Arhiv tekstova

Prva knjiga tiskana u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata bio je rječnik Ilije Žarkovića Zaboravljeni rječnik – govor golubinačkog kraja. Recenzentica tog rječnika bila je prof. dr. sc. Lijljana Kolenić s osječkog sveučilišta. U povodu objavljivanja tog rječnika ona je rekla da je njegov značaj u tome što je spasio riječi od nestajanja. Sačuvao je riječi u posljednjem trenutku, a s riječima, s tim velikim jezičnim blagom, sačuvao je i sjećanje na život koji je prošao, kojega se sjećaju oni koji čuvaju najljepše uspomene iz djetinjstva. Bilo je to prije pet godina. Danas je profesorica Kolenić ponovno angažirana na jednom rječniku, ali ovoga puta rječniku koji se bavi monoštorskim govorom i na čijoj izradi radi Marija Šeremešić. Boravak profesorice Kolenić u Monoštoru iskoristili smo za ovaj intervju.

HR: Jezik je jedna živa materija koja se vremenom mijenja. Koliko se današnji jezici, pa i hrvatski, mijenjaju uslijed različitih utjecaja kojih je sve više? Prijeti li izumiranje, uvjetno rečeno, malih jezika?

Ne mislim da će mali jezici izumrijeti jer jezici žive dok ima ljudi koji njima govore, a standardni jezici žive dok ima ljudi koji njima govore i pišu. 

Međutim, mjesni govori, dakle govori jednoga sela, doista naglo nestaju. Razloga je tomu više. Mjesni govori se mijenjaju i gube svoj izvorni oblik zbog utjecaja standardnoga jezika. Nije to samo utjecaj škole, nego i medija, radija, televizije, novina. Osim toga, česte su migracije iz sela u grad pa sela ostaju pusta, nema mladih ljudi, nema jezičnoga pomlatka. A kada ljudi promjene mjesto, mijenja se i njihov mjesni govor. Najzad, govori nestaju još dodatno ako su izvan granica matične države, ako su manjinski govori jer je proces asimilacije uvijek prisutan. 

Stoga valja reći da se mjesni govori naglo mijenjaju, naglije nego što bismo to očekivali i taj je proces vrlo teško zaustaviti. Međutim, ipak možemo nešto učiniti. Možemo ih snimiti i opisati (napisati gramatiku i rječnik govora), njegovati u školama, u medijima, na raznim manifestacijama. Za taj posao nisu dovoljni samo pojedinci koje pokreće entuzijazam, nego i ustanove.

HR: Dijalekti i zavičajni idiomi bogatstvo su hrvatskog jezika. Koliko se oni danas koriste? Može li se izdvojiti neki prostor Hrvatske za koji se može reći da je najbolje očuvao svoj zavičajni govor?

Hrvatski jezik neobično je bogat dijalektima. Obično govorimo da je najmanja jedinica u dijalektologiji mjesni govor, tj. govor jednoga sela. Malo je višega ranga skupina govora. To bi bili govori određenoga broja mjesta koja slično govore, a razlikuju se tek po nekim jezičnim osobinama. Dijalekt je naziv u dijalektologiji koji je višega ranga od skupine govora, a najvišega je ranga narječje. Ili jednostavnije, hrvatski se jezik dijeli u tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Svako se narječje dijeli na nekoliko dijalekata. 

Primjerice: govor Bačkoga Monoštora je govor štokavskoga narječja, slavonskoga dijalekta (uz taj naziv u dijalektologiji se još javlja staroštokavski ili arhaični štokavski, a u narodu i šokački), zapadnobačke skupine govora. 

Kad se upozna ta raznolikost narodnih govora, možemo tvrditi da je hrvatski jezik bogat narodnim govorima. Netko je jednom rekao da je jezik bez dijalekata kao šuma bez ptica. Hrvatski je jezik bogat narječjima, dijalektima, skupinama govora i mjesnim govorima.

