Arhiv tekstova

Arhitektica Dragana Kojičić od 2010. godine radi na promociji i podizanju svijesti o bogatom lokalnom graditeljskom naslijeđu od zemlje i tehnikama gradnje zemljom. Svojim predavanjima, radionicama, ljetnom školom zemljane arhitekture nastoji skrenuti pažnju na važnost očuvanja tradicionalnih zanata u ovoj oblasti. Nakon početnih poteškoća i nerazumijevanja stvari su se pokrenule i, kako kaže arhitektica Kojičić, ima pomaka i ovaj aspekt gradnje postaje sve interesantniji.

HR: Kako ste zadovoljni rezultatima Vašega rada na promociji zemljane arhitekture? Jesu li danas ljudi svjesniji dobrih osobina ovakve gradnje i značaja njenog očuvanja?

U početku je bilo veoma teško, ljudi nisu imali sluha za zemljanu arhitekturu ili su smatrali da ideja neće imati nikakav odziv kod nas. Čak su i stanovnici zemljanih kuća, kada sam željela čuti što imaju kazati, pokazivali stid i sramotu zbog kuća u kojima žive, sve dok ne bi shvatili da me njihovi odgovori iskreno zanimaju. Onda bi postajali ponosniji, otvoreniji u želji da objasne kako se i što radilo i kako oni danas održavaju svoje kuće. 

Ipak, u odnosu na prije pet godina, moram priznati da je pomak veoma očigledan – sve je više ljudi koji žele saznati više, obučiti se i graditi u vlastitoj režiji... Najvećim uspjehom smatram činjenicu da dosta njih, koji su smatrali da je ideja suluda, danas kažu da i sami razmišljaju o gradnji prirodnim materijalima. Osim toga, čini se da su se, generalno, stvari u posljednjih par godina u Srbiji pokrenule, da se ljudi sve više okreću prirodi na svim planovima, te da je i ovaj aspekt gradnje sve interesantniji. 

HR: U Vojvodini je dosta prisutna ovakva gradnja kuća, naslijeđena od ranije, i ljudi će uglavnom pohvaliti njihove osobine (ljeti su hladne, zimi se lako ugriju), no malo tko želi u njima živjeti. Svi žele tzv. čvrstu gradnju i moderne materijale. Koje su prednosti gradnje zemljom i tradicionalnim tehnikama u današnje vrijeme?

Zemlja ima mnogobrojne lijepe osobine: zdrav, topao i plemenit materijal; sveprisutna je i lako dostupna, stoljećima upotrebljavana na ovim prostorima i gotovo svaka je pogodna za gradnju. Potpuno je podložna reciklaži, pod uvjetom da nije stabilizirana neorganskim stabilizatorima (vapnom i cementom), ne troši energiju za proizvodnju (osim ljudske snage). Ima visok akustični komfor, otporna je na požare, omogućava gradnju u vlastitoj režiji, a nosi u sebi ogroman kreativni i socijalni potencijal...

Često čujem kako ljudi kažu da je zemlja dobar izolator, što nije točno (izolatori su materijali poput trske i slame). Zemlja ima sposobnost termoregulacije okoline, što znači da prima višak vlage iz zraka, pa je potom, po potrebi, oslobađa. Svojom termalnom masom doprinosi da kuće zimi griju, a ljeti hlade.

Tradicionalne tehnike gradnje su isto tako izuzetno važne – ljudi su, kroz serije pokušaja i pogrešaka, dolazili do najboljih rješenja, recepata i sastojaka, koji su se onda prenosili s generacije na generaciju i čuvali kao najveće vrijednosti.

Naši preci su osluškivali prirodu, dobro su razumjeli pojavu nepogoda, pa su se tome prilagođavali, te, na primjer, tehniku naboja nećemo naći u seizmički aktivnim područjima – tamo će graditi drvetom, a zemlju će koristiti samo kao ispunu, jer znaju da zemlja ne podnosi dobro horizontalne potrese... takva su se znanja, nažalost, previdjela i zaboravila, pa se onda čudimo velikim katastrofama i našoj nepripremljenosti na njih. 

HR: Najveći problem u ovakvim kućama je vlaga, odnosno kada su građene nije urađena hidroizolacija. Kakva rješenja su moguća? Griješe li ljudi kada ih presijecaju i prekrivaju zidove umjetnim materijalima?

Moramo pogledati širu sliku, pa shvatiti da voda sama po sebi nije uzročnik svih problema, nego više naš nemar i nepoštovanje nasljeđa. U Vojvodini su, proteklih decenija, zatrpani mnogobrojni kanali koji su odvodili vodu iz naselja, a potom, kad je došlo do podizanja nivoa vlage u kućama i do poplava, »optužena« je kuća od zemlje kao nepostojana.

