Arhiv tekstova

Današnji predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić učlanio se u tada jedinu političku stranku Hrvata u Srbiji koncem 1993. godine, a već 1994. na tadašnjim neposrednim izborima u stranci je osvojio dovoljan broj glasova i postao članom Predsjedništva stranke te je od tada neprekidno na najvišim funkcijama u DSHV-u. Od 2003. godine je bio v. d. predsjednik, a od 2004. godine mu je tekao prvi mandat. Nakon tri puna mandata na dužnosti predsjednika stranke Kuntić je najavio da se na predstojećim stranačkim izborima neće kandidirati za mjesto predsjednika ali će ostati u stranci i nastaviti s političkim angažmanom u hrvatskoj zajednici. 

HR: Što za Vas osobno kao dugogodišnjeg člana i predsjednika stranke u tri mandata znači obljetnica koju DSHV danas obilježava?

Dvadeset pet godina života jedne stranke je sigurno veliki ponos za hrvatski narod zato što je malo manjinskih političkih opcija koje imaju ovako dugi staž a da su direktno ili indirektno uključeni u politička zbivanja u državi. Nije to lako izdržati. Prije svega zbog toga što smo mi predstavnici hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji u kojoj su stalno bili prisutni animoziteti spram Hrvata. Animoziteti su se tijekom svih ovih godina ciklično smanjivali i povećavali, a i popularnost stranke je isto tako rasla ili se smanjivala zbog strahova u našoj zajednici kojih je bilo i još uvijek ih ima.

HR: Koja su razdoblja po Vašem mišljenju bila za stranku u ovih prvih dvadeset pet godina najteža, a koja najbolja?

Ako bi kazali da je neko razdoblje bilo jako teško to bi značilo da nismo bili sposobni odgovoriti zahtjevima toga razdoblja, no ipak postojala su manje i više uspješna razdoblja. Manje uspješna su sigurno kada nismo 2004. godine ušli u parlament u koaliciji Zajedno za toleranciju i kada smo četiri godine bili van svih zbivanja. I naravno posljednji izbori za republički parlament kada, u koaliciji s Demokratskom strankom također nismo uspjeli ući u parlament. Takav politički neuspjeh rađa onda i određene probleme. Međutim, i onda kao i sada smo taj neuspjeh uspjeli prebroditi. Malo smo se drugačije organizirali i krenuli u nove izazove. Pred nama su sada izbori na lokalu i na razini pokrajine, a mogu biti na proljeće i republički izbori. Što se tiče uspješnijih razdoblja svakako je to bila 2007. godina kada smo ušli u parlament. Imali smo velika očekivanja i mi i čitava hrvatska zajednica da će to sada biti nešto posebno jer smo ponovno, poslije četiri godine, ponovno u parlamentu. Ali vidjelo se da to baš i nije tako, a onda smo sami unutar stranke odlučili prihvatiti situaciju takvu kakva je jer alternativu nemamo. Odlučili smo posvetiti se organiziranju stranke i dignuti je na jednu višu razinu i u tom razdoblju su nikle brojne mjesne organizacije, nove podružnice. Proširili smo Južno Podunavlje i kompletno je Srijem ušao u to vrijeme. To je bilo zapravo razdoblje kada smo došli na pozicije u hrvatskoj zajednici koje imamo i sada. Slikovito da objasnim što se događalo u proteklih 13 godina: prigodom posjeta predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića Republici Srbiji na samom početku djelovanja novog vodstva DSHV-a bili su pozvani svi predstavnici hrvatske zajednice u Srbiji u Veleposlanstvo u Beograd i tada je iz DSHV-a bilo dvoje ljudi, sada, prigodom isto takvih poziva devedeset posto ljudi koji se pozivaju u veleposlanstvo prigodom dolaska visokih dužnosnika je iz DSHV-a što će reći da se jedan veliki broj kvalitetnih ljudi u međuvremenu priključio radu DSHV-a. 

HR: Želite reći da je DSHV osvojio pozicije unutar same hrvatske zajednice, ali kakva je budućnost i utjecaj stranke u široj zajednici? Što očekujete od skorih izbora na lokalu i u pokrajini te budućim republičkim izborima. 

