Arhiv tekstova

Novi Sad je najveći i glavni grad Autonomne Pokrajine Vojvodine i sjedište pokrajinskih tijela vlasti. Grad se nalazi na granici Bačke i Srijema, na obalama Dunava i Malog bačkog kanala, u Panonskoj ravnici i na sjevernim obroncima Fruške gore. Na posljednjem službenom popisu iz 2011. godine sam grad je imao 231.798 stanovnika. Na općinskom području Novog Sada, uključujući i prigradska naselja, broj stanovnika je 2011. godine iznosio 341.625. Osnovan je 1694. godine, a danas je veliko industrijsko i financijsko središte ekonomije, sveučilišni grad i školski centar, kulturni, znanstveni, zdravstveni, politički i administrativni centar Autonomne Pokrajine Vojvodine, grad domaćin mnogih međunarodnih i domaćih gospodarskih, kulturnih, znanstvenih i sportskih manifestacija, kao i grad muzeja, galerija, knjižnica i kazališta.

 

Hrvati u Novom Sadu 

 

Po službenim podacima s popisa iz 2002. godine, na općinskom području Grada Novog Sada zabilježeno je prisustvo 2,09 posto Hrvata, a 2011. taj je postotak pao na 1,8. U razgovoru s jednim od onih koji su ponosni na svoju nacionalnu pripadnost, Draganom Lekom, doznajemo kako se osjetan broj pripadnika ove etničke zajednice krije među onima koji su se izjasnili kao Jugoslaveni ili ostali. »Rođen sam prije 50 godina u Novom Sadu, u obitelji došljaka. Otac i majka mi potječu iz Vrgorca, Republika Hrvatska, a svoje podrijetlo i nacionalnu pripadnost nikada nisu prikrivali, a tako su naučili i mene i sestru. Živjeli smo u vremenu kad to nije bilo ni potrebno, svatko je poštovao svakoga. Već od Jogurt revolucije sve se okrenulo naglavce. Završio sam elektrotehničku školu i odmah dobio uposlenje, pa sam svjedočio i tim događanjima. Kasnije sam izgubio i posao. Ne mogu decidirano tvrditi kako je do toga došlo zbog nacionalnosti, ali već tijekom devedesetih bili smo na udaru, pa su se mnogi plašili izjašnjavati kao Hrvati, nego su bježali među Jugoslavene i ostale. Nisu nas poprijeko gledali naši susjedi, starosjedioci, probleme su nam stvarali došljaci, osobito poslije Oluje«, prisjeća se Leko života u Novom Sadu u vrijeme strahovitih transformacija s kraja prošloga stoljeća. Danas je član i jedan od osnivača MO DSHV-a Novi Sad i član petrovaradinskog HKPD-a Jelačić. Vjernik je, pa je vidljivo i njegovo stalno prisustvo u crkvi. »U crkvu idem otkad znam za sebe, vjera je duboko ukorijenjena u mojoj obitelji i među mojim precima. U crkvu sam odlazio i u vrijeme kad je to čovjeku moglo stvoriti itekakve probleme i kad nas je na bogosluženjima bilo nazočno jako malo ljudi, a danas u prvim redovima vjernika gledam one koji su se jako dobro prikrivali u opasnim godinama, ne usuđujući se nigdje javno eksponirati«, priča Leko. Od samog osnutka, jedan je od najaktivnijih članova MO DSHV-a Novoga Sada. »Dušom i srcem sam dočekao osnutak mjesne organizacije naše stranke. Ni sada nas u stranačkim redovima nema onoliko koliko sam očekivao da će nas biti, no to bih pripisao i čelništvu stranke, jer oni nikako ne shvaćaju da nam je neophodno puno veće prisustvo čelnika stranke među nama i samo to većini naših članova i potencijalnih članova može biti snažan motiv za daljnji rad«, završava priču Dragan Leko. 

 

Katolička zajednica nema potpore

 

Tijekom i nakon ratova iz posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća ne samo novosadski Hrvati, nego i pripadnici ostalih manjinskih zajednica rimokatoličke vjeroispovijesti osjetili su na svojoj koži oštricu brojnih nacionalističkih ispada. Prva katolička crkva u Novom Sadu datira s početka XVIII. stoljeća,  a kako je bila skromna, privremena građevina, porušena je 1742. godine i na istom mjestu izgrađena je nova. Poslije pada Beograda u turske ruke 1739. godine ovamo se doselilo puno imućnih katolika, koji su nastavili sa svojim poslovima, pa su uskoro od svojih prihoda mogli odvajati i za gradnju crkve. Katolički nadbiskup Gabriel Patarčić osvetio je novu crkvu 1742. godine. U bombardiranju 12. lipnja 1849. godine i ona je bila zapaljena i srušen joj je toranj. Godine 1891. gradska Skupština je donijela odluku da se dotadašnja crkva poruši i na istom mjestu izgradi nova, koja će priličiti gradu. Tada najiskusniji arhitekt Georg Molnar izradio je planove tijekom 1892. i nije za taj opsežan posao tražio nikakvu materijalnu nadoknadu. Iste godine stara je crkva porušena, a građevinski poduzimači, majstori Stefan Gusek i Karl Lerer, pod nadzorom glavnoga projektanta Molnara, već u studenome 1893. godine završavaju građevinski dio posla. U listopadu 1894. godine na toranj je podignut osvećeni pozlaćeni krst, a tadašnji izgled crkve Imena Marijinog zadržan je do današnjih dana. Još i danas pripadnici katoličke zajednice u Novom Sadu, po pisanjima ne samo lokalnih medija, suočeni su s brojnim provokacijama na vjerskoj i nacionalskoj osnovi, a nedavno je novosadskom dekanu i župniku  crkve Imena Marijinog vlč. Róbertu Erhardu, od strane uvijek neznanih počinitelja, oštećen auto. »Teško mi je procijeniti sveukupan položaj, osobito društveni, mojih vjernika u Novom Sadu, jer sam u ovoj župi tek od prije dvije godine. S pozicije župnika i novosadskog dekana mogu reći kako je crkva i dalje ostala središte okupljanja i čuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta svih zajednica katoličke vjeroispovijesti. Osobito me raduje što su Novosađani vjernici  spremni su sve učiniti i puno toga se odreći u cilju očuvanja svojega identiteta. U svakom momentu moramo biti svjesni da Novi sad nije Subotica i da smo mi u puno čemu teška dijaspora. S teškoćama se puno teže nosimo, ali se uporno borimo za svoje mjesto i za svoje dostojanstvo«, kaže vlč. Erhard. 

Iako deklarativno svaka vlast podržava manjinske zajednice, pa tako i novosadaska, u stvarnosti je to vrlo mlaka, ili nikakva potpora. »Kao župna zajednica ne bismo se baš mogli pohvaliti tom suradnjom, odnosno potporom. Signala, ili možda nekog znaka dobronamjernosti i otvorenosti nema ni na vidiku. U razgovorima s gradonačelnikom predočio sam mu naše probleme i brige, te da bi se suživot u našoj sredini mogao dići na neku višu razinu. Konkretne odgovore nikada nisam dobio, niti u riječima, niti u djelima«, završava priču vlč. Erhard.