Osim toga, iz nekoliko izvora sam čula da je Marija Terezija izdala naredbu da se uz svaku kuću posadi dud, jer njegov korijen raste u dubinu, a ima sposobnost upijati vlagu! Mislila sam da je to samo jedna legenda, dok u nekim francuskim priručnicima za obnovu nisam pronašla da savjetuju sadnju drveća, najmanje pet metara od kuće, kako bi izvlačili vlagu, ali da ne mogu oštetiti temelje. 

Vоda u bilo kom obliku, što kapilarna iz zemlje, što kroz kišu, jest najveći ‘neprijatelj’ zemlje.

Danas se kod nas, kao rješenje ovog problema, rade ili presijecanje zidova ili uporaba specijalnih paropropusnih žbuka. Presijecanje zidova izaziva velike polemike, jer neki smatraju da narušava statiku objekta. Također, presijecanje ima smisla samo u slučaju da se ispod presječenog dijela nalazi pečena cigla, a iznad zemlja (naboj, ćerpič), jer u slučaju da su i temelji od naboja, presijecanjem se rizikuje da se donji dio naboja jako navlaži, a da ta vlaga nema gdje izaći; te nakon nekog vremena može doći do potpunog urušavanja objekta. 

Prakse u Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj ne odobravaju tehniku presijecanja, dok se u zemljama poput Slovačke, Njemačke i Češke ova metoda koristi, iako ga i tamo stručnjaci za zemlju ne odobravaju. 

Što se paropropusnih žbuka tiče, one nisu trajno i efikasno rješenje, budući da poslije nekog vremena gube paropropusnost. 

Kolege u Francuskoj najčešće primjenjuju drenažu oko objekta, a često i upotrebu sloja krupnog šljunka u objektima, što dodatno ventilira zidove, a sprječava penjanje vlage kroz podove. 

Postoje još neke druge male »tajne« koje se primjenjuju, samo što sve to iziskuje vrijeme i strpljenje – u ovom današnjem ubrzanom načinu života ljudi su zaboravili poštovati sam proces, te traže instant rješenja, što, u ovom slučaju, nije moguće. 

HR: Kakva je općenito zaštita baštine u Vojvodini odnosno Srbiji po Vašem mišljenju? Ako bi se usporedili sa zemljama Zapadne Europe koliko oni rade na tom planu a koliko mi na zaštiti graditeljske baštine? Zašto je važno štiti graditeljsku baštinu?

Bez želje da omalovažim ili umanjim značaj bilo koga, smatram da je zaštita baštine građene zemljom bila (i da je i dalje) u veoma lošem stanju. Naravno, razlozi za to su višestruki: prije svega, nama kao budućim stručnjacima nitko nije ukazao na postojanje zemlje kao materijala i zemljanog graditeljstva (osim na predmetu Ekologija građene sredine; i to u Vojvodini gdje je zemlja bila osnovni, a često i jedini materijal za gradnju!), do toga da ne postoje jasne smjernice kako očuvati i štititi ove objekte, pa do toga da se oni, uglavnom, nalaze u ruralnim sredinama, da se za njihovu obnovu i očuvanje ne izdvajaju dovoljna sredstva, do nepostojanja majstora koji znaju raditi sa zemljom na pravi način, a potom su tu i brojna neriješena pravno-tehnička pitanja oko vlasništva tih objekata itd… dakle, čak i ako postoji želja da se ova baština očuva, puno je prepreka i komplikacija na tom putu. 

Ipak, čini se da se posljednjih nekoliko godina prepoznaje vrijednost njihovog očuvanja, te imamo predivan primjer obnove kuće Savića u Nešinu i izgradnju nekoliko pratećih objekata kako bi se oformio Muzej na otvorenom (radove vodi Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture), preko kuće Stepe Stepanovića u Kumodražu (Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda), a radeći na ovim objektima, čini mi se da smo potakli i druge da razmisle, da se uključe u ovakve i slične radove i izazove… Interesantan primjer su i jedine dvije preostale crkve na teritoriju Zrenjaninskog zavoda, od kojih je jedna u Ečki, a druga u Botošu, građena tehnikom »busenje«, što je rijedak preostali primjer. 

Mislim da se sa zemljama Zapadne Europe ne možemo usporediti, većina njih nije ni izgubila ovaj kontinuitet u očuvanju i obnovi, što je predivno, ali vjerujem da nam mogu poslužiti kao inspiracija i primjer da je sve moguće uraditi na adekvatan način i autentičnim materijalima, što je jedan od velikih problema kod nas – zemlja se, kao po naredbi, obično zamjenjuje ili kombinira betonom, što je nedopustivo, jer su to materijali koji potpuno drugačije reagiraju. 

Da budem iskrena, ja nisam ni veliki pobornik pojave »kvazi etno« stila koja se kod nas javlja posljednjih godina, jer smatram da je besmisleno praviti replike nečega što je bilo relevantno prije nekoliko stotina godina, osim ako nije u svrhu muzeja. 

