Arhiv tekstova

Serijal o praksama politika integracije i segregacije spram manjinskih grupa u multinacionalnoj Srbiji, o vidovima usvajanja interkulturalnog i multikulturalnog pristupa u našoj kulturološkoj i društvenoj stvarnosti, nastavljamo razgovorom s prof. dr. Dubravkom Valić Nedeljković. 

Postoji li u Srbiji visoka etnička distanca? Ako mislite da postoji, pogoduje li tome segregativni multikulturalizam koji je na djelu ili mislite da nije točno da je na djelu takav tip multikulturalizma?

Nema kontinuiranih istraživanja za cijelu Srbiju, ali ono što se moglo čuti na različitim skupovima, a posebno na skupu mreže Centra za istraživanje etniciteta, koji je napravio istraživanje za poticanje integrativne politike multikulturalnosti, dakle ono što se moglo čuti od eksperata, stručnjaka za tu oblast, kao i od osoba koje pripadaju sveučilišnim centrima, svi su oni govorili vrlo relevantno na tim skupovima o potrebi poticanja integrativnog multukulturalizma.

Može se zaključiti da multikulturalizam nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti u našoj državi, koja je višenacionalna, višejezična i višekonfesionalna zajednica i to ne od jučer! I na tome treba raditi, a prije svega mislim da pri tome važnu ulogu imaju mediji.

Nažalost, kako danas stvari stoje, vidimo da mediji koji imaju vokaciju promoviranja multikulturalizma, oni elektronički mediji koji emitiraju programe na više jezika, njih čeka 31. listopada privatizacija, tako da promjenom vlasništva postoji mogućnost da ćemo imati još više sužavanja tog medijskog polja, gdje se interkulturalizam može promovirati.

Što mislite o tvrdnjama pojedinih novinara, publicista i sociologa da se manjinske nacionalne zajednice samogetoiziraju. Je li to točno?

Opet ću se vratiti na medijsko polje, koje je meni blisko. Kada razgovaramo o rezultatima monitoringa Novosadske novinarske škole, kojima pratimo što mediji objavljuju, a monitoringe radimo intenzivno svake godine od 2006., mada je jedan monitoring rađen i davne 1992.-1993., kao konstanta se u zaključcima provlači jedna alineja, a to je činjenica nedovoljne zastupljenosti tema o multikulturalizmu kada su u pitanju vojvođanski mediji, a da ne govorimo o medijima u cijeloj Srbiji. I kada razgovaramo s uređivačkim kolegijima, jer mi uglavnom prezentiramo svoje rezultate onima koji su monitoringovani, i kada ukažemo na tu, jednu od ključnih primjedbi, obično se iznosi opravdanje da ti mediji imaju skroman prostor, te da nema mjesta za Drugog, jer se ne može objaviti ni sve ono što se događalo u njihovoj zajednici.

Mogu razumjeti taj argument, jer ako se mediji bave diverzitetom, onda zaista imaju suženi prostor djelovanja, ma koliko to na prvi pogled izgledalo kontroverzno, ali to zaista jest tako. Ako izlazite na 16 ili 32 stranice, nemate tu bog zna koliko prostora,  a trebate pokriti sve, od politike do sporta. Ali! To vam je onaj argument koji se bavi formom, a ne suštinom. Odabir onoga što će biti stavljeno u medije je suština. Dakle, ta ponuda događaja, kada se iz njih uređivačkom politikom izdvoje oni koji govore o zajedničkim pitanjima, o susretanjima, njima se prostor daje vrlo rijetko, a nekada je to bio običaj. Primjerice, da se prevode kvalitetni eseji ili određeni tekstovi autora s jednog jezika na one druge, kako bi se na taj način pospiješio uvid u ono što sadržajno čini rubne kulture, i to ne samo manjinskih nacionalnih zajednica, a koje su na rubu većine ili na rubu matične zemlje. To je vrlo važno! Medijska uredništva trebaju prepoznati da poređenje s Drugim daje sliku o nama, a time se i njeguje ono što se shvaća kao vojvođanski identitet.

Je li u vojvođanskoj javnosti prisutan i diskurs isključenja Drugog? Poznajemo li se dovoljno?

Pa jest, evo Novosadska novinarska škola je u ožujku ove godine pratila te velike medijske korpuse, RTS i RTV. Pratili smo što je medijsko ostvarivanje javnog interesa, a po novom Zakonu o javnim medijskim servisima, član 7. i 8. u poglavlju II. govori o tome koji su to javni interesi koje trebaju zadovoljiti javni medijski servisi. I uočili smo da su marginalizirane grupe, primjerice, žene, djeca, osobe s invaliditetom socijalno ugušene, dakle, te su grupe potpuno medijski podzastupljene. Govorit ću sada samo o ženama, u našem stanovništvu žena je više od 50 posto, a i one su bile u fokusu našeg istraživanju, korpus istraživanja je imao 2.520 minuta, od čega je na mađarskom jeziku bilo 840 minuta, a u sklopu istraživanja bila nam je važna i nacionalna manjina koja ima najviše medija u Vojvodini ili najviše prostora u elektroničkim medijima.

Vidite, prema našem istraživanju, na RTS-u su u 19 posto žene zastupljene kao subjekti, a u 22 posto kao objekti, a to znači da su u istraživačkoj rubrici – osoba koja daje informacije, samo 19 posto žene, dok se o ženama govori u programima 22 posto. To govori da su žene podzastupljene na medijskim programima koje smo istraživali. Zaključak našeg monitoringa je sljedeći: RTS I RTV kao osnovnu boju svojih centralnih emisija njeguju liderski sustav vrijednosti.

