Arhiv tekstova

Koliko je državi stalo do mišljenja poljoprivrednika i struke glede nacrta o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu najbolje pokazuju dvije stvari: vrijeme i rok za održavanje javne rasprave. U tri tjedna i u vrijeme onoga što se još uvijek naziva godišnjim odmorom upakirane su konstruktivne kritike iz kojih obično slijede i dobronamjerni prijedlozi i to samo kako bi se ispunila forma koju nalaže donošenje jednog ovako važnog pravnog akta.

A koliko su stvari već unaprijed riješene najbolje pokazuju riječi dvojice dobro upućenih ljudi u ovu problematiku, ili, preciznije rečeno, problem. Poslužimo se prvo izjavom predsjednika Upravnog odbora Asocijacije poljoprivrednika Miroslava Kiša kako je cijela ova procedura i pokrenuta zbog dogovora Vlade i njemačke kompanije Tennis kojoj – da bi uložila u razvoj ovdašnjeg stočarstva – nedostaje »osnovni element« za to: zemlja. Ništa manje upečatljive nisu niti riječi zamjenika predsjednika Odbora za poljoprivredu u Skupštini Srbije Árpáda Fremonda, koji je na javnoj raspravi u Domu Mađara u Subotici rekao kako će, bez obzira na primjedbe ili prijedloge, zacrtani Zakon i tako biti usvojen.

 

Najamnici na papiru, gazde u praksi

 

Onaj tko pozornije prati cijelu ovu problematiku vjerojatno će lako opet doći do dva zaključka i prije nego li je počnemo obrazlagati. Prvi se odnosi na, u javnosti pomalo već zaboravljenu, prošlogodišnju priču o »prodaji zemlje« kompaniji Al Dahra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sjećamo se, naime, koliko je ovaj međudržavni ugovor (za kog pravnici kažu da je iznad još uvijek postojećeg zakona) izazvao negodovanja u javnosti, napose kod poljoprivrednika. Čistom logikom država se nakon toga konačno odlučila na izmjenu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koji je i prije toga bio predmetom mnogih kritika.

Sve, dakle – a pokazat će to i suština upravo završene javne rasprave – ide na ruku državi da provede ono što je Fremond rekao. Sam nacrt izmjena i dopuna Zakona sadrži nekoliko bitnih odrednica, među kojima je najbitnija svakako ona koja se tiče izdavanja zemljišta u najam investitorima. Sudionike javnih rasprava (u organizaciji države bilo ih je tri: u Beogradu, Nišu i Novom Sadu) najviše smeta mogućnost izdavanja zemljišta na 30 godina jednom (!) investitoru, pri čemu su lokalne samouprave za te namjene dužne odvojiti čak 30 posto obradivih površina na svom teritoriju, a koje su u državnom vlasništvu! Po tumačenju većine poljoprivrednika ovakvom mogućnošću širom se otvaraju vrata inozemnim ili domaćim investitorima (ili: »investitorima«) da na povlašten (dakle, lak) način dođu do zemljišta kog će nakon tri desetljeća, ako bude na prodaju, moći kupiti po pravu prvenstva ili, u za njih najgorem slučaju, produžiti najam na za sada nepoznato vrijeme. Nije ova odredba u nacrtu Zakona naišla samo na kritike poljoprivrednika. Na raspravi u Novom Sadu pokrajinski tajnik za poljoprivredu Branislav Bogaroški koji je rekao kako je nacrt izuzetno loš, jer se na ovaj način od korištenja 30 posto (vjerojatno visokokvalitetnog) zemljišta isključuju fizičke osobe, koje trenutačno čine više od tri četvrtine zakupaca poljoprivrednog zemljišta i to tako što, bez jasnih pravila, Ministarstvo poljoprivrede sebi daje diskrecijsko pravo (kao u slučajevima Al Dahre ili Tennisa, i to dok zakon još nije niti usvojen) odlučivanja o tomu s kim će i pod kojim uvjetima sklapati poslovne aranžmane. Kakva je da je, država je ipak pokazala da ima kakav-takav odgovor na ove objede. Naime, Ministarstvo poljoprivrede u »obranu investitora« navelo je da će oni svojim ulaganjima državi donijeti prijeko potreban svjež novac, pri čemu će koristi od toga imati i lokalni poljoprivrednici koji će im biti neka vrsta kooperanata. 

 

Prvo skoči, pa reci – stop!

 

Sudionici rasprave, koja je u ponedjeljak održana u Regionalnoj gospodarskoj komori u Subotici, ovo su pitanje posebno razmotrili. Ne upuštajući se previše u priču oko toga je li puno ili malo odvojiti 30 posto obradivog zemljišta za investitore, oni su se pozabavili pitanjima zašto nije ostavljena mogućnost davanja iste površine zemljišta (u slučaju Subotice to je čak oko 5.000 hektara!) na korištenje većem broju osoba, te kakve su garancije da će investitor, kroz suradnju s poljoprivrednicima (otkupom njihovih proizvoda, primjerice) pridonijeti razvoju lokalnih sredina. Ovo, kao i još nekoliko pitanja, tajnik Odbora za poljoprivredu u Regionalnoj gospodarskoj komori Ivan Vojnić Tunić uputio je nakon rasprave u formi zaključaka Vladi na razmatranje.

Osim dijela o »investitorima«, veliku pozornost javnosti privukla je i odredba koja se tiče mogućnosti prodaje državnog zemljišta. Po mišljenju dobrog dijela javnosti ovaj dio jednako je važan kao i prethodni, jer je neraskidivo vezan za sudbinu poljoprivrednika. Naime, zamisao pis(a)ca nacrta mogla bi se tumačiti i kao dobra volja da se pomogne malim obiteljskim gospodarstvima, jer je nacrtom predviđena mogućnost kupovine zemljišta u maksimalnoj površini do 20 hektara, i to samo onima koji trenutačno nemaju više od 30. To je, recimo, kao najveću vrijednost iz budućega zakona izvukao državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Attila Juhász. No, ukoliko u obzir uzmemo riječi Ivana Vojnića Tunića, a koji se tiče nastavka ovoga dijela, mnoge stvari i nisu tako primamljive kako se na prvi pogled mogu učiniti. On je naveo kako je rok otplate od 5 godina, uz potpuno nejasne uvjete (kamate, primjerice) izuzetno kratak. Navodeći primjer da netko želi kupiti 20 hektara državnog zemljišta, on ga za cijenu od 10.000 eura po hektaru, mora platiti 200.000 eura. Podijeljeno na pet, bez kamata, to iznosi 40.000 eura na godišnjoj razini. Tu cijenu ratari (pa čak niti stočari) kod nas ne mogu platiti i zbog toga, kako kaže, ovaj dio budućeg zakona nije usmjeren na dobrobiti malih poljoprivrednika. Isto tako pragmatičan primjer iznio je i Josip Anišić iz Zemljoradničke zadruge Salaš 024. On je, pozivajući se na dosadašnja iskustva s izdavanjem državnog zemljišta u najam, postavio pitanje tko će spriječiti one koji imaju novca (a to su velika gospodarstva) da svoja imanja na papiru podijele na bližu i dalju rodbinu kako bi ih u stvarnosti dodatno uvećali. Anišić, među ostalim, tvrdi da je brojka od 650.000 poljoprivrednika u Srbiji, 14.000 u Sjevernobačkom okrugu, odnosno 5.500 u Subotici nerealna, jer su se mnogi registrirali (među njima i odvjetnici, liječnici, radnici...) samo zarad dobivanja poticaja. Ističući kako ni u jednoj zemlji Europske unije, kojoj Srbija deklarativno teži, u strukturi stanovništva nema 30-40 posto poljoprivrednika, Anišić kaže kako je neminovno da će veliki dio malih gospodarstava propasti, prije svega zbog svoje nekonkurentnosti na tržištu, te je stoga i potrebno da država proda dio zemlje onima koji je mogu platiti.

 

Globalni interes, a lokalne brige

 

Prodaja zemljišta zanimljiva je i sa stajališta lokalnih samouprava, koje će morati provesti najveći dio budućeg zakona. A kakav je odnos države prema njima najbolje svjedoče riječi voditelja Odsjeka za poljoprivredu u Subotici Grgura Stipića koji kaže da predstavnike lokalnih samouprava nitko ne samo da nije uključio u izradu nacrta nego ih nije zvao niti na jednu javnu raspravu. To je, međutim, manji problem u odnosu na činjenicu da, kako je istaknuo, lokalne samouprave po pravilu ne raspolažu elementarnim podacima, a koje bi trebale dobiti od čitavog niza državnih institucija (Republički geodetski zavod, katastar, Uprava za trezor pri Ministarstvu financija...). Stipić kaže da se od njih i sada traži (a tek će se tražiti) da doslovce primjenjuju zakon, a da pri tome uopće ne raspolažu ili raspolažu podacima koji se u praksi međusobno potiru. Primjerice, nedavno je ministrica poljoprivrede Snežana Bošković – Bogosavljević izjavila kako Subotica raspolaže s oko 24.000 hektara državnog zemljišta, dok svi, osim nje, znaju za postojanje oko 16.000 hektara.

I ovaj podatak na najbolji način ilustrira oprečnost u komunikaciji državnih tijela na višoj i nižoj razini, jer će se, ako stvarno dođe do prodaje zemlje, postaviti pitanje otkud se (samo u Subotici) stvorilo novih 8.000 hektara i o čijem će trošku to ići? Oko prodaje državne zemlje i inače vladaju oprečni stavovi. Jer, koliko god Anišić bio u pravu da Srbija ne može u Europsku uniju s 40 posto poljoprivrednog stanovništva, od čega je bar 80 posto nekonkurentno (on tvrdi da u Subotici 22 gospodarstva posjeduje većinu zemljišta), nisu bez utemeljenja niti stavovi onih koji misle suprotno. Logika je jednostavna: ukoliko država prihvati prijedlog lokalne samouprave da proda zemlju, trajno se gubi prihod najma. U toj situaciji najveći gubitnik je sama lokalna samouprava, koja od iznajmljenog zemljišta dobiva 40 posto sredstava (a ostalih 60 dijele Pokrajina i Republika), jer se novac od prodaje ne dijeli nego kompletan iznos ide u republički proračun. Koliko god tu stvari izgledale kristalno jasne (da lokalne samouprave ne bi trebale predlagati prodaju zemljišta), nije mali broj ljudi koji tvrdi da će se to ipak dogoditi. Logika je opet jasna: i u lokalnim samoupravama sjede ljudi koji su po stranačkoj osnovi vertikalno povezani s Republikom, a i do sada je bilo na stotine primjera (i u Subotici, naravno) da su političari – zbog toga što su »na izvoru informacija« – za jeftine novce kupili zemljište koje se kasnije može pokazati višestruko skupljim.

Veoma zanimljiva je i činjenica, koja potiče iz Ministarstva poljoprivrede, da u Srbiji trenutačno 49 posto državnog zemljišta nije izdano u najam. To znači da je od oko 240.000 hektara (ukoliko su ovi podaci, naravno, točni) državnog zemljišta nenaplaćeno skoro 120.000. To dalje znači da to zemljište uopće nitko ne obrađuje ili ga obrađuje, ali ga legalno ne plaća, što bi se reklo: uzurpira ga. Zakonodavac je tu možda i bio najprecizniji, jer je predviđeno da se zemljište koje tri godine nije bilo izdavano u najam izdaje na korištenje bez naknade. Međutim, i tu postoji jedno ključno pitanje: pod kojim uvjetima? Osnov da bi se tako nešto uradilo, a da bi bio sužen prostor za manipulaciju, po riječima člana Gradskog vijeća zaduženog za poljoprivredu Simona Osztrogonca, je raspisivanje oglasa. Međutim, i onda se moraju definirati pravila: kome i pod kojim uvjetima? Jer, ukoliko se zemljište izdaje na korištenje besplatno, nije nemoguće zaključiti da će se na oglas javiti više zainteresiranih.

Ali, ako povjerujemo Fremondu (a malo je razloga da to ne učinimo), javna rasprava o ovom zakonu i tako je poslužila više za ubijanje dosade onima koji to vrijeme nisu proveli na plaži nego što će se zastupnici u Skupštini Srbije pozabaviti – kao što vidite – brojnim primjedbama i prijedlozima na napisani nacrt. Uzmemo li u obzir i to da je tijekom javne rasprave veoma malo riječi bilo o tome da se prvo mora provesti Zakon o restituciji, pa tek onda najam i prodaja (tuđeg) zemljišta, točku na ovaj tekst mogli smo staviti još prilikom spominjanja interesa Vlade i jedne njemačke kompanije.