Arhiv tekstova

Happy birthday to you, dear Croatia! Evo, tako bih danas čestitao rođendan Lijepoj našoj, najmlađoj zvjezdici na plavom europskom nebu, pogleda uprtog u vatrometom osvijetljeno nebo nad osječkom Tvrđom, točno u ponoć kada je srpanj smjenjivao lipanj te 2013. godine. Ozračje neponovljivo, zaogrnuto brojnim kulturnim programima i prasak raznobojnih raketa, pucnjavom koja još uvijek odzvanja u ušima i u duši. Da, tako je bilo u Osijeku, a tako je bilo i diljem Lijepe naše. Točio se pjenušac, razmjenjivale se čestitke, a gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić ushićeno je parafrazirao Kennedyja: »Ne pitajte što će nam Europa donijeti već što mi možemo pružiti Europi. A Osijek je već puno toga darovao: dvojicu nobelovaca, Ružičku i Preloga, dvojicu biskupa, Strossmayera i Šepera, slikara Nemona, glazbenika Krežmu, znanstvenika Milankovića, filmadžiju Lustiga i još puno znamenitih ličnosti. Odgovorno tvrdim da Osijek danas ne ulazi u Europu već se to Europa vraća nama.«

 

Dvije godine poslije

 

Prije neki dan pitam ga što misli o Europi dvije godine poslije? »Isto što i prije, jer na najboljem smo putu da naš Osijek 2020. godine postane europska kulturna prijestolnica. Da, prošli smo u drugi krug i sada je doista sve moguće, naši prijatelji iz susjedstva i diljem Europe i danas su s nama i snažno nas podupiru«, tvrdi gradonačelnik Vrkić. Iz njegovih usta u Božje uši!

I dožupan Željko Kraljičak, podrijetlom Srijemac iz Mitrovice, tvrdi kako je Osijek najdalje otišao u povlačenju eu-sredstava. U Osječko-baranjskoj županiji odobreno je više od 400 projekata ukupne vrijednosti 240 milijuna eura, što samo pokazuje kako Osijek i županija imaju i ljude i znanje i izvanredne ideje. Dakako da je dobar dio tih sredstava povučen brojnim prekograničnim projektima, pa su mnogi ljudi iz susjedstva itekako zahvalni na pomoći. Zamjera jedino, tih je sredstava moglo biti i više da je Vlada odradila svoj dio obveza, no još uvijek nije definirana ni strategija razvoja poljoprivrede, a dr. Željko Kraljičak je prije par mjeseci istaknut kao izgledni kandidat za ministra poljoprivrede nakon parlamentarnih izbora.

 

U obitelji europskih naroda

 

Prije dvije godine Hrvatska je postala 28. članica Europske unije. Danas, 730 dana poslije, unatoč svim neiskorištenim prilikama i ostalim problemima, Hrvatska je znatno drukčija zemlja nego što je to bila 1. srpnja 2013. godine

»Što god drugi mislili o nama, Hrvatska je zemlja racionalnih ljudi, koji realno doživljavaju sebe i svoju državu i ulogu svoje zemlje u Europskoj uniji i svijetu.« Tako je govorio premijer Zoran Milanović, te noći u zagrebačkom govoru. Dvije godine poslije ta je izjava izgubila na snazi, a stanje je potpuno suprotno obećanjima, a o očekivanjima da i ne govorimo. Gallupovo istraživanje o najsretnijim državama svijeta svrstalo nas je na 104. mjesto na ljestvici, daleko iza Rumunjske, BiH, Srbije, Makedonije, Kosova i Crne Gore, mada je i ovdašnji BDP, plaće i životni standard uglavnom dvostruko veći nego u spomenutim zemljama. A opet, čak 70 – 80 posto Hrvata u anketama govori kako živi sve gore u državi koja ide u pogrešnom pravcu.

To je dijelom i rezultat desničarske paranoje, posebice u vrijeme kada dolaze parlamentarni izbori, no realna je slika Hrvatske danas objektivno bolja. Prema izvješću UN-ovog istraživanja, Hrvatska je na 47. mjestu od 187 zemalja na popisu i »ušla je u skupinu  zemalja vrlo visokog društvenog razvitka«. Ovo upućuje na zaključak da je nerealno bilo očekivati da će Hrvatska već samim činom učlanjenja  odmah postati eldorado.

Stvari se mogu promatrati i iz drugoga kuta. Guverner Narodne banke Hrvatske Boris Vujčić kaže kako dvogodišnje članstvo u Europi nije bitno promijenilo hrvatski gubitnički odnos prema razvijenim europskim zemljama. To govori kako je Hrvatska ušla pomalo nespremna i prodajući javnosti sliku EU kao »obitelji europskih naroda« i uvjeravajući ih da kao država možemo uspjeti u tom savezu ako prihvatimo europske kriterije, na jednoj strani, a na drugoj da smo bez Europe izgubljeni u vremenu i prostoru. To je priča svih vlasti još od 2000. godine i sada ispada da su zapravo prodavali Hrvatsku  spremajući narod za ropsku ovisnost o europskom mitu.

