21.08.2015
Jesu li Hrvati manjina drugog reda?
Kad se danas govori o pravima manjina u Srbiji uglavnom je »sve u redu i prava idu uzlaznom putanjom«. Nažalost, u stvarnosti nije tako. Možda službena politika govori lijepo, ali »ispod žita« radi drugačije. Hrvatski kulturni centar Srijem - Hrvatski dom ima izvrsnu suradnju s Gradom Srijemska Mitrovica i svim njegovim institucijama. Tako, već 12. godinu za redom sudjeluje na Srijem Folk Festu u Srijemskoj Mitrovici gdje uvijek dobije jedan od najjačih aplauza. Ove godine smo za vrijeme ove manifestacije bili pozvani, zajedno s ostalim mitrovačkim manjinskim udrugama, da 4. rujna nastupimo u Smederevu na Smederevskoj jeseni. Na žalost, nekoliko dana nakon dogovora, gostoprimstvo Hrvatima u Smederevu je uskraćeno – »mađarski i ukrajinski mogu, hrvatski ne mogu«.
Ovih dana je retorika državnog vrha usijala tenzije između Hrvatske i Srbije, ali izgleda da se ovdje ne staje na retorici. Nitko nije dužan ugostiti neki folklorni ansambl, ali ako je netko pozvan, a kasnije poziv uskraćen radi toga što je »hrvatski«, jasno nam je kuda to vodi. Hrvatski kulturni centar Srijem - Hrvatski dom nastupao je dosad na puno mjesta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Njemačkoj i, naravno, najviše u Srbiji. Sudjelovali smo i u emisiji Šljivik RTS-a. Nitko nikad nije pravio problem što smo Hrvati.
Naša država Srbija, dok svima govori o »pomirenju u regiji«, u svom dvorištu čini upravo suprotno. Nitko neće moći reći »Srbija ne poštuje prava« jer će službeno uvijek »sve biti u redu«, ali će uvijek postojati taj otpor prema svemu što nosi hrvatsko ime – od nastupa na nekoj minornoj manifestaciji (bez koje HKC Srijem svakako može) do zapošljavanja u tvornicama.
Drago nam je da u našem gradu nemamo takvih problema, ali ako državna politika nastavi ovim smjerom, izgleda da ćemo se vratiti u devedesete. Iako u Srbiji manjine nisu »državljani drugog reda«, čini mi se da su Hrvati sve češće »manjina drugog reda«.
Kao predsjedniku udruge, žao mi je što se ovo i dan-danas događa jer sam se nadao da djeca koja sad plešu i pjevaju i tako čuvaju hrvatsku kulturu neće morati doživjeti ni trunku onoga što smo mi stariji doživljavali devedesetih.
Ovo je jedan primjer diskriminacije na koji nitko neće reagirati i sigurno ih ima još puno sličnih. Zato mi je, kao članu Odbora za prava manjina u Hrvatskom nacionalnom vijeću, još više žao što se ovaj odbor ni jednom do sada nije sastao niti govorio o politici poboljšanja prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili o njezinim problemima. Valjda imamo važnijih stvari od toga?