28.08.2015
Politika krči vinovu lozu
Mnogo je toga što ukazuje na činjenicu da su Subotica i njezina okolica bili razvijeno vinogradarsko područje. Toponimi poput Bačkih Vinograda, pa Istočnih, Zapadnih i Bajskih vinograda u Subotici ne ostavljaju mjesta sumnji čime su se ljudi u tim područjima bavili. Isto je, recimo, i s Tavankutom ili Mirgešom, gdje je ova vrsta poljoprivredne proizvodnje na njihovim pjeskovitim predjelima bila dominantna. Međutim, nekako s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošloga stoljeća u ova su dva sela vinogradi sve više počeli ustupati mjesto voćnjacima da bi tek u posljednjih desetak godina došlo do sporadičnih vraćanja uzgoju vinove loze. Naš sugovornik Marin Skenderović iz Mirgeša u potpunosti se uklapa u ovaj sažeti uvod: korijeni njegovog obiteljskog stabla usko su vezani s korijenima vinove loze, a iako nekoliko puta krčeni, vinogradi na njihovom imanju ponovno su nicali. Uostalom, poslušajmo njegovu priču:
»Moji stari su se oduvik bavili vinogradima: bavio se pradida, a bavio se i dida sve dok im Titov režim nije oduzo i zemlju, i vinograde i sve ostalo. Al opet: tata je krenio s malo vinograda, pa se sadilo malo više, pa je opet došlo vrime kad se više nije radilo to staro vinogradarstvo. To je bio crnački poso: radilo se puno i provodilo tušta vrimena u vinogradu. I na kraju je došlo vrime da se sade novi vinogradi, s drugim uzgojnim oblikom, pa smo se i sami učili tom poslu i na kraju imamo karlovački uzgojni oblik. To je ‘liza’ na najvećoj površini u našem vinogradu i možem kazat da daje dobro vino. Ona ko da je napravljena za naše područje: ne smrzne se, znači otporna je na zimu, a skupi i puno šećera, pa zbog tog daje kvalitetno i jako vino. Zbog tog su je zavolili i vinogradari, a vrimenom i ljudi. Osim ‘lize’, imamo i ‘kevedinku’, koja je ko sorta najbolja za rđave piskove. Imamo i ‘beogradsko bilo’ i još par sorti. Sve u svemu, malo se bavimo vinskim, a malo stolnim sortama.«
HR: Kada ste počeli s ovim načinom proizvodnje i koliku površinu vinograda obrađujete?
Počeli smo 2002. kad su posađeni prvi »novi vinogradi«. Od tog doba iz godine u godinu smo sadili sve više i više da bi stigli do današnji pet jutara. Nama je, međutim, najveći problem plasman, jel ništa nije organizirano pa smo pripušteni sami sebi. Kadgod je bio Podrum Palić, koji je otkupljivo grožđe, a sad kako se snađemo. Al opet, danas dobar dio grožđa prodamo, a vino koje napravimo ostane za nas i naše bližnje. Isto je i sa stolnim sortama: prodaju se ko se kako snađe. Malo ode megamarketima, malo peci.
HR: U kolikoj Vam mjeri pomaže suradnja s Etno salašem Balažević i Hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvom Matija Gubec iz Tavankuta općenito? Naravno, kada je riječ o plasmanu Vaših vina za potrebe seoskog turizma.
Možem kazat da je saradnja i lipa i dobra, ne samo kad je rič o vinu nego i o promociji naši ovdašnji proizvoda ljudima sa strane. Upravo zafaljujući Gupcu za nas i naše proizvode daleko se čulo.
HR: Kakvim vidite tu suradnju i razvijenost ruralnog turizma općenito u odnosu na Mađarsku, Hrvatsku ili Sloveniju, gdje se proizvođači i međusobno udružuju i od toga prave lokalne brendove?
Pa, fala Bogu, možem kazat da i kod nas dolaze mladi ljudi koji to vole i koji su ostili i vidili da se tu mož štogod uradit. U Tavankutu je već počelo radit jedno tako udruženje, a i ode kod nas u Mirgešu se o tom uveliko razmišlja, jel je svima nama jasno da smo zajedno jači i da će se tako puno lakše čut za nas.
HR: Koliko je danas vinogradara u Mirgešu i u Tavankutu?
Sitni ima. Al oni koji se malo ozbiljnije bave ovim poslom u Mirgešu je dvojca-trojca.
HR: Što je, po Vašem mišljenju, bio razlog gotovo potpunog nestanka bavljenja vinogradarstvom u Mirgešu i Tavankutu?
Politika je bitna u ciloj ovoj pripovitki. Kazo sam već da je ode kadgod bio organiziran otkup, a i u Tavankutu je bila ispostava Podruma Palić. Inače, puno ljudi je imalo podrume, vino se puno više pilo, a dolazili su ljudi i iz Sombora i drugi okolni mista kod nas kupovat vina. Dakle, politika je bila taka da se poticala domaća proizvodnja. Međutim, sad je politika taka da se uvoze strana vina, sumnjivog kvaliteta i porekla. A jeptina. Tako da je nama ostala borba da dokažemo i pokažemo da mi imamo kvalitet. Ne kažem da u drugim zemljama ne prave dobra vina, al kod nas stigne puno rđavi i jeptini.
HR: Kako, kada je »o politici« riječ, gledate na odnos države, odnosno Ministarstva poljoprivrede prema vinogradarstvu?
