Arhiv tekstova
03.07.2015
Zašto sve više ljudi napušta Srbiju?
Zoran Hajtl, predsjednik UG Zajednica, Sombor
Put bez povratka
Rekao bih da smo posljednje dvije, tri godine svjedoci sve masovnijeg odlaska, prvenstveno mladih ljudi iz Sombora. Bilo je tih odlazaka i ranije, onda je prije sedam, osam godina došao jedan period kada su ljudi imali nadu da će se i ovdje nešto desiti, promijeniti na bolje, ali kako taj boljitak nije došao desio se novi val odlaska. Nema dana da se ne čuje da je netko otišao vani u potrazi za poslom, jer ovdje jednostavno nije mogao više živjeti.
Kada je riječ o mladima oni prije svega zbog školavanja odlaze u veće gradove Novi Sad ili Beograd. Većina njih se poslije završenih studija i ne vraća, jer u tim većim sredinama vide više mogućnosti za posao. No, sve je više onih koji odlaze u inozemstvo, a to je postalo učestalije od kada su ljudi s ovih prostora dobili mogućnost dobiti mađarsku putovnicu. Ta putovnica otvorila im je vrata Europske unije i za većinu njih to je bio i jedini razlog što su zatražili mađarsko državljanstvo. