Arhiv tekstova

Povod za razgovor s Tomislavom Tumbasom je natjecanje u robotici na kojem je sudjelovao, ali podjednako važno, ako ne i važnije, jest sve ono što je tome prethodilo, prije svega razlog radi kojega je otišao u Novi Sad na studij mehatronike. 

Interes za elektroniku pobudio mu je otac Antun, koji je imao servis gdje je Tomislav provodio dosta vremena i upoznao prvi programski jezik, čuveni Basic. Ta se preokupacija nastavila i tijekom gimnazijskih dana, jer je upisao prirodno-matematički smjer u Gimnaziji Svetozar Marković u Subotici. Sadašnji smjer na Fakultetu tehničkih znanosti u Novom Sadu nosi naziv Mikroprocesorski sustavi i algoritmi, u okviru kojega se projektiraju i dizajniraju čipovi. Master rad također planira raditi na Fakultetu tehničkih znanosti u Novom Sadu, jer mu je ovdje ponuđeno i mjesto znanstvenika istraživača. Štoviše, plan mu je raditi dva mastera, jedan iz mikroprocesorskih sustava i algoritama, a drugi bi bio iz softvera, računalna tehnika.

 

Natjecanje u Švicarskoj

 

Tomislav je sudjelovao na natjecanju robotike u Švicarskoj kao član tima iz Novog Sada koji nosi naziv Mevristor i broji petnaest članova. Tim je formiran samo radi europskog natjecanja koje se održava jedanput godišnje. Svaki tim na natjecanju ima po dva robota koji imaju određene zadatke koje moraju ispuniti. Cilj je zadatke ispuniti precizno i što brže, a da se pri tome roboti međusobno ne dodiruju jer se u tom slučaju tim diskvalificira. Za jednim se stolom nalaze dva suprostavljena tima s po dva robota. Broj članova tima nije ograničen, ali se pokazalo kako je najbolje rezultate ostvario novosadski tim sastavljen od tri člana. Tim Tomislava Tumbasa je bio drugi u Srbiji i deseti u Europi od ukupno pedeset timova koji su također prvo morali proći kvalifikacije u državama iz kojih dolaze. Natjecanje traje dva dana i obično se organizira u Švicarskoj, Njemačkoj i ponekad u Rusiji. Ovo posljednje je održano u Švicarskoj i trajalo je dva dana od kojih je prvi bio dan kvalifikacija kada su osvojili sedmo mjesto. Timski rad oduzima dosta vremena, ali prilikom upošljavanja kompanije ne uzimaju u razmatranje one kandidate koji ne znaju raditi u timu, bez obzira na genijalnost. Velika prednost Mevristora, ali i bilo kojeg drugog tima, jest da te uči raditi skupa s drugima.

Osvajanje visokih pozicija na ovakvom natjecanju umnogome ovisi i o kompliciranosti robota, što posljedično ovisi o broju sponzora i njihovih donacija. Bilo je lako pretpostaviti da timovi iz Srbije nemaju naročitu podršku u tom pogledu, ali i pokraj toga, začudo, ostvaruju zavidne rezultate. Velika prednost ovog natjecanja jest to što je ono Tomislavu veliki motiv da ustraje na studiju. Štoviše, Tomislav ističe da je tijekom priprema mnogo više naučio o robotici nego tijekom samih studija. Sama priprema je dovoljno izazovna da ga poduže drži budnim u nastojanju da svojemu timu osigura plasman i što bolju prezentaciju na europskoj razini. 

Mnogi ovakav vid natjecanja doživljavaju samo kao zabavu, kreativno ali neupotrebljivo upražnjavanje dokolice studenata robotike, ali je ova grana itekako upotrebljiva. Autoindustrija odavno koristi blagodati robotike, ali kako Tomislav predviđa, informatički se svijet tek zahuktava i ulazi u našu svakodnevicu. Efekti ovih nastojanja će se naročito pokazati u arhitekturi prostora i gradnji »pametnih« kuća, pri čemu će naglasak biti na što efikasnijoj iskorištenosti energije u prostorima gdje obitavamo. Okolnosti u našem društvu ne daju naslutiti da je pred nama takva uzbudljiva budućnost. Tomislav s primjetnim žarom opisuje kako se ovakav oblik sinergije arhitekture i ekologije već uvelike može vidjeti primjerice u Bavarskoj, i gotovo svatko bi pretpostavio da je njegova želja što prije napustiti Srbiju, ali njegova vizija budućnosti je ipak znatno drugačija.

 

Voćarstvo i informatika

 

Otac Antun je odavno angažiran u podizanju zasada voća, pretežito jabuka. Tomislav bi želio nastaviti u tom pravcu, ali ne na štetu svoje pasije – mehatronike. Štoviše, smatra kako je moguće povezati voćarstvo i svijet informatike: učiniti poljoprivredu što više automatiziranom kako bi u što manjoj mjeri zahtijevala fizičko prisustvo i vrijeme. Ideja o potpuno automatiziranim strojevima kojima bi se moglo upravljati s velikih udaljenosti, iz ove perspektive djeluje nadnaravno, ali sudeći po brzini i intenzitetu razvitka ove industrijske grane, pomisao na ovakav vid poljoprivredne djelatnosti je itekako uzbudljiva. Štoviše, Tomislav je uvjeren kako to nije tako daleka i nezamisliva budućnost i naravno, već ima konkretne ideje kako sustav navigacije koji bi u ovu svrhu služio, popraviti i učiniti savršeno funkcionalnim. 

 

Analogni dani u Tavankutu

 

Svakodnevni život u Novom Sadu je ispunjen obvezama, kako onim ugodnim, tako i onim koje pomalo opterećuju, te je povremeni dolazak u Tavankut svojevrsna izolacija i odmor. Biti sa svojima, tatom Antunom i mamom Mirom koji su uvijek bili oslonac i pružali mu potporu. Ili, kako Tomislav voli reći, »vrijeme provedeno u Tavankutu su analogni dani«. Dio slobodnog vremena upražnjava fizičkim aktivnostima u teretani što je postala i nužnost, imajući u vidu kako pisanje softvera podrazumijeva višesatni sjedeći položaj. Takav način života ostavlja neželjene posljedice i Tomislav koristi svaku slobodnu priliku da ih fizičkom aktivnošću preduprijedi. Dokolica se ipak često i sasvim spontano pretvori u razmišljanja i pokušaje kako nešto popraviti, učiniti da neki »engine« radi bolje – ukratko, kod Tomislava se nedvojbeno očituje velika posvećenost studiju i budućem poslu.

Nezaobilazna tema je bila i najveća dilema mladih u Srbiji: ostati ili otići. Zaposlenje u struci podrazumijeva razvijeno tržište robotike, a to u okolnostima Srbije nije slučaj. Odlazak na praksu u Beograd u trajanju od tri mjeseca prvi je korak k mogućem zaposlenju, bez odlaska u drugu državu. Nije vezan ugovorom, što ostavlja prostor neopterećene posvećenosti poslu kojim će se baviti, a u ovom slučaju je to digitalni kod čipova i njihova verifikacija, odnosno njihovo testiranje. Prednost ovog posla jest što se može raditi u Srbiji i time je želja Tomislava Tumbasa da ipak ostane, ostvariva. Novac je, kako sam kaže, precijenjen i nije vrijednost po sebi. Slijediti ideju, ustrajati i kada nemate podršku, jest životni motiv kojim se Tomislav vodi.