Pa vite ovako: samo otkad se ja bavim ovim poslom prominilo se ne znam ni ja koliko vlada i ministera. A svaki minister ima svoju politiku, a nijedan dugoročnu. A za vinograd ne možeš pravit kratkoročnu politiku. Vinograd nije kuruz, jel kaka druga kultura: posadiš, obereš, pa na godinu drugo. Ne kažem, bilo je i poticaja, čak i brespovratnog novca. Prijavili smo se mi i tamo, al naravno da su dobili oni koji su u to vrime bili politički podobni. No, dobar dio ti vinograda više ne postoji. Razlog je bio taj što su od nepovratnog novca za opremu vinograda kupljeni stubovi i žica koji su na kraju završili u otpadu. Ne kažem da je to uvik bio slučaj, jel ima ljudi kojima je to pomoglo u vinogradarstvu, al taki jedan vinograd za koji je dobiven novac a nije uloženo u njeg sam čak i ja krčio.
HR: Koliko je bavljenje vinogradarstvom skupo?
Prilično je skupo. Tribaju stubovi, a triba i žica ako će se radit sadnicama. Mada se kod nas u piskovima mož radit i reznicama, jel filoksera u pisku ne mož napast korenov sistem. To nam je Bogom dano, jel ne samo da je proizvodnja reznicama jeptinija nego je, u jednu ruku, i cigurnija. Ako se, na priliku, dogodi da se pojedine sorte, koje su manje otporne na zimu, smrznu, one će se u reznicama obnovit. Dok, ako se sadi sadnicom, pa se izmrzne, tu je kraj pripovitke, jel će krenit divije, a to nije ništa.
HR: Koliko je mehanizacija prisutna u vinogradu i koliko je ona skupa?
Brez mehanizacije u današnje vrime ne mož ništa, jel fizički rad na kraju više košta. Snalazili smo tako što smo i kupovali, al i sami pravili mašine tako da, što se ovog tiče, možem kazat da imamo zatvoren krug: imamo to što nam triba.
HR: Koliko pažnje posvećujete vlastitom usavršavanju, od korištenja interneta, preko čitanja stručne literature i odlazaka na stručne skupove, pa do savjetovanja sa stručnjacima?
Pa brez tog danas ne mož ić naprid. Zafaljujući našoj Poljoprivrednoj stručnoj službi, koja nam puno pomaže, prija četri-pet godina smo tokom cile godine išli na stručna pridavanja u Sremske Karlovce. Odlazili smo s njima i u Kecskemét i u Hrvatsku di smo takođe imali prilike vidit kako se tamo radi. Primera radi, u Hrvatsku nisu išli samo vinogradari nego i oni koji se bave stočarstvom, pa smo obašli i njeve farme. Možem kazat da se i u vinogradarstvu i u stočarstvu kod nji očlo dalje neg kod nas, jel se i o ljudima tamo više vodi računa neg ode.
HR: Kakva je ova godina za vinogradare, napose ukoliko se usporedi s prošlom: kišovitom i opterećenom bolestima?
Da, lani je bilo dosta bolesti, a i grožđe je bilo kiselije, znači s manje šećera, pa je i kvalitet vina zbog tog bio manji. Fala Bogu, ova godina za vinogradare je idealna. Nije bilo problema sa zaštitom, jel nije bilo ni uslova za kake veće bolesti. Naravno, i to rišimo uz pomoć Poljoprivredne stručne službe, al i komšija s kojima razminjivamo iskustva. Sve u svemu, kvalitet i grožđa i vina ove godine će bit bolji neg prošle. Bilo je i puno sunca, a grožđe je već skupilo dosta šećera. Istina, kasnijim sortama triba još vrimena, al godina obećava.
HR: Kakav je inače tretman vinograda: koliko ga često špricate i koja je razlika u odnosu na voćarstvo ili povrtlarstvo?
Sve to zavisi od vrimena, al ove godine smo stvarno malo polivali vinograd. Al, moram i to spominit da to i nisu nike otrove, jel insekticida, osim s prolića kad se pojave grinje, nema u vinogradu. Tu nam opet puno pomaže Poljoprivredna stručna služba koja nam postavlja klopke i pratimo razvoj štetočina: i grožđanog moljca, i cikade... To što se vinograd manje prska i s puno manje otrova dobro je i za zdravlje, ali i za buđelar. Bavio sam se i voćarstvom, pa dobro znam razliku.
HR: Jeste li počeli s berbom?
Da, stolne sorte smo već počeli i uglavnom i prodajemo megamarketima i na peci. I njima smo se počeli ozbilnije bavit, jel budućnost vidim u tom.
HR: Obrađujete li vinograd sami ili prigodom većih poslova, poput rezidbe ili berbe, angažirate i dodatnu radnu snagu?
Veći dio poslova radimo sami, al za berbu jel rezidbu triba više ljudi, pa pogodimo i domaće radnike, al dođu nam i oni iz Pačira, Stare Moravice. Ti ljudi sa strane i inače tu dolaze, ne samo zbog vinograda nego i zbog radova oko voća, jel povrća.
HR: Kako gledate na konkurenciju iz uvoza, a koja je dosta prisutna upravo na mjestima gdje i Vi prodajete svoje grožđe?
Fala, Bogu, razliku sad već vidi velik broj ljudi. Osnovna razlika je u tom što je naše grožđe sveže. Mi ga uzberemo sad, a ono je već za par sati na rafu u dućanu, jel na tezgi na peci. S druge strane, grožđe iz uvoza često je dehidrirano, jel ko zna kad je ubrano i ko zna koliko je kilometeri prišlo dok nije stiglo ode. Na peci se, na primer, uvik stvori red tamo di se prodaje domaće grožđe.