Neke sredine više njeguju zavičajni govor, a u nekima se još uvijek drži da je njihov »seoski« govor manje vrijedan. Studente uvijek učim da standardni jezik valja učiti, a zavičajne idiome valja njegovati. Ako ih zanemarimo, odričemo se dijela svojega identiteta. 

U posljednje vrijeme vidimo vrijedne prinose proučavanju zavičajnih idioma, i to ne samo u hrvatskim govorima unutar hrvatskih državnih granica, nego i izvan njih.

HR: Kako gledate na sve prisutnije žargone, strane riječi, nove kratice... u hrvatskome jeziku?

Hrvatski je jezik u posljednje vrijeme preplavljen anglicizmima. Mnogi misle da djeluju učenije i modernije ako rabe engleske riječi umjesto hrvatskih. Primjerice, znalo se čuti u medijima da slijede vijesti iz deska, da nešto valja učiniti step baj step (namjerno pišem fonetski da pokažem svu apsurdnost takvoga pomodarstva), da se javljaju iz grin ruma i bek stejđa, da je bilo mnogo selebritija na red karpetu. Da ne govorimo o konstrukcijama tipa Motovun film festival što nikako nije u duhu hrvatskoga jezika, ali jest u duhu engleskoga. 

Mnoge države imaju neke brane od takve poplave, imaju ustanove koje štite svoj standardni jezik od anglicizama. Hrvatska nema ili bar nema učinkovite brane od takve poplave.

I da se ne bi krivo shvatilo: nemam ja ništa protiv engleskoga jezika. Neka njime govori cijelo englesko govorno područje, neka on bude svjetski jezik. Ali u Hrvatskoj u službenoj uporabi mora biti hrvatski jezik i hrvatski jezični sustav. Jer ako mi preuzimamo riječi iz bilo kojeg drugoga jezika, ugušit ćemo stvaralačku moć svojega jezika, postat ćemo neproduktivni (to se zove i neplodni) jezik koji ne stvara novo. Tako na to gledaju i ostale države pa je logično da tako na to gleda i Hrvatska. 

Glede žargonizama, tu sam popustljivija jer nije standardni jezik. Standardni je jezik jezik pravila i propisa, a žargonizam je razgovorni jezik. Uvijek je bilo različitih skupina koje su rabile žargonizme. Primjerice, mladi u neslužbenim prilikama.  

HR: Slavonski dijalekt poznat je još i kao šokački. Osim u Slavoniji i Baranji tim jezikom govore i Šokci s ove strane Dunava, dakle na ovom jedinstvenom prostoru Panonije. Kolike su im sličnosti, a koliko je prisutno razlika obzirom na različite utjecaje na šokački živalj s ove i one strane Dunava?

Slavonski dijalekt se u znanosti još zove i staroštokavski šćakavski. To je jedan od dijalekata štokavskoga narječja koji je u narodu poznat i kao šokački. Zajednička je osobina svih mjesnih govora slavonskoga dijalekta (šokačkih govora) u naglasnom sustavu. 

Govore slavonskoga dijalekta ja obično dijelim na posavski, podravski i podunavski poddijalekt. Područja u kojima se govori slavonskim dijalektom jesu: slavonska Posavina, slavonska Podravina, središnji istočni dio Slavonije, Baranja – unutar hrvatskih granica. U Srbiji je to zapadnobačko Podunavlje, u Bosni i Hercegovini sjeveroistočna Bosna oko Orašja, u Mađarskoj više mjesta ponajviše u mađarskoj Baranji. Istraživanja na terenu pokazuju da su govori koji su na rubu slavonskoga dijalekta arhaičniji od onih u središtu, a to znači da govori izvan hrvatskih državnih granica čuvaju starije stanje, da su se više »konzervirali«. To vrijedi i za šokačke govore u zapadnobačkom Podunavlju, u mjestima: Bač, Bački Breg, Bački Monoštor, Plavna, Sonta, Vajska. Čuvanje svog šokačkog govora izvan Hrvatske u većini ljudi znači i čuvanje svoga hrvatskoga identiteta. 

HR: U Vojvodini autohtoni govori Hrvata iz skupine Šokaca i   Bunjevaca su šokačka i bunjevačka ikavica. Što ih razlikuje?

Šokačke govore u dijalektologiji zovu govorima slavonskoga dijalekta ili staroštokavskim govorima, a bunjevačke govore u dijalektologiji zovu novoštokavskim ikavskim govorima. Mislim da ovi jezični nazivi dosta govore (staroštokavski prema novoštokavskima). I šokački i bunjevački govori hrvatski su govori, ali im je temeljna razlika u naglasnom sustavu. Naglasni je sustav bunjevačkih govora isti kao i u standardnom jeziku, a naglasni sustav šokačkih govora nije (neke sam primjere već navela). Dakle, šokački govori čuvaju staro stanje hrvatske štokavštine. U Vojvodini i Šokci i Bunjevci govore čistom ikavicom pa je najlakše razlikovati Šokca i Bunjevca po naglascima.

HR: Hrvati u Vojvodini odsječeni su od svoga matičnog naroda te je jezik bitna odrednica njihovog identiteta. Ikavicu su očuvali u svojim obiteljima, selima, salašima. Što bi sada trebale da urade institucije hrvatske zajednice u Vojvodini da se ta ikavica trajno očuva od zaborava?

Da bi se hrvatski govori sačuvali i ne samo u Vojvodini, potrebno je više rada na očuvanju govora. Narod čini koliko može: čuva svoje govore, njeguje ih, govori njima u selima, na salašima, u obiteljima jer na taj način narod čuva i njeguje svoj hrvatski identitet. No, to nije dovoljno. Da bi hrvatski govori u Vojvodini imali svoje pravo mjesto, morale bi se više angažirati i ustanove iz Hrvatske. Ovom bih prigodom istaknula divljenja vrijedan rad Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici koji njeguju ponajprije hrvatsko stvaralaštvo, pa onda i hrvatske govore, u Vojvodini. Bilo bi dobro da ustanove u Hrvatskoj i u Srbiji predlože zajednički projekt za očuvanje hrvatskih govora u Vojvodini.

HR: Takozvano bunjevačko pitanje ovdje u Srbiji preraslo je u političko pitanje. S time u svezi je i standardizacija takozvanog bunjevačkog jezika, za koju se osim čelnika bunjevačke zajednice zalažu i  neke srbijanske institucije. S aspekta Vaše struke kako komentirate pokušaj da se jedan od govora hrvatskog jezika standardizirao kao bunjevački jezik?

Zatiranje identiteta jednoga naroda ili dijela jednoga naroda nikada i nikome nije činilo ništa dobro. Bunjevački govori idu u skupinu hrvatskih govora novoštokavskoga ikavskoga dijalekta. To je isti tip govora kojim se govori, primjerice, u unutarnjoj Dalmaciji (od Starigrada do Drniša, Sinja i Metkovića), u mjestima podvelebitskoga primorja, u mjestima Like i Gorskoga kotara, na nekim hrvatskim otocima, u zapadnoj Hercegovini, južnoj i središnjoj Bosni, novoštokavskih ikavskih govora ima i među gradišćanskim Hrvatima, tako govore Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise. Riječ je, dakle, o hrvatskim govorima, dakle govorima kojima govore Hrvati. Dakle, ponavljam, bunjevački su govori hrvatski govori koji se još u znanosti zovu i novoštokavskim ikavskim govorima.

Mislim da politike koje žele promijeniti narodnost Hrvatima Bunjevcima neće nikome donijeti neke dobrobiti, pa ni onim političarima koji misle da hoće. Samo će kod nekih ljudi izazvati krizu identiteta. Zašto bi to ikome bio cilj?