A na što ukazuje ovo istraživanje glede nacionalnih manjina?

Prema spomenutom zakonu, u članku 7. prepoznata je i važnost njegovanja jezika i kultura, kako većine, tako i manjinskih nacionalnih zajednica. Vi niste imali na radijskom ili televizijskom programu RTV-a, koji se emitira na većinskom jeziku, ni jednoga pripadnika neke od manjinskih zajednica u Vojvodini, a da je govorio o nekom društvenom fenomenu na svom materinskom jeziku. Ne mora to značiti da taj sugovornik govori o svojoj nacionalnoj manjini. Opet je činjenica kako određeni sugovornici neće nikada govoriti svoji materinskim jezikom, ako se u emisiji govori o problemima u kulturi ili zdravstvu, bilo o čemu da je riječ. On ne govori svojim materinskim jezikom, iako je taj jezik u službenoj uporabi, pa ga se onda prevede, zar ne? To bi bilo isto, kao kada biste tražili od bilo kod subjekta da govori na srpskom jeziku, inače ga nećete intervjuirati. Ta osoba treba govoriti materinskim jezikom, a vi ćete ga prevesti. Javni servisi imaju redakcije na manjinskim jezicima i pitanje prijevoda ne bi trebao biti problem.

Što bi za vas u praksi manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih, umjetničkih i amaterskim scena, ali tako i onih većinskog naroda, značilo interakciju?

Nema tu baš mnogo interaktivnosti. Ali, evo, nedavno smo imali jedan sjajan primjer, čuveni mjuzikl Violinist na krovu realiziran je u suradnji Srpskog narodnog pozorišta i Novosadskog pozorišta-Ujvideki szinhaz. Ta sinergija multikulturalnosti je doprinijela da dva ansambla, a kada se nađu zajedno, ostvare jednu novu kvalitetu. Meni se to osobno mnogo dopalo i to vidim kao neku lijepu perspektivu, razumijevanja umjetnika različitih backgorunda, znači, da mogu raditi zajedno i da taj zajednički rad vodi do nove kvalitete. Također, smatram kako ne treba pretjerivati i to stalno raditi, naravno, jel? Uvijek treba postojati neki razumna osnova i razuman cilj i tada će prilikom takve suradnje rezultat biti ekstremno dobar. Meni je žao i ja ću to ponoviti, mi malo znamo, primjerice, o mađarskoj književnosti koja se se piše ovdje, u Vojvodini, znamo za Laszla Vegela, njega odlično prevodi Arpad Vicko, ali to je jako malo glede šire vojovđanske mađarske književnosti. Eto, od Rumunja znamo za Petra Krdua, a ne znamo za mnogo više, a Vasko Popa je pisao na srpskom jeziku. Primjerice, malo znamo i o rusinkoj ili slovačkoj književnosti, dok o hrvatskoj književnosti koja se piše u Vojvodini više znamo, jer nam je to blizak jezik. Hoću reći da mi suštinski malo znamo o književnicima koji stvaraju na jezicima određenih nacionalnih zajednica, rijetki su prijevodi na većinski jezik, ali isto tako, izostaju ti prijevodi s jezika manjina na jezike drugih manjina.

To nam nedostaje. Mi bi morali više znati jedni o drugima kako bi se bolje razumjeli. Vraćam se sada na vaše prvo pitanje – postoji li etnička distanca? Ona se gradi tako što vi nemate informacija o Drugom. Kada bi imali više informacija, onda bi više znali, cijenili i razumjeli se s tim Drugim o kojemu ne znamo ništa, a ako o nečemu ne znamo ništa, o tome ne možemo ni misliti.

Je li ovdje u društvenoj praksi na djelu tek koegzistencija identitetskih različitosti?

Jest, više se koegzistira, nego što se prožima. Ne znam podatke, ali mislim da je prije 90-tih godina bilo više mješovitih brakova, nego danas i mislim da je to prvi pokazatelj postoji li multikulturalizam ili ne postoji. Mislim da je upravo tu prvo u stvari došlo do pomjeranja, zajednice su se počele 90-tih godina razdvajati, što je normalno kada je život ugrožen iz bilo kojeg pravca i onda se zatvaraš u svoju malu zajednicu, jer tamo tražiš na neki način zaštitu, sigurnost i to je uobičajeno, ali time prestaje komunikacija s drugim zajednicama i onda prestaju razne veze koje dovode do prijateljstava ili do brakova. Znači, brak je ono prvo što treba pogledati, kako bi se znalo kakva je situacija u nekoj zajednici, koliko je tolerantna ili netolerantna, dakle postoje li brakovi između osoba koji su pripadnici različitih nacija, ali i vjera.

Jesu li pojmovi građansko i nacionalno opozitni? Isključuju li jedno drugo?

Nacionalističko jest suprotno građanskom, ali nacionalni identitet nije suprotan građanskom identitetu. Znači, sve što je ekstremno i sve što prelazi liniju građansko-demokratskog načina ponašanja, jest u stvari nacionalističko. Ali ne bih nacionalno stavljala u neku negativnu kategoriju. Znači, osobni nacionalni identitet, čak i u okviru nekog kosmopolitskog pogleda na svijet, nema neke kontroverze, ali ima kontroverze, ako taj nacionalni identitet dovodi do nekih predrasuda ili stereotipa kod nas, a u odnosu na Druge i drugačije, te ako dovodi do negativnih akcija ili ponašanja i onda to nema nikakvih dodirnih točki s građanskim.