Siguran sam da ćemo, dok se ne promijeni izborni zakon, morati ići s nekim na republičkoj razini. Priče da bi mi samostalno trebali ići na republičke izbore su priče onih koji ne znaju ništa o organiziranju i radu s ljudima i nikada se nisu ni okušali na ovome poslu niti na razini mjesnih zajednica, a kamoli na višim razinama. Jer da nešto znaju o tome onda bi znali da se prikupljanja sudski ovjerenih potpisa za izbore za republički parlament ovoga puta, a i već dulje vrijeme mogu obavljati u Subotici, jednim dijelom u Somboru, nešto malo u Južnom Podunavlju, nešto malo u Srijemskoj Mitrovici i tu je kraj. Svi ostali pripadnici hrvatske zajednice koji žive izvan tog prostora zapravo ne žele ili ne smiju dati svoj potpis hrvatskoj političkoj opciji pogotovu u Srijemu. To je evidentno i zapravo je bilo i rečeno prigodom posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića Šidu prije nekoliko godina. Tom posjetu i tim razgovorima u Srijemu nazočili su predstavnici Zajednice prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata kada su istaknuli da velika većina, to jest skoro svi, koji su bili članovi ili dužnosnici DSHV-a više ne žive ovdje. Poslije svega što se dogodilo proći će nekoliko desetljeća kada će se davati potpisi hrvatskoj opciji u Srijemu pogotovu kada je ona takmac i nekim većinskim strankama a pri tome nemamo pozitivnu diskriminaciju.

HR: DSHV inzistira na uvođenju garantiranih mandata za predstavnike nacionalnih manjina. Hoće li se time riješiti problem političkog predstavljanja?

Mi smo još prije deset godina na razini države poslali prijedlog izmjene izbornog zakona u kojem zahtijevamo da se on promijeni i u Republici Srbiji uvede institucija garantiranih mandata. Ne zato što smo mi donijeli takvu odluku na razini stranke pa bi sad željeli politički poentirati, već zato što je to sastavni dio međudržavnog sporazuma između Republike Srbije i Republike Hrvatske u kojem u članku 9. decidirano stoji – osigurati predstavnicima manjina zastupljenost u predstavničkim tijelima na razini gradova, pokrajine i na razini države. Tako nešto je Republika Hrvatska još prije niz godina riješila svojim zakonodavstvom, čak je ustavnim zakonom pojačala to rješenje tako da će jednoga dana zasigurno i ta tema doći na rješavanje. Po onome što ja znam, a upoznat sam s mišljenjima svih predstavnika političkih partija koje čine parlament u Hrvatskoj počevši od dvije najveće stranke pa do stranaka manjina, nitko niti ne razmišlja da ukine taj Sporazum ili ga mijenja. To je  zapravo u ovoj situaciji nemoguće. Naime i Hrvatski sabor i Narodna skupština RS ponovno moraju verificirati Sporazum tako da promjena ili dopuna neće biti. A kada će početi njegova realizacija u Srbiji – to će vrijeme pokazati. 

HR: Najavili ste da se nećete kandidirati za predsjednika stranke?

Obzirom da sam već tri mandata na čelu stranke plus godinu dana u v. d. mandatu najavio sam da se neću kandidirati za mjesto predsjednika stranke na predstojećim stranačkim izborima a u razgovorima s raznim subjektima u našoj zajednici stekao sam dojam da imamo rješenje za to mjesto. To je rješenje koje ću podržati i s tom osobom želim surađivati i pomagati joj. Nikako ne želim da  u zajednici dođe do polarizacije između mojih pristaša i pristaša novog predsjednika jer je to zapravo sve smiješno. I onako smo mali i ako se još podijelimo zaista ćemo biti na margini svih političkih djelovanja ovdje u Srbiji. Dakle sve ide onako kako se dogovaramo i u skladu s odlukama koje donosimo u Vijeću stranke. Nadam se da će to prepoznati i vijećnici na velikoj izbornoj skupštini DSHV-a koja će se održati koncem desetog mjeseca u Subotici i da će se na jedan kulturni i civiliziran način bez lomova i trzavica izabrati novo vodstvo stranke. Što se mene osobno tiče ne idem nigdje, niti iz DSHV-a, niti iz Srbije, niti Subotice. Bit ću svakodnevno tu da pomognem i mislim da je sada dobro da novo vodstvo osmisli neki nov način rada koji možda neće toliko odudarati od sadašnjeg načina ali možda će određene modifikacije unijeti novu volju ljudima da se ponovno počnu uključivati u DSHV. Mislim da će to imati pozitivan efekt na izbore i zato smo i planirali stranačke izbore prije lokalnih i pokrajinskih izbora. Očekujemo da će s novim ljudima na čelu stranke glasači zaključiti da će se nešto novo i dogoditi ako iziđu na izbore i daju svoju potporu kao što je to bilo i prije 12 godina kada smo potpuno samostalno izišli na lokalne izbore grada Subotice i osvojili pet mandata. To je za tadašnje prilike bilo jako dobro, jer ona vremena kada smo imali 12 do 15 vijećnika u Subotici će se, daj Bože da pogriješim, vrlo teško vratiti jer je izborni zakon sada drugačiji. U ono vrijeme se u nekim mjesnim zajednicama moglo postati vijećnikom lokalne skupštine s 300 do 500 osvojenih glasova, a sada je za svako mjesto potrebno 900 do 1000 glasova. Ostaje nam sada vidjeti hoće li novi lider i nov način rada pokrenuti onih 50 posto glasača koji ne izlaze na izbore te možda to bude neko iznenađenje na lokalnim izborima u Subotici. 