 

Društvo državnih interesa i egoizma

 

Istina je danas posve drukčija. Nismo ušli u »obitelj europskih naroda« već u društvo državnih interesa i egoizma u kojemu nadvladavaju bogati, jači, moćniji. O tomu govori i primjer Grčke, koja je od 2010. – 2012. dobila 240 milijardi eura u programu pomoći, a nakon svega njihov dug je i dalje 320 milijardi eura i neizvjesno je kako će sve to završiti.

Odnos profiterske Europe je isti i prema Hrvatskoj, pa su nakon ulaska u članstvo EU financijski gubici i uvećani time što dajemo više za članarinu nego što povučemo sredstava iz EU-fondova. Stoga, ne možemo samo poslušno klečati i čekati bolje sutra, već od vlasti zahtijevati da ne sluša slijepo Europu već da traži put i izbjegne razne stupice, jer Hrvatska nije u poziciji u kojoj je Grčka, ali spas može izboriti samo sama.

Još prije dvije godine bili smo ushićeni, Hrvatska postaje 28. članica uljuđene Europe i naravno da smo očekivali kraj našim problemima. Stranci su počeli kupovati naše nekretnine, sve više su dolazili na naše more, a nama je otvoren put za rad u brojnim europskim destinacijama od kuda ćemo slati novac kući i sve će biti bolje. Stranci će ulagati u naše gospodarstvo, otvarat će se nova radna mjesta, mladi će se zapošljavati i svi će biti sretni. Stvarnost je ispala znatno drukčija, puno gora, grublja. Od svega toga ostvarilo se samo to da naši mladi odlaze u svijet, trbuhom za kruhom, a ostao je samo gorak okus jer nismo znali iskoristiti  pogodnosti koje EU nudi novim članicama. Kad pogledamo oko nas, Europa je svim novim članicama obilato pomagala, ulagala, gradila, rasle su strane investicije a s njima i BDP, plaće, zaposlenost i društveni standard. Pa što je onda s nama?

Nogometnim rječnikom rečeno, ušli smo u euro-ligu, vjerovali da smo itekako uspjeli, no sustav je puno teži nego domaće prvenstvo. Računali smo na naše iskustvo u turizmu, odličan položaj i prirodna bogatstva, nove mogućnosti otvaranjem velikog europskog tržišta, ali ništa. I danas svi govore bit će bolje. I vlast i oporba, jer bliže se parlamentarni izbori pa treba nova doza optimizma. Neki čak tvrde kako nam je već danas puno bolje, samo što narod to ne vidi!? U Shengen nas još ne primaju, a euro nećemo moći uvesti, zbog dugova, bar još 5 – 7 a možda i 10 godina. Ali, ostala nam je i stara narodna mudrost, u se i u svoje kljuse!   

 

U se i u svoje kljuse!

  

Ovo potonje mora biti na umu svakoga dana da možemo u svakom pogledu sve više napredovati. Ne, nije to iz Sjećaš li se Doli Bel, to je slogan koji nam doista treba.  A nadu ulijevaju neki novi klinci koju pobjeđuju na natjecanjima diljem bijeloga svijeta, u matematici, fizici, elektrotehnici, robotici, medicini, pa mogao bih ovako još nabrajati. Podosta je primjera koji obećavaju.

Evo još jednog lijepog primjera. Split ovih dana očekuje novo izdanje Ultra Europa festivala na kojega dolazi čak 180 tisuća mladih (i ne samo mladih) iz čitave Europe i svijeta. Nastupit će čak 120 svjetski poznatih DJ-ova, a na osam festivalskih pozornica sve partijanere očekuje 250 sati iznimne glazbe tijekom 7 festivalskih dana. Jednodnevna je festivalska ulaznica 575 kuna ili 75 eura. Izračunajte si to.

I nije to usamljeni primjer. Što kažete na Zrće? A što na Dubrovnik, Makarsku, Vodice, Pulu, Opatiju?

I ne samo morsku obalu, jer kontinentalni turizam krči sebi mjesto i traži svoj dio kolača. Evo, u tijeku su 49. đakovački vezovi, a samo je Dječje vezove promatralo 20 tisuća posjetitelja i nastupilo je 3 tisuće djece. U subotu i nedjelju bilo je 6 tisuća sudionika i 30 tisuća posjetitelja. A što kažete na ovogodišnje, jubilarne 50. vinkovačke jeseni? I tako od regije do regije, od grada do grada, od sela do sela. Kopačevo svakoga dana primi na tisuće posjetitelja, a Osijek i njegova okolica posljednjih su godina udvostručili broj posjetitelja i broj noćenja. Bit će bolje!