Arhiv tekstova

U Srbiji trenutačno ima 110 TV i 325 radio postaja. Tiraža dnevnih novina je 500.000 primjeraka, a samo prije dvije godine bila je 750.000. Ove godine procjene su da će mediji kroz marketing dobiti oko 130 milijuna eura, ali će 70 postotaka tog novca »otići« TV postajama. Važan je i podatak da se godinama smanjuje i količina novca u marketingu, pa je tako samo prije dvije godine ta brojka umjesto sadašnjih 130 milijuna bila 175 milijuna eura. Tako u brojkama izgleda današnje medijska scena u Srbiji. Što donosi privatizacija koja je u tijeku, u kom smjeru bi moglo ići informiranje s obzirom na to tko su novi potencijalni vlasnici medija i kakva je budućnost informiranja na jezicima nacionalnih zajednica, teme su kojima se bavimo u ovom tekstu.

 

NOVINARSTVO ILI PROPA-GANDA

 

Privatizacija medija i izlazak države iz vlasništva u medijima tema je o kojoj se dugo govori i polemizira argumentima za i protiv. No, konačno je izgleda došao kraj za državne/općinske medije koji su nekada postajali u skoro svim općinama i gradovima i čiji su osnivači bile lokalne samouprave koje su ih u potpunosti ili djelomice i financirale, jer se do konca listopada mora okončati privatizacija medija. Ovog ljeta tako je oglašena prodaja 37 medija od 72 koliko ih je u državnom/općinskom vlasništvu. Do zaključenja ovog teksta prodano je 13. Neki su prodani iz prvog puta, neki će nove vlasnike potražiti na novim aukcijama, a neki će biti i ugašeni. Svakako da je proteklih tjedana prodaju medija obilježila vijest da je Radio Šid prodan po cijeni koja je 76 puta veća od početne i da je za njega plaćeno oko 536.000 eura, što je više nego li za Studio B, kao i vijest da je RTV Bačka Palanka prodana po 25 puta većoj cijeni od početne i to za četvrt milijuna eura, iako ne posjeduje nikakvu imovinu. Već prve aukcijske prodaje u orbitu su izbacile i nekoliko imena koja nemaju veze s medijima, ali koja se pojavljuju kao kupci i po nekoliko, prije svega, TV postaja. 

»Još smo na samom početku ovog procesa, te bi bilo neozbiljno davati neke paušalne ocjene o tome kakav će biti ishod novog kruga privatizacije medija. U svakom slučaju, privatizacija je ipak manje zlo. Lokalni mediji koji su u vlasništvu države, to jest lokalnih samouprava, (bili) su prenositelji propagande vlasti – čast izuzecima, naravno. Vlastodršci su ih tretirali kao svoje vlasništvo, gdje uvijek mogu doći i govoriti što god žele, ionako im nitko neće postavljati delikatna pitanja. Privatizacija će ovu naviku političara na neki način mijenjati, ili bar otežati lokalnim vlastima da plasiraju svoju propagandu u etar, iako već sada vidimo primjere kako namjeravaju u pojedinim lokalnim samoupravama očuvati svoje dosadašnje ‘pravo’ na ove medije – protuzakonito, dakako«, kaže za Hrvatku riječ novinar Csaba Pressburger, član IO Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Slobodan Krajnović, glavni i odgovorni urednik novosadskog Radija 021, ne očekuje velike lomove na medijskoj sceni poslije privatizacije i ne očekuje promjene na gore glede informiranja građana. »Hajde da se prvo zapitamo – gdje smo mi to danas? Ovakva medijska slika Srbije najgora je u posljednjoj dekadi. Nije se ona pokvarila jučer ili danas, već mediji postepeno propadaju i postepeno teče taj proces urušavanja, ne samo medija već i novinarske profesije. Novinarstvo u Srbiji dotaklo je dno i ne vidim gdje možemo dalje potonuti. Što se tiče medija koji trebaju sada prijeći u ruke novih vlasnika, ne mogu reći da će građani neke općine biti uskraćeni za informiranje. Možda će biti uskraćeni za informiranje na koje su do sada navikli, ali nisam siguran ni da je to bilo informiranje potrebno javnosti. Prije svega mislim na općinske medije o čijoj privatizaciji se govori od 2007. godine i za koju su se rokovi jako dugo prolongirali. Sada smo došli u situaciju da se to radi ‘na vrat, na nos’, jer se sve mora okončati od 31. listopada«, kaže Krajnović.

 

(ZLO)UPOTREBA JAVNIH INTERESA

 

Privatizacija znači da će mediji koji su do sada živjeli zahvaljujući stalnim prihodima iz općinskih kasa ostati bez tog izvora financiranja, te postoji bojazan da to mnogi neće preživjeti. »Da, sigurno će neke općine ostati bez lokalnog informiranja. To je svakako za žaljenje. Ali treba postaviti pitanje: jesu li mediji u vlasništvu lokalne samouprave do sada ispunili svoju ulogu? Jesu li služili javnom interesu? Jesu li bili kritički nastrojeni prema lokalnim vlastima? Opet, čast izuzecima ali većina tih medija, koji će biti možda ukinuti, ni do sada nisu imali uređivačku politiku nalik javnih servisa«, kaže Pressburger. Ono što sada očekuje medije je projektno financiranje, ali i tu se krije zamka zvana politički utjecaj, koji se, pokazali su i ovogodišnji natječaji, nikako ne može zanemariti. »Ovo je bila prva godina u kojoj se sredstva dijele po novom modelu. Prva pozitivna stvar je da sada mogućnost sudjelovanja na natječaju imaju svi, pomak je i što komisija koja donosi odluke većinski mora biti sastavljena od predstavnika neovisnih medijskih organizacija ili novinarskih udruga i da neovisni članovi komisije budu u većini, što znači da uvijek mogu preglasati predstavnike općinskih vlasti. Pokazalo se ove godine da ni to nije baš najbolji model, a sve te nepravilnosti trebale bi se ispraviti u narednim natječajima. Bilo je namještanja, političkih utjecaja, namještanja komisije, ali bar u polovici općina to funkcionira sasvim pristojno«, kaže Krajnović koji projektno financiranje vidi kako korak prema objektivnom informiranju. 

 

MANJINSKI MEDIJI

 

Posebna priča u ovoj priči o privatizaciji medija je sudbina programa koji se emitiraju na jezicima nacionalnih zajednica. 

»Novi vlasnici medija će morati zadržati manjinske programe u sadašnjem obliku najmanje do pet godina. Što će biti poslije, to nitko ne zna. Ni radijske, ni televizijske frekvencije nisu dane doživotno, i to treba imati na umu. Inače, ja ne vidim razloga da novi vlasnici, koji će eventualno kupiti elektroničke medije koji imaju programe na manjinskim jezicima, čim budu mogli, ukinu te emisije. Zašto bi to uradili? S jedne strane, mogu konkurirati za određena sredstva koja su namijenjena za održavanje programa na manjinskim jezicima, s druge strane možda će biti i marketinški isplativo emitirati manjinske emisije u sredinama gdje je manjinski živalj u većini«, optimistički na ovo gleda Pressburger. Možda tom optimizmu ima i mjesta, jer je potporu programima na jezicima nacionalnih zajednica obećao i Pokrajinski tajnik za kulturu i javno informiranje Slaviša Grujić, koji je prošlog tjedna na prezentaciji publikacije Manjinski mediji – generiranje kapaciteta istaknuo da je bitno da mediji na lokalnom ili regionalnim nivou informiraju o dešavanjima u nacionalnim zajednicama, i po njegovom mišljenju postojanje takvih medija, kao i njihovo stabilno financiranje, ne treba biti upitno. 

Privatizacija koja je u tijeku ne odnosi se na medije čiji su osnivači nacionalna vijeća nacionalnih zajednica, ali se i oni moraju boriti za svoj opstanak na surovom tržištu, smatra ravnateljica lista Magyar Szo Rozalija Ekres, a njena ideja je udruživanje. »Mislim tu na udruživanje i zajednički nastup prema oglašivačima, odnosno na ukrupnjavanje zajedničkog tržišta koje mi kroz naše tiskane medije, a sada već i elektroničke, nudimo našim oglašivačima. Što znači da bi takav pristup omogućio nekom oglašivaču da svoj oglas ili reklamu plasira ne populaciji od 250.000 ljudi, koliko broji  mađarska populacija, nego još na 50 ili 60 tisuća Slovaka, 50.000 Hrvata i drugih nacionalnih zajednica«, kaže za naš list ravnateljica mađarskog dnevnog lista. Ovo je tek ideja, ali bi mogla biti dobar put. To najbolje znaju elektronički mediji koji su svojevremeno udruženi u ANEM sudjelovali i u zajedničkom marketingu i u ovisnosti od slušanosti svoga programa dobivali dio marketinškog kolača.

 

KOME TREBA REGIONALNI SERVIS?

 

Zakon nalaže da se država mora povući iz vlasništva u medijima, te se svi mediji ili moraju privatizirati ili će se ugasiti. No, prije usvajanja zakona bilo je i takvih glasova koji su se zalagali za takozvane regionalne javne servise, koji bi trebali osigurati informiranje građana o temama značajnim za određenu regiju.

»Što se tiče ideje regionalnih ili lokalnih javnih servisa, o tome se može diskutirati. Najveći problem bi bio naravno financiranje tih oblika javnih servisa. Građani nisu voljni financirati ni pokrajinski ili republički javni servis, pa čisto sumnjam da bi bili oduševljeni nekim novim nametima za održavanje dodatnih medija. Po meni, bilo bi idealno da se svaka lokalna zajednica izjasni na nekom referendumu želi li lokalni/regionalni javni servis u svom okruženju i da ga putem pretplate financira. Ako jedna lokalna zajednica bude bila dovoljno zrela i spremna radi javnog interesa financirati svoj javni servis koji će raditi po adekvatnim principima, trebalo bi ih pustiti da to i ostvare«, smatra Pressburger. No, Slobodan Krajnović, koji je sa one »druge srane«, odnosno iz medija koji je od početka bio u privatnom vlasništvu, ideju o regionalnim javnim servisima uopće ne prihvaća. »Srbija, ovakva mala kakva je, jedinstven je primjer da ima dva javna servisa. Po meni jedan javni servis, a u našem slučaju dva, je sasvim dovoljan. Ako RTV Vojvodine ima dopisništvo u svakom većem mjestu u Vojvodini, koja je svrha nekih regionalnih servisa? U tome da ljudi koji su navikli da žive od novca iz općinskih kasa nastave živjeti na tuđoj grbači?«, kritički se na tu ideju osvrće Krajnović.

Što donosi privatizacija medija bit će jasnije za nekoliko mjeseci, kada se bude vidjelo što su stvarne namjere onih koji se danas pojavljuju kao kupci. Jesu li spremni uložiti svoj novac ili se medija žele dokopati samo da bi iz još nekog izvora namaknuli koji državni dinar, da li se iza svega kriju interesi političkih stranaka, kakav interes ima netko tko u kupovinu medija uloži stotine tisuća eura iako zna da ne može vratiti uloženo, i još mnoga druga pitanja stoje otvorena za tjedne koji dolaze. Samo da ne bude kao u slučaju prodaje medija od prije sedam, osam godina kada je većina privatizacija pošla »po zlu«.