Arhiv tekstova

Danima se ne mogu oteti dojmu jedne priče i jednog događaja iz okolice Sombora. Mjesto događanja je atar sela Stapar. Posijali u tom ataru dvojica braće na njivi od 17 jutara suncokret. Uložili u sjetvu i sve ono bez čega danas nema ni roda ni dobrih prinosa. Uložili nadajući se da će ova godina ići naruku suncokretu, da će i cijena biti dobra i da će samim tim i biti nekakve zarade. Računali su, tako je bilo od kada je svijeta i vijeka – ono što siješ, to ćeš i žeti. Tako je bilo i u doba njihovih starih, koji su tu istu njivu orali i želi 200 godina unazad. Tako bi možda bilo i danas da nije neko novo vrijeme, neka nova »pravila«, koja kažu – ne biram ni sredstva ni načina da dođem do svojih ciljeva, ili točnije rečeno zarade. Jer samo u ovom današnjem vremenu se može dogoditi da netko dođe na tuđu njivu i tanjuračom pretanjura sav suncokret. Svih 17 jutara. A to se upravo dogodilo gore spomenutoj braći. I da paradoks bude veći, onaj tko je osumnjičen za to, a riječ je o jednom poljoprivredniku iz susjednog atara koji obrađuje na stotine hektara, odmah je priznao što je uradio. A obrazloženje je da  sporna parcela suncokreta ugrožava njegovu od 50 hektara na kojoj je posijan sjemenski suncokret. Ako su spomenuta braća obični paori, ništa lakše nego problem riješiti tanjuračom. I nije tu kraj, jer naknadu oštećeni mogu tražiti putem suda. A znajući kako kod nas to ide, čeka ih dugotrajan proces, vještaci, ročišta, svjedoci  i uz malo sreće za nekoliko godina mogu se možda nadati okončanju spora. A do tada? Smiju li oni upće bilo što sijati na svojoj njivi? Neće li opet nešto susjedu smetati?

No, kako čujem, ima ova priča i onu drugu stranu. A to je da je poljoprivrednik iz susjednog sela koji je potanjurao suncokret to uradio jer se nije uspio dogovoriti sa spomenutom braćom, a čekati nije mogao jer bi za dandva u propast otišlo svih 50 hektara sjemenskog suncokreta. Sa svim drugim proizvođačima, čija je proizvodnja merkantilnog suncokreta ugrožavala parcelu sa sjemenskim, to je uspio još proljetos, u vrijeme sjetve, samo ovdje nije jer su zahtjevi za naknadu bili nerealni. To ga naravno ne opravdava što je problem riješio traktorom i tanjuračom, bez obzira što on od naknade načinjene štete ne bježi ni sada. Ali, pitam se sada gdje su ona vremena međusobnog uvažavanja, dogovaranja, jer sve se ovo moglo riješiti drugačije, onako kako to razumni ljudi rade. Izgleda da smo mi od tog razuma daleko i nažalost sve dalje.