Arhiv tekstova

Iako mu poljoprivreda nije osnovno zanimanje, Stipan Kujundžić je godinama neprikosnoveni pobjednik natjecanja risara koje se u sklopu zajedničke proslave žetelačkih svečanosti – Dužijance svake godine održava na posvećenoj parceli izabranog domaćina. I ove godine će, jer je njegov sin Marinko (kojem je prepustio obiteljsko mjesto u natjecanju) spriječen, ponovno sa svojom risarušom izaći na start natjecanja najboljih majstora risa i na parceli Stipana Šarčevića pokraj Žednika pokušati još jednom obraniti primat prvog među njima.

»Odrastao sam na selu, u Maloj Bosni pokraj Subotice, i od malih nogu sam zavolio sve u vezi risa. Nije me zapadalo da kosim ali uže sam morao bacati«, nasmijao se Stipan sjećajući se svojih početaka u polju iz danas pomalo dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća i započeo priču kako se uključio u ovaj lijepi običaj ovdašnjih bunjevačkih Hrvata.

 

NATJECANJE RISARA

 

Pokojni Stipan Romoda me 1991. godine pozvao da dođem i vidim kako izgleda natjecanje risara. Došao sam i pobijedio. I tako je bilo na svim sljedećim natjecanjima, sve dok nisam ustupio mjesto svom sinu Marinku. Pa smo se sada podijelili, kada on ne može onda ja uskačem, a tako će biti i na ovoj Dužijanci 2015.

Na naše pitanje kako bi kao višestruki šampion pojasnio značaj natjecanja risara, Stipan odmah ističe jednu veoma važnu činjenicu:

»Ris je simbol djelatnosti koja je hranila cijelu obitelj i ovo natjecanje je lijepi način podsjećanja na vremena kada se letina ubirala na ovaj starinski način. Za natjecanje risara je važna želja i volja sudionika, jer ako toga nema onda je sve uzalud. Natjecati se znači i jako voljeti tradiciju i običaje naroda iz kojeg si potekao.«

Koliko je vremena potrebno za šampionsku dionicu na natjecanju risara?

»Za parcelu veličine 10 x 15 m ne treba nam više od 20 minuta za kompletno urađen posao. Kad smo bili u Županji na jednom sličnom risarskom natjecanju (kod nas se radi 18 stopa u križ, a kod njih u dva deveterca) gledajući ostale natjecatelje koji su dionicu radili za petnaestak minuta, kažem mojoj risaruši: ‘Ružo, mi ovo možemo uraditi za plafon deset minuta’. 

Na koncu smo bili gotovi za sedam minuta, a televizijska ekipa nije čak stigla ni kameru postaviti ne očekujući da ćemo završiti tako brzo.« 

 

DOBAR PRLJ – DOBRA KOSA

 

Interesiralo nas je na koji način se risarski prvak priprema za natjecanje i postoje li neki specijalni momenti koji pridonose brzini i kvaliteti obavljenog posla na posebno odabranoj parceli izabranog domaćina.

»Prva stvar za dobar nastup je dobra kosa, jer ako nemaš dobru kosu onda ne možeš ni biti dobar risar. Znači mora se dobro namjestiti prlj, on je i suviše važan da bi risaruša mogla lakše raditi. Bez dobrog prlja nema ni dobrog rezultata. Zatim dobru kosu čini i dobro držalje, najbolja se izrađuju od tzv. krunice, žilave grane koja se ne da lomiti i dobro se savija i trebalo bi biti neke prosječne dužine do 1 metra. Dužina je važna zbog usklađivanja i podešavanja prlja s visinom žita, jer ako pogledamo bolje prlja na kosi je ono što je heder na kombajnu. Onamo motovilo vuču unutra, a ovdje tebi prlja slaže.«

 

TEHNIKA

 

Dobar hvat risara i njegova tehnika kojom zahvata žito u mnogome odlučuju o brzini, ali i kvaliteti otkosa. Što je po Stipanu Kujundžiću presudno za dobro odrađen posao?

»Sve ovisi od samog žita. Ako je žito jako gusto ne možeš široko hvatati jer risaruša nema gdje poslagati snopove, a ako je život slabije i možeš izdržati tempo, onda može i širi otkos. I opet ovisi puno i od kose, hoće li ona sve uspjeti poseći i važno je dobro prosjeći ispod da risaruša ne grabi nogama. Jer, ako ona zagrabi nogama onda je to vrlo nezgodno, zgazi ga i poslije imaš veliku muku kositi ga.

Također za dobar ris su izuzetno važni i dobri vremenski uvjeti, što je toplije to je bolje. Zato su nekada naši ljudi nosili te široke hlače – gaće, jer one su toliko široke i kako se ti krećeš u njima struji zrak i uopće ti nije vruće.« 

 

RISARUŠA

 

Uvijek se u prvi plan stavlja risar, pobjednik natjecanja, ali u pobjedi velikog udjela ima i njegova risaruša bez koje zasigurno ne bi bilo ni pobjede. Koliko važno imati dobru i spretnu risarušu?

»To je timski posao, kada govorimo o natjecanju risara. Ako risar dobro pokosi, dobro složi, risaruša stiže i povezati otkos, jer praktično kada risar radi posljednji posljednji otkos život je skoro već povezano. Ali sam risar nije dobro poslagao, risaruša ne može povezati i stvara se zaostatak u vremenu. Bez dobre risaruše nema ni dobrog rezultata, niti kvalitetno odrađenog posla«, na koncu je istakao risarski šampion Stipan Kujundžić. 

Hoće li i ove godine biti najbolji vidjet ćemo uskoro na ovogodišnjem natjecanju najboljih risara na parceli Stipana Šarčevića pokraj Žednika.