BAJA - Janoš Horvat je samouki izrađivač tambura i tamburica iz Baje. Sedamdesetogodišnji dekorater u mirovini ne voli da ga oslovljavaju majstorom. Tim prije što se popravkom narodnih instrumenata počeo baviti ne tako davne 1985. godine. Ne taji da je obdaren istančanim sluhom. »Ako je neka citra ili tamburica propisno naštimana i ne daje dugo vibrirajuće sazvučje, riječ je o slabom intrumentu« - kaže Horvat. Narodnu glazbu dobro poznaje, ima sina glazbenika, a on sebe smatra sakupljačem tambura. Posjeduje 20 tambura raznih tipova od prima, preko kontre do basa, od kojih se ni za koje novce ne bi volio odvojiti. To su uzorci za uspoređivanje kada dotjera neki prolupali primjerak ili načini nov, po klišeima iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Uzor mu je, naime, Marton Scheib legendarni bajski svirac i majstor za tambure. Do prije tri desetljeća Janoš Horvat je imao od koga naučiti sve »tajnovite« metode koji rezultiraju dobrim instrumentom. Daleko od toga da su bajske tamburice savršene. No, u mađarskim prilikama kotiraju visoko na ljestvici kvaliteta (srebrno odličje iz Debrecina 1989., zlatna medalja na natječaju u Šiofoku 1991.). Tambure gospodina Horvata sviraju Bunjevci iz Gare, Baćina, Dušnoka, Baje, Mohača i okolice, a nekoliko je primjeraka doteklo i svircima u SAD-u, Australiji i Švicarskoj. Majstor o svakom primjerku vodi zasebnu stranicu u svojoj bilježnici da bi se točno znala vrsta, debljina i kvaliteta jelovine, borovine, višnje ili pokrivne ploče - ako tambura dođe na popravak i dotjerivanje.
L. Kiralj