HR: Činjenica je da se manji broj Hrvata želi uključiti u rad stranke. Jeste li se Vi pokajali što ste se odlučili za političko djelovanje i posvetili više od 20 godina života političkoj stranci Hrvata u Srbiji?

Nikada se nisam pokajao. Došao sam u ono vrijeme kada je bilo opasno baviti se politikom. Znao sam da biti u političkoj stranci Hrvata u vrijeme Slobodana Miloševića znači da nećeš imati posao u državnim institucijama, i da će to sve u cjelini ići jako teško. Tri godine sam zbog toga živio i radio u Hrvatskoj. Poslije petolistopadskih promjena sam se vratio, krenulo je sve na bolje, i to razdoblje me ispunjava i daje mi volju za rad u političkoj stranci Hrvata u Srbiji. Ovo je jako težak posao. Tko to nije probao, barem biti predsjednik mjesne organizacije, a kamoli predsjednik stranke, to ne zna. Bez obzira što sam pokušavao kroz decentralizaciju da čitava odgovornost ne stoji samo na prvom čovjeku stranke već da i ostali sudjeluju u donošenju odluka to jako teško funkcionira jer su ljudi navikli i vole da se o svojim odlukama posavjetuju s predsjednikom stranke. A posljedica bavljenja politikom u hrvatskoj političkoj opciji je ta da nikada neku veliku osobnu korist od toga nisam imao. Sve što imam, kuću, zemlju, sve sam već imao dok nisam postao članom stranke i predsjednik DSHV-a. Kada sam otišao u Beograd za narodnog zastupnika putovao sam svaki dan 200 km u jednom i 200 km u drugom pravcu, ujutro kretao po mraku i vraćao se uvečer, a da sam ostao na mjestu dogradonačelnika s kojeg sam otišao imao bih i veću plaću i puno više slobodnog vremena. Dakle, to nije onako kako su govorili oni koji govore o osobnoj koristi. Tu nema sigurno osobne koristi jer je pozicija dogradonačelnika, gledano osobno, bila puno bolja. I na koncu poslije »pada« na posljednjim izborima za republički parlament ostao sam bez zaposlenja i oba moja sina su bez zaposlenja. Sasvim sam siguran, da sam radio nešto drugo u životu sve bi bilo drugačije, međutim ne kajem se. Mislim da smo radili maksimalno koliko se moglo. Uvijek se netko trudio i unutar stranke i unutar zajednice da se to ne odvija uvijek onako kako bi mi to željeli. Ali postoji sada jedna esencija u DSHV-u koja nikada neće dozvoliti da se DSHV raspadne. To su zapravo naši članovi, naši predsjednici mjesnih organizacija koji to vrlo dobro rade unazad deset godina i koji će vjerojatno ponovno biti birani. Dakle esencija opstanka DSHV-a je u samom DSHV-u.

HR: Ipak kroz dvadeset pet godina je bilo i sukoba i raskola u stranci.

 Bilo ih je. Kroz čitavo ovo razdoblje od 25 godina bili smo napadani – od onih koji su se plašili za svoju egzistenciju, za svoj posao, za svoju obitelj i njima stalno političko podizanje tema oko Hrvata ovdje u Vojvodini nije odgovaralo jer smatraju da to ugrožava i osobno njih. Bilo je onih koji su otišli iz stranke i  govorili »sada ćete vidjeti kako se vodi politika na drugačiji način« i nema ih danas na političkoj sceni. Ima onih koji su unutar stranke htjeli biti lideri pa su pokušali i nisu uspjeli i nema ih danas u politici. Ima i onih koji su isključili sami sebe, koji su povlačili takve poteze da su zapravo znali da će biti isključeni, a poslije su se žalili da smo ih mi isključili. Svaki puta je opstao DSHV, i svaki puta je ta esencija o kojoj govorim, ti ljudi koji su najveće bogatstvo DSHV-a donosili takve odluke koje su išle u pravcu da je svaki put DSHV bio jači nego li prije samih tih problema i raskola.