Arhiv tekstova

Popis poljoprivrede urađen 2012. godine, a prvi poslije 50 godina, omogućio je da se temeljem prikupljenih podataka prave razne analize vezane uz poljoprivredu. Jednu takvu analizu uradio je prof. dr. sc. Miladin Ševarlić s Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu i predsjednik Društva agrarnih ekonomista Srbije, koji je analizirajući podatke iz popisa napisao studiju Poljoprivredno zemljište u Republici Srbiji, koja pokazuje kako se desetljećima unazad nedomaćinski koristio jedan značajni prirodni resurs. »U periodu između dvaju popisa poljoprivrede, a riječ je o periodu između 1960. i 2012. godine, izgubljeno je 1,5 milijuna hektara. Što se tiče Vojvodine, ona je bila relativno zaštićeno područje s obzirom da je u tom periodu izgubljeno »samo« 142.000 hektara i to zbog gradnje tvornica, cesta i naselja«, kaže u izjavi za naš list prof. Ševarlić. Najveći dio tih izgubljenih hektara je zarastao u šikare u regijama koje su ostale bez stanovništva, a manji dio zauzela su naselja, industrijski objekti i cestovna infrastruktura. Treba reći kako se i od preostalog poljoprivrednog zemljišta čak 422.000 hektara ili svaki deveti hektar ne obrađuje. Najdramatičnija situacija je u Šumadiji i zapadnoj Srbiji jer se tamo ne obrađuje svaki treći hektar, a u istočnoj i južnoj Srbiji skoro svaki drugi hektar je neobrađen«, kaže naš sugovornik.

  

NEPOPRAVLJIVA ŠTETA

 

Nameće se pitanje što se to događalo proteklih 50 godina i gdje su napravljene strateške pogreške koje su dovele do toga da umjesto plodnih njiva koje rađaju imamo zapuštena polja ili tvornice na najkvalitetnijim oranicama. »Razlozi za devastaciju poljoprivrednog zemljišta su brojni. Najznačajniji su neodgovarajuća agrarna politika, jer nikada nisu urađene osnove zaštite, uređenja i korištenja, nije završena restitucija prije privatizacije, a najkvalitetnije oranice korištene su za podizanje pogona stranih investitora. Treba ovdje spomenuti i nestabilnu agrarnu politiku i u tragovima ruralnu politiku s omalovažavajuće mali poljoprivrednim proračunom i niskim subvencijama u čijoj se raspodjeli primjenjuju kriteriji koji se mijenjaju ne samo od izbora do izbora već i tijekom iste godine. Razloge treba tražiti i u demografskom slomu Srbije i preuranjenoj liberalizaciji tržišta poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz Europske unije, koja je potencirana trgovačkim ratom između EU i Rusije, zbog čega naši nekonkurentni domaći proizvođači gube i domaće tržište«, kaže Ševarlić.

TEŠKO PRIMJENJIVA ISKUSTVA

 

Da se površine poljoprivrednog zemljišta mogu očuvati, pa i povećati, dokaz su iskustva nekih europskih zemalja, a naš sugovornik kaže kako, vjerovali mi to ili ne, u takve zemlje spadaju Švicarska i Austrija. U Švicarskoj je sve podređeno obiteljskim farmama u planinskim vrletima, a u skrb države za ta gazdinstva spada i prijevoz steonih junica žičarama za skijaše i najveće subvencije u poljoprivredi u svijetu. Možemo li mi iskoristiti iskustva ovih zemalja? »Trebali bismo, ali smo za tako nešto siromašna država. I neorganizirana. I živimo u zabludi da smo još uvijek bogati poljoprivrednim zemljištem. U ovoj studiji sam utvrdio kako 45 od 165 općina i čak osam od 25 oblasti u Srbiji nemaju dovoljno zemljišta da osiguraju prehrambenu sigurnost za vlastito stanovništvo (što je 20 ari po stanovniku),  a kamoli da proizvode za druge potrošače na njihovu teritoriju. Zar to nije zabrinjavajuće u »agrarnoj« državi, pita se profesor Ševarlić. No, ako je nerealno očekivati da se može bilo što učiniti da se dio onih izgubljenih hektara vrati u poljoprivredu, pitanje je imali nade da se sačuva i preostalih 49,8 posto poljoprivrednog zemljišta. Po mišljenju našeg sugovornika ima, a jedna od ključnih mjera trebala bi biti promjena sustava poticaja. »Sadašnji sustav poticaja, svima 12.000 dinara po hektaru, treba promijeniti i poticaje isplaćivati sukladno razlici u klasama zemljišta. Ukoliko je poticaj po hektaru černozema prve klase u Somboru 12.000 dinara onda bi za hektar osme klase zemljišta u Crnoj Travi ili na Pešteru to trebalo biti 48.000 dinara po hektaru. Pa da vidimo hoće li se stanovništvo zadržati u tim krajevima. Također, poticaje po hektaru treba vezati za poticaje po grlu, a ne da netko obrađuje tisuće hektara černozema, a da ne gaji ni jedno grlo stoke, da bi osigurao gnojivo za održivo korištenje tog zemljišta. Treba razmišljati što će biti s tim plodnim zemljištem za 50 ili 100 godina«, zaključuje naš sugovornik.

 

IZMJENE ZAKONA

 

Izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu su u pripremi, a donose li te izmjene neka rješenja koja će promijeniti gornju priču naš sugovornik ne može kazati jer nije član radne skupine za nacrt novog ili izmjene postojećeg zakona, a kako kaže, u toj radnoj skupini nema niti jednog predstavnika Saveza poljoprivrednih inženjera i tehničara. 

Ono što se da pročitati pokazuje kako bi postojeće izmjene omogućile dugoročniji zakup državne zemlje – do 30 godina, što je osobito važno za one koji ulažu u infrastrukturu, kao što su sustavi za natapanje i one koji ulažu u višegodišnju proizvodnju. Predviđeno je i obvezno vođenja knjige polјa uz  kontrolu plodoreda što je značajno za pravilno korištenje i očuvanje polјoprivrednog zemlјišta. Kada se usvoje izmjene zakona bit će moguće i besplatno korištenje polјoprivrednog zemlјišta koje nije izdavano u zakup posljednje tri ili više godina. To treba biti poticaj za zasnivanje nove polјoprivredne proizvodnje, koja će povećati površine obradivog polјoprivrednog zemlјišta. Najavljene izmjene zakona koje se pripremaju bez konzultacija s udrugama poljoprivrednika bile su povod za reagiranje njihovih udruga, pa predstavnici poljoprivrednika zahtijevaju  prodaju 200.000 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta. Tu zemlju, smatraju u  Asocijaciji poljoprivrednika, Klubu 100P plus, Nezavisnoj asocijaciji poljoprivrednika Srbije  i Savezu agrarnih udruga Vojvodine, treba prodati registriranim poljoprivrednim gazdinstvima, s tim da bi kupovina bila ograničena na maksimalno 20 hektara, sa zabranom otuđenja od minimum 10 godina.

Najspornije je otvaranje mogućnosti prodaje ili davanja u zakup državne zemlje strancima. »Već smo imali ishitrene odluke o davanju državnog zemljišta u dugoročni zakup arapskim kompanijama, gdje smo poljoprivrednicima iz nekoliko mjesta onemogućili da u idućih 40 godina dođu do zakupa državne zemlje. Ukoliko se ta iznimka pretvori u zakonsko pravilo, bojim se da to ništa dobroga neće donijeti«, smatra pokrajinski tajnik za poljoprivredu Branislav Bogaroški.