Arhiv tekstova

Skupina pripadnika hrvatskog naroda koja danas živi u Banatu naseljava, u manjem ili većem postotku, mjesta – Boka, Neuzina, Perlez, Starčevo i Opovo, a značajniji broj živi u Zrenjaninu. Svi su oni štokavci, a stari zavičaj valja im tražiti u nekadašnjim županijama Ličkoj i Modruškoj, te na prostorima oko Petrinje i Gline. U istraživanju hrvatskih govora u Banatu, kako rumunjskom tako i jugoslavenskom, naš uvaženi dijalektolog Ivan Brabec navodi da matice umrlih starčevačke župe sadrže zapise o selima u Lici i Kordunu odakle potječu prvi tamošnji Hrvati. U posebnu skupinu banatskih Hrvata, slobodno rečeno, spadao bi nekadašnji živalj u Novom Bečeju, koji je tamo zabilježen već na kraju prve polovice XIX. stoljeća. Pretežit broj njih bavio se brodogradnjom. U Novom Bečeju, središtu žitarske trgovine, bila je naime glavna srednjobanatska skela na Tisi. Izgradnjom željezničke pruge Novi Bečej je izgubio dotadašnje svoje značenje, pa su se hrvatski brodograditelji u većem broju raselili, a zabilježena su i pomađarivanja bečejskih hrvatskih obitelji. Po podacima Ante Jagića iz 1924. godine bilo je u Radojevu oko 350 Hrvata, u Boki je njihov broj iznosio nešto manje od 700, a u Neuzini ih je bilo oko 200. Bilo je to već vrijeme kad su stali gubiti hrvatske općine i škole. Po Vladimiru Mitroviću te su se brojke 1977. godine znatno smanjile, pa je ostalo u Radojevu 51, u Boki 215 te u Neuzini svega 37 Hrvata. 

 

Crkva je oduvijek okupljala svoju pastvu

 

Središte okupljanja zrenjaninskih katolika je rimokatolička katedrala, koja skupa s još dva objekta čini jednu cjelinu. Tu su zgrada rimokatoličkog župnog ureda, podignuta u drugoj polovici XIX. stoljeća u neorenesansnom stilu, i zgrada rimokatoličkog biskupskog ordinarijata, podignuta 1912. godine, jedna od najznačajnijih i najvrednijih secesijskih ostvarenja u Zrenjaninu. Vanjska fasada katedrale uređena je 1990. godine, a dotrajali pod obnovljen je mramornim pločama 2001. godine. Od pet zvona najveće je iz doba gradnje crkve, četiri manja odnijeta su u I. svjetskom ratu, a nova izlivena 1938. godine u Zagrebu. Jedno od njih napuklo je 2001., pa je pretopljeno i ponovno izliveno 2002. godine. Velikobečkerečka župna crkva, poslije Prvog svjetskog rata postaje glavni hram (protokatedrala) 1923. godine, kada je utemeljena banatska apostolska administracija. Jovan Pavao II. svojom bulom iz 1996. godine dotadašnju apostolsku administraciju podiže na rang biskupije, a glavna crkva ove regije postaje katedrala.

 

Kultura 

 

Po popisu iz 2011. godine u Zrenjaninu, među 26 nacija, živi i 373 Hrvata, što tvori 0,48 postotaka od ukupno 76.511 žitelja. Manji dio ove nevelike nacionalne zajednice okuplja Hrvatska kulturna udruga Antun Gustav Matoš. Temelje ove udruge postavili su Aleksandar Lakatuš i Silvija Pavlović. »Od osnivanja Matoša proteklo je dvije godine, a još i dan-danas se borimo za svakoga člana. Ljudi jednostavno nisu naviknuti da u našem gradu postoji udruga kulture s hrvatskim predznakom. No, mi uporno stvaramo osnovu za okupljanje na taj način što u suradnji s Gradskom knjižnicom promičemo našu nacionalnu kulturu putem književnih večeri. Dovodili smo jaka literarna imena iz Hrvatske, poput Vedrane Rudan i Romana Simića Bodrožića. Za sada smo prezadovoljni, jer su nam ovi majstori riječi napunili dvorane u kojima smo ih predstavili. Nadam se da ćemo stvaranjem bolje financijske osnove i jače kadrovske ekipe uspjeti i proširiti naše djelatnosti, da ćemo i sami uspjeti pripremiti bar neke programe«, priča Lakatuš. Silvija Pavlović podsjeća ga na vrlo uspjelu ovogodišnju izložbu fotografija. »Ljudi se polako navikavaju da i mi organiziramo kulturna događanja u gradu, na našu veliku radost, vrlo posjećena. Vrijedilo se zbog toga truditi, satisfakcija nam je to što smo opstali i što Zrenjaninci, ne samo Hrvati, očekuju od nas nove manifestacije. Organizirali smo i jednu izložbu fotografija Rovinja. Izložba je našim sumještanima približila jedan daleki grad na hrvatskom primorju, u prekrasnoj Istarskoj županiji. Vjerujem da je to dalo pozitivne rezultate, da kultura zbližava ljude i da je jedan od elemenata koji će znatno doprinijeti da zaboravimo sve ružno iz devedesetih godina«, nadovezao se Lakatuš. Ove napore skupine entuzijasta zamijetila je i lokalna vlast. Nije to bila neka velika potpora materijalne naravi, ali nije bilo ni saplitanja. »Očekivao sam malo veću materijalnu potporu, međutim, u kontaktima s predstavnicima drugih kulturnih udruga uočio sam da su nam financijski problemi isti, bilo da su u pitanju nacionalno manjinske udruge, ili udruge većinskog naroda. Mislim da bi u krovnoj instituciji naše nacionalne zajednice mogli imati malo više sluha za naše potrebe, ne samo materijalne. Nama, koji smo na neki način izolirani, prijeko je potrebno prisustvo čelnika naše zajednice i predstavnika diplomacije naše matične države na manifestacijama koje organiziramo. Ovako, kad nam u prve redove dođu predstavnici lokalne vlasti, a njih nema, osjećamo se nekako odbačeno od svojih. Svi bi trebali ozbiljno razmisliti kakva je razlika biti Hrvat u Subotici i biti Hrvat u Banatu. Znam da smo daleko, ali ne toliko da se povremeno ne bi mogli vidjeti na našem terenu. Samo na taj način pokazali bismo lokalnoj zajednici da nismo tikva bez korijena, a naše članstvo i ovdašnji Hrvati koji su još podložni nekim nedefiniranim strahovima, dobili bi novi vjetar u leđa«, govori Lakatuš. Financiranje društva za sada je prepušteno pojedincima. »Puno vlastitih sredstava gospodina Lakatuša uloženo je u rad udruge. Plašim se da će doći vrijeme kad to neće biti moguće, jer su uvjeti poslovanja u ovoj državi sve teži. Što ćemo onda? Najžalosnije bi bilo da iz tih razloga prestanemo s našim aktivnostima«, dodaje Pavlović. Lakatuš i Pavlovićeva jedinstveni su u željama glede budućega rada. 

Političko organiziranje

 

Izlaz vide u tijesnoj suradnji stranke i kulturne udruge. »Kod nas se poklopilo da su nam i u stranci i u udruzi isti ljudi. Najveći problem u radu predstavlja nam neiskustvo u radu. Imamo volje, imamo srca, ali nam nedostaje znanje. Upravo u tom segmentu ključnu ulogu bi trebali odigrati operativci stranke i operativci HNV-a. Oni bi trebali obilaziti teren i raditi s nama u edukacijskom smislu, praktično, trebali bi nas poučiti koje bi bile smjernice našega rada, kako pravilno planirati i realizirati naš rad, kako se postaviti prema našima, a kako prema političkoj zajednici i slično. U medijima puno čitamo o radu naših udruga, osobito u Hrvatskoj riječi. Pozdravljam dolazak novinara ovoga glasila na naš teren, naš rad će znatno potaknuti svako slovo napisano o nama«, kaže Lakatuš. Lakatuš i Pavlović otišli su i korak dalje. Okupili su neophodan broj ljudi i formirali MO DSHV Zrenjanin. »Ni ovo nije išlo lako, ali se polako uhodavamo i cilj nam je da na narednim izborima osiguramo poziciju u tijelima lokalne uprave bar za jednog našeg člana. Politika se kod nas generalno vezuje za neke interese, a mi smo svojim članovima objašnjavali da je naš interes život u Republici Srbiji, uz očuvanje svojeg nacionalnog identiteta i potrebe da se čuje i naš glas. No i tu se pojavljuje isti problem koji nas muči u kulturi. Čuli smo malo slavljeničkih fraza prigodom osnutka Odbora, a potom smo prepušteni sami sebi. Kako se nikada prije ovoga nisam bavio politikom, priznajem da pomalo lutam, ali se nadam da će doći neka bolja vremena za stranku, možda i novi ljudi. U svakom slučaju pošteno bi bilo da se izjasne jesmo li im mi uopće i potrebni, ili politički namjeravaju djelovati samo u Subotici i okolici. Ukoliko računaju na nas, komunikacija bi trebala biti puno, puno bolja, ne bi se smjela svoditi samo na moje povremene odlaske u Suboticu na sjednice Vijeća. Mi smo u ovim uvjetima uradili ogroman posao na terenu, u poseban birački popis upisali smo šest puta više Hrvata nego što nas je bilo na popisu 2002. godine«, kaže Lakatuš. Svjetlo na kraju tunela vidi samo u promjeni odnosa centrale u Subotici, ali i diplomacije matične domovine prema Hrvatima na istoku i jugu Vojvodine. »Centrala nas mora podržati, materijalno i moralno. Možda je to i mali poklon za Svetog Nikolu djeci ovdašnjih Hrvata, možda poneki posjet nekog od naših čelnika i razgovor s ljudima, vjerujem, učinili bi puno«, završava priču Lakatuš.