Smatram da se očuvanje tradicije ogleda u njenom stalnom unapređenju, prilagođavanju suvremenom načinu života, radeći istodobno s lokalno dostupnim prirodnim materijalima. Mislim da je tradicija i baština nešto što treba rasti i razvijati se, a ne stagnirati i biti odvojeno od današnjice. 

HR: Kakav je odaziv na radionice? Odakle dolaze polaznici? Jesu li to uglavnom stručnjaci, ili ljubitelji ovakve arhitekture? Koliko država, fonderi, poduzeća imaju sluha za ovakve projekte?

Odaziv na radionice je sve bolji iz godine u godinu, mada i to varira. Moram priznati da je najviše volontera do sad bilo iz inozemstva (preko volontiranja na organskim farmama WWOOF Serbia), ali se situacija poboljšava u posljednje vrijeme, pa nam se priključuju i volonteri iz naših krajeva. 

Što se sudionika organiziranih radionica tiče, dosta je ljudi iz Srbije, Hrvatske, Bosne... Iako je veliki broj njih iz arhitektonske branše, ipak dolazi i dosta studenata srodnih struka, a često i sudionici koji nemaju nikakve veze s gradnjom – zaljubljenici u prirodu i prirodan način života, ljudi koji planiraju otići na selo, graditi u vlastitoj režiji itd. 

Čini mi se da država i fonderi sve više prepoznaju značaj ovakvih projekata, što me raduje. Ne odnosi se to samo na obnovu kuća, nego i na obuku, dokvalifikaciju i prekvalifikacije majstora, što smatram da je podjednako bitan aspekt. Također, studentima, koji, uglavnom, nemaju dovoljno prakse, ovaj vid susreta s gradilištem može biti od velike koristi. 

Mislim da poduzeća još uvijek nisu prepoznala ove koncepte, ali vjerujem da hoće u budućnosti. 

HR: Već više godina bez značajnije financijske potpore ustrajavate na Vašoj ideji formiranja Centra zemljane arhitekture, a nedavno ste osnovali i poduzeće koje se bavi isključivo ovom vrstom arhitekture. Kako danas vidite – imaju li šanse ovakvo poduzeće i centar opstati i razvijati se? Tko Vam daje potporu i od koga je u budućnosti očekujete?

Bilo je ovo teških 5 godina. Utješna mi je bila konstatacija jedne prijateljice: gledaj na to kao na izazov tvojoj kreativnosti, sa svakim novim neuspjehom osmišljavaš novu ideju, nove projekte, nove načine... I bila je u pravu, mada je bilo trenutaka kad sam bila skoro spremna od svega odustati. Ipak, sad vjerujem da za sve treba vrijeme, da ljudi čuju i prepoznaju ideju, da shvate da smo uporni i istrajni i da ne odustajemo od svojih ideja. 

Mediji su dosta u tome pomogli, proširili priču i, čini mi se, otvorili poneka vrata...

Za sad Centar (još uvijek udruga Klub finih zanata) ima više šanse za uspjeh, rekla bih, jer smo dobili sredstva, prepoznati smo, do kraja godine planiramo završiti sve grube radove na objektu... Kad sve bude dovedeno u koliko-toliko pristojno stanje, imat ćemo jedan dobar primjer, te vjerujem i da će se poduzeće početi razvijati, ima sve više ponuda za obnove starih kuća. S druge strane, istina je i da veliki broj onih koji razumiju ovaj koncept i način življenja obično ni sami nemaju dovoljno novca, a oni koji ga imaju – nemaju sluha za ovakve stvari. Ipak, vjerujem da će sve to krenuti svojim tokom. 

Što se potpore tiče, uglavnom je sve išlo preko natječaja: kuća je dobivena na natječaju ženskog časopisa Cosmopolitain za čitateljku godine, Pokrajinsko tajništvo za arhitekturu, urbanizam i zaštitu životnog okoliša nas je podržalo prethodne, od ove godine Pokrajinsko tajništvo za gospodarstvo, zapošljavanje i ravnopravnost spolova podržalo je čak tri natječaja (Noć muzeja i Dani zemlje, Žene u zemljanoj arhitekturi i Zemljane predrasude), a projekt obnove Od babe-djevojka podržali su Ministarstvo građevinarstva, prometa i infrastrukture, Pokrajinsko tajništvo za arhitekturu, urbanizam i zaštitu životnog okoliša, kao i Carslberg & Dunđerski fondacija. 

Iako ćemo sigurno nastaviti konkurirati na sve ove natječaje u regiji, nadam se da ćemo u budućnosti postati samoodrživi i da će se Centar i poduzeće moći samofinancirati održavanjem kurseva, radionica, ljetnih škola, a od sljedeće godine, nadam se i organiziranju treninga i izdavanju ECVET certifikata za gradnju zemljom.