Arhiv tekstova

Svojevremeno je jedan poznati somborski boem, od one sorte koja je već odavno izumrla, i ljubitelj ženskog svijeta zatečen u neprimjerenom ženskom društvu u jednoj somborskoj kavani. A zatekla ga je, a tko drugi, nego njegova rođena žena. Na svu njenu viku i dreku i s druge strane njegovu obranu da nije to što ona misli, on je na koncu smireno odgovorio: »Kome ti vjeruješ? Svojim očima ili meni?« Ova priča se i dan-danas u Somboru prepričava kao anegdota, jer je spomenuta žena povjerovala, a kome drugom nego svom mužu. Sjetila sam se ovih dana te anegdote, jer nekako je baš i meni došlo pitanje – kome vjerovati, onom što vidim ili onom što mi kažu? Na sreću, to moje pitanje nema veze s mojim mužem, već nekim sasvim drugim stvarima. A nekako baš ih se nakupilo ovih dana. 

Prvi me put, ili točnije reklama koju sam čula, odvela u jedan poznati dućan s obućom. A privukla me obavijest da je u tijeku sniženje cijena od 70 postotaka. Dakako da zvuči primamljivo i zašto se po tako sniženim cijenama ne bih na koncu ljeta  ponovila kojim parom sandala. No, slika u dućanu nije ni približna onoj koja se mogla čuti u obavijesti. Jer zapravo to sniženje od 70 postotaka znači sniženje tek nekoliko pari obuće i to takvih veličina da bi u njih mogla stati dva moja stopala. Nije prošlo ni dan, dva kad me dokona šetnja po centru Sombora odvede u jedan drugi dućan. Ovoga puta s odjećom. To moje nehajno razgledanje, u stilu da mi prođe vrijeme, prekine prodavačica uz komentar kako sam odabrala baš lijepu i modernu tuniku koja je uz to od prirodnoga materijala, kao stvorena za ove tople dane. Kako mi je navika da uvijek sve dobro pogledam prije nego i pomislim nešto kupiti, vrtim tu tuniku i vidim etiketu na kojoj lijepo piše (a i da ne piše vidi se) kako je u pitanju viskoza i to sto posto. Uzalud uvjeravam prodavačicu da vidim da piše viskoza i da viskoza nije sto posto prirodni materijal jer se dobiva kemijskom obradom celuloznih vlakana, ne da se dokazati »ukopana« u svojoj tvrdnji kako baš viskoza jest pravi prirodni materijal. Dignem ruke od daljnjeg objašnjavanja i dućan napustim uz onu spasonosnu rečenicu – još ću razmisliti o kupovini. 

I tako u krug. Barem jednom u tjednu vas uvjeravaju u nešto za što vi sasvim sigurno znate da nije tako. Možda je zato bolje ponašati se kao ona gospođa s početka priče – vjerovati u ono što vam kažu. Možda je život tako lakši. Za one koji mogu podnijeti da im drugi lažu.