Arhiv tekstova

Kako nam kaže na početku svoje priče o Dužijanci, Ružica Šimić se u tradicionalno svečano obilježavanje žetelačkih radova aktivno uključila 1968. godine, kada je isprva bila angažirana na pletenju vijenaca kod Jovane Stantić. Vrijedno je istaknuti kako se upravo do te ‘68. godine u ondašnjem društvenom sustavu Dužijanca proslavljala isključivo u crkvi, a potom joj se vraća i  nekadašnja mogućnost proslave na subotičkim gradskim ulicama.

»S nama je u obitelji živjela moja majka Marija, očeva mater, s kojom sam provela veliki dio svog djetinjstva i mladosti i koja mi je svojim pričama i sjećanjima predočila najbolju moguću sliku o životu  na salašu. Iako sam rođena u gradu i nikada nisam živjela izvan urbane sredine, zahvaljujući njoj sam stekla potpuni doživljaj vremena i običaja u kojima je moja majka proživjela cijeli svoj život, a što mi je kasnije u mnogome pomoglo u brojnim aktivnostima u koje sam bila uključena«, otkrila nam je Ružica Šimić.

 

DOMAĆICA SALAŠA

 

»Domaćica na salašu svečane proslave Dužijance (svečana bina na gradskom trgu u Subotici: subota navečer i nedjelja u podne) postala sam 1989. godine, kada je ponovno (još jednom) obnovljena manifestacija javnog gradskog obilježavanja i obavljala sam je sve do prije nekoliko godina kada sam se povukla i ustupila je svojoj snahi Dajani. Moja uloga je bila podijeljena u dva dijela, prvi se događao subotom navečer tijekom tzv. risarske pogodbe na svečanoj bini, a drugi dio je obuhvaćao sve što je bilo potrebno u nedjelju kada su na istoj pozornici bandaš i bandašica predavali gradonačelniku novi kruh. Svoje prvo domaćinstvo sam odradila sa Stipanom Bašićem, a majka i dida su pokojni Aleksandar Kopunović i njegova supruga Grozdana. 

Tijekom risarske pogodbe na pozornici smo dočekivali risare, slijedila je tradicionalna pogodba, a potom smo ih sve počastili prigodnom okrepom. Također, tijekom subotnje večeri domaćica salaša je pratila i cjelokupni glazbeni program koji je pratio ovu uvodnu manifestaciju pred nedjeljnu svečanost velikog finala Dužijance. A u nedjelju, nakon svečane mise domaćin i domaćica salaša prvi su morali biti na svečanoj pozornici, dočekujući i pozdravljajući sve sudionike svečane povorke, od barjaktara do seoskih bandaša i bandašica, te na koncu bandaša i bandašice, kao i gradonačelnika kojemu će biti uručen ispečeni plod prvog ovogodišnjeg prinosa. Potom se blagoslivljalo žito, bandaš i bandašica i svi prisutni, popilo se vino, odigralo kolo...«

 

PRIPREMA SVEČANE OPRAVE 

 

Za veliku proslavu završetka žetelačkih svečanosti, u duhu stogodišnje tradicije obilježavanja Dužijance, zasigurno se birala najbolja moguća oprava i najsvečanije ruvo, kako se to nekada znalo govoriti. Kako se Ružica Šimić pripremala za svoju ulogu domaćice salaša?

»Za subotu se odabirala tzv. radna oprava i to ili piket, sefir, košulja, mider pregača ili ako je komplet sefir, papuče i obvezno marama na glavu.

Što se tiče nedjelje to je uvijek nešto najsvečanije, onako kako dolikuje Dužijanci, a prema tradiciji na sam dan Dužijance domaćin i domaćica nisu ništa radili pa se zato birala najljepša moguća oprava. Moja omiljena oprava je, kako se to po našem kaže, cilo ruvo i marama na dva kraja. Je li to sukno ili nešto tamnije, što već priliči mojim godinama, cipele i tašna, ali sve u kompletu i što vjernije prikazati kako je to nekada bilo.«

CIJELA OBITELJ NA POZORNICI

 

Ružicu je prije nekoliko godina na mjestu domaćice salaša zamijenila njezina snaha Dajana, ali je ona i dalje ostala na pozornici, promijenivši ulogu i sada je ona u ulozi majke. Što za nju znači doživljaj kada se na svečanoj pozornici nađe cijela njezina obitelj reprezentirajući slikovito duh nekadašnjih vremena u kojima su živjeli Hrvati Bunjevci na ovim prostorima?

»To je doista jedna prekrasan osjećaj i finale svega što u našoj obitelji započinje još dva do tri tjedna prije završne svečanosti Dužijance. I moja unuka Dunja već jako brine i vodi računa što će obući i je li sve pripremljeno, i u našoj kući vlada jedna izuzetno pozitivno ozračje i svi jednostavno tih dana živimo za Dužijancu. Važno je napomenuti kako nikada ne čekamo posljednji trenutak i pripreme oko sređivanja oprave započinju minimum dva tjedna prije.«

 

DUŽIJANCA U SRCU

 

»Za mene je Dužijanca naš lijepi običaj, ali još više i jedna ponosna obveza nama starijima da se potrudimo što bolje i autentičnije, isprva u svojim obiteljima a potom i javno, prenijeti mlađima što nama i našem narodu znači proslava završetka žetelačkih radova. Prekrasan događaj zahvale dragom Bogu za ubranu letinu i kruh koji ćemo cijele godine jesti.«