Arhiv tekstova

Sombor slovi kao grad slikara, a slobodne procjene govore da ih je više od stotinu, što akademskih umjetnika, što amatera. U takvom gradu ne trebaju čuditi brojne kolonije koje se organiziraju, ali ipak jedna od njih je jedinstvena i neobična, jer se svakog kolovoza, već 20 godina, održava zamislite gdje – u zatvoru. Kao novinarka imala sam privilegij nazočiti toj koloniji. O slikama sudim tek kao obični promatrač u stilu - nešto mi se sviđa, nešto malo manje, a neke slike uopće ne mogu razumjeti. No, ovaj tekst ne pišem da bih govorila o umjetničkim dometima ove kolonije, već o svom dojmu boravka u zatvoru. Da se razumijemo, nije to onaj zatvor s bodljikavim žicama i namrgođenim čuvarima, već otvorena jedinica somborskog Kazneno-popravnog zavoda. Čuvare i žicu nećete vidjeti, već radionicu u kojoj se prave slikarski štafelaji, plastenik, vrt, štale, svinjce, lijepo uređen salaš sa šumarkom kraj kanala i naravno zatvorenike. Neki od njih, oni domaći, tu su zbog lakših prekršaja, a neki, uglavnom iz drugih većih zatvora, u Sombor su stigli jer ih do slobode dijeli još godina, dvije ili manje. E, ti zatvorenici su vam domaćini na koloniji. Ljubazno će vas poslužiti kavom ili pićem, ponuditi da sjednete, tu su oni na usluzi i umjetnicima kojima tijekom rada ne smije ništa zafaliti. Na njihovo ljubazno ophođenje odgovaram isto tako ljubazno, a tko zna - možda se iz tog lica krije ubojica, okorjeli lopov ili nešto treće. Promatram i razmišljam kako bi zanimljivo bilo čuti te njihove životne priče. Zašto su ovdje, je li ih zatvor promijenio, gdje se vraćaju?

Sjećam se svojih ranijih posjeta, kada sam za jedne dnevne novine pisala tekstove i reportaže o toj koloniji i razgovora s jedim zatvorenikom koji je i sam bio sudionikom kolonije. Sretali smo se dvije godine uzastopno, a on je izdržavao kaznu od 14 godina zatvora zbog ubojstva. Nije ga bilo ove godine. Možda je odslužio svoje. Je li ga dugogodišnji zatvor načinio boljim čovjekom nego što je bio? Je li ga umjetnički rad oplemenio? Upravo to bi trebao biti i jest smisao ove kolonije. Nije njena svrha da se okupe umjetnici i dan ili dva provedu u lijepom i opuštajućem ambijentu, već je njena svrha da kroz umjetnost i slike pomogne zatvorenicima. Ako je suditi po tomu što su neki od njih upravo u zatvoru otkrili svoje umjetničke sklonosti i još više ako je suditi po tomu što niti jedna slika koja krasi prostor somborskog zatvora, a nekoliko stotina ih je, nije svih ovih godina oštećena, onda je misija ove kolonije uspjela.