Arhiv tekstova

Crkva Presvetog Trojstva sagrađena je 1896. godine, a župa Surčin osnovana je 1930. godine. Do tada je pripadala staroj župi u Zemunu. 1937. godine za župnika je postavljen prvi župnik Petar Fišera.  Župnici su se u Surčinu kratko zadržavali sve do novijih vremena, odnosno 60-ih godina. Tada je u župu došao vlč. Antun Kolarević koji je u Surčinu proveo 16 godina. Njega je naslijedio vlč. Đuro Kedeš koji je tu proveo dvadeset godina. Od 2004. godine za župnika u Novom Beogradu, župe Svetog Ivana Kapistrana, a sljedeće 2005. i župe u Surčinu za upravitelja je postavljen župnik vlč. Marko Kljajić.

 

Značajna manjina

 

Krećući se prema crkvi Presvetog Trojstva i župi u Surčinu, naišli smo na lijepo uređeno župno dvorište – raznovrsno zelenilo, biljke, cvijeće, sve uredno zasađeno. Dočekao nas je župnik Marko Kljajić, vedar i nasmijan, koji, kako voli kazati, od 2005. godine, dijeli svakidašnjicu sa župljanima župe Presvetog Trojstva i istovremeno udovoljava pastoralnim potrebama župe Presvetog Ivana Kapistrana. S obzirom da ta župa još uvijek nema svoje prostorije – nema ni crkvu ni pastoralni centar, mise za župljane iz Novog Beograda održavaju se u franjevačkoj crkvi u Zemunu. Kako nam vlč. Kljajić kaže, s radošću je prihvatio da dođe u Surčin: »U Novom Beogradu imamo samo stan od 70 četvornih metara u kojem sam stanovao dok nisam dobio župu Surčin i prešao ovdje, gdje mi je pogodnije i bolje. Kao župnik novobeogradski, služim svetu misu nedjeljom i na blagdane za župljane iz Novog Beograda u franjevačkoj crkvi u Zemunu koja je po dekretu, po ugovoru između Đakovačko-srijemske biskupije i provincije Svetog Ćirila i Metoda, ponuđena franjevcima. U njoj, eto, danas okupljam vjernike iz Novog Beograda, dok se ne ispune i ne nastupe neke nove okolnosti«, kaže nam vlč. Kljajić. Inače, župa Surčin broji oko 600 duša u 250-300 kuća. Većinsko stanovništvo je srpsko, pravoslavne vjere. Katolici su u tom mjestu značajna manjina, kaže vlč. Marko Kljajić. Ljudi su zadržali neke svoje drevne običaje, što je rijetkost u Srijemu. Zadovoljan je dolaskom svojih vjernika u crkvu, a oko jedne petine vjernika sudjeluje aktivno u duhovnom životu: »Imamo dobar pjevački zbor, orguljaša, nekoliko ministranata. Ljudi su ovdje uvijek otvoreni za suradnju. Imam pet grupa žena koje svakog tjedna spremaju crkvu, održavaju sakristiju i sve ostalo. Možemo se pohvaliti jednom od najljepše uređenih porti u Srijemskoj biskupiji s puno zelenila, cvijeća, ruža i sve to uz podršku mojih župljana.«

 

Novobeograđani bez crkve

 

Po službenom popisu, kako govori župnik Kljajić, u Novom Beogradu ima 7.000 katolika, no tek mali broj dolazi na misu u crkvu: »Kao novobeogradski župnik uglavnom se sa svojim župljanima susrećem na pokopima. To je prvi puta da ih vidim, a u većini slučajeva i posljednji. Mi u Novom Beogradu nemamo prostorije. Imamo samo stan u bloku 45 koji se nalazi uz ostale stanove. Pokušala se inicirati izgradnja male kapelice kako bi vjernici mogli dolaziti, ali je to tada stanarima smetalo i usprotivili su se tomu. Nemamo plac, teren za gradnju crkve. Grad ne da, a što se natječaja tiče, išli smo sve do visokih adresa. Jedan od predsjednika Srbije je rekao da ništa ne može od urbanističke mafije. Ar zemlje vrijedi suho zlato, a dati to Crkvi, iluzorno je očekivati. Kada dobijemo lokaciju, onda eventualno možemo razmatrati o dozvoli. Mi imamo idejni projekt, prekrasan je i uljepšao bi grad. Ali sve što je bilo, bila su samo prazna obećanja. Možda ako dođe novi župnik, mlađi, možda će on imati više prodornosti i pokucati na adrese na koje ja nisam mogao. I zaista bih se veselio tomu kada bih do mirovine mogao biti prvi biskupijski župnik koji bi prisustvovao barem blagoslovu temelja crkve«, kaže vlč. Kljajić. 

Kada je došao u Surčin crkva je bila oronula. Uslijed nekih sretnih okolnosti došlo se do novca i uspjeli su crkvu obnoviti. Iznutra i izvana je srediti, ožbukati, urediti toranj, elektrificirati zvona, postaviti satove na toranj. Potom su uz pomoć Caritasa uređeni župni ured, krov, fasada, centralno grijanje, novi podovi, terasa: »Nedavno smo uredili i jedan mali prostor, pastoralni centar, gdje planiram smjestiti knjižnicu i eventualno registrirati, kada se za to ispune uvjeti, hrvatsku čitaonicu. Ostalo nam je još završiti radove izvana.«

                                            

Sve manje mladih

 

Na pitanje dolaze li mladi u crkvu u Surčinu vlč. Kljajić tužno konstatira: »Nažalost, mladi nam se ne vraćaju Crkvi. Mlade imamo dok su djeca. Kada prođe prva pričest i krizma, mladih u crkvi nema.  Prije tri godine imao sam preko 40 krizmanika i to je bio veliki događaj za župu i župljane. Međutim, taj lijepi događaj brzo je izblijedio i većina te djece više ne dolazi u crkvu.« 

O životu u Srijemu i o tome koliko mu Srijem danas znači, vlč. Kljajić kaže: »Meni Srijem danas znači možda manje nego devedesetih godina. Jer tada ja nisam htio otići iz Srijema. Na to me je vezivao imperativ moga zvanja, zbog ljudi koji su tada nastradali. Da sam otišao, imao bih grižu savjesti i uvijek bi dio mene ostao u Srijemu. Razmišljao bih i možda se prekorijevao zašto sam ostavio ljude? Sad mogu otići. Mogu otići, rekao bih, kad god hoću, jer nemam više obvezu ostati s narodom i dijeliti njihovu muku. Sada se drugačije živi i sad mi je Srijem manje interesantan. Ali i dalje svoje dane i godine brojim u njemu, a dokle, možda će se uskoro već nazrijeti, da ne kažem za koji mjesec već ili iduće godine«, kaže vlč. Kljajić.