je u Starčevu sve manje. Istina, po popisu i po krštenju u župi ih imamo negdje između 400 i 500, no obredima u našoj crkvi redovito prisustvuje svega dvadesetak, u pravilu starijih vjernika. Odziv je masovniji u danima velikih blagdana. Na moju veliku žalost, ne vjerujem da će se stanje promijeniti nabolje, jer je kod mladih vrlo prisutno stupanje u mješovite brakove, a dolaze u crkvu jedino kad im je nešto potrebno i slično. U pravilu, na taj način gubimo vjernike. Evo, upravo danas doživjeli smo veliku radost, vjenčanje dvoje mladih u crkvi sv. Mauricija. Na lokalne vlasti nitko se od nas ne može požaliti, u punoj mjeri podržavaju naše vjerske potrebe. Imamo odličnu suradnju, daju nam financijsku pomoć svake godine, a prisutni su i na našim obredima u danima slavlja«, kaže vlč. Gyula. 

 

Gdje nestaju Hrvati

 

»Mislim kako je velika pogreška što ne postoji niti jedna institucija kulture koja bi okupljala Hrvate. Kako pomoć dobiva crkva, vjerujem da bi i institucija kulture. Mislim da bi se na taj način znatno doprinijelo čuvanju kulturne, kako materijalne, tako i nematerijalne baštine Hrvata na ovim prostorima općenito, samim tim i čuvanju nacionalnog identiteta«, na priču se nadovezao Dalibor. Glede ideje imao je i istomišljenika. »Mislim da su najveći problemi prisutni na relacijama s institucijama hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Jednostavno, nemamo nikakvih kontakata. U nekoliko navrata smo se obraćali pojedinim čelnicima, međutim uslijedili su mlaki odgovori i na tome je ostalo. Nama su neophodne instrukcije na svakom planu, jer nitko od nas nema nekog iskustva u manifestaciji svojeg nacionalnog bića. Zbog toga se Hrvati u Starčevu osjećaju prepušteni sami sebi, odnosno potpuno zapostavljeno i od strane Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji i još više od strane matične države«, kaže Franjo Pranjić. Po tvrdnjama sugovornika Zvonimira Pavlića, u Starčevu nikada nije bilo ni pokušaja stranačkog organiziranja. »Mi smo ovdje poput slijepog crijeva. Nije mi jasno zbog čega na nas do sada nije obraćala pozornost niti krovna institucija naše zajednice, niti stranka, niti matična država. Čini mi se da je onako kako stari kažu: daleko od očiju, daleko od srca. Nismo brojni poput Bunjevaca i Šokaca, ali ne vjerujem da smo zbog toga manje Hrvati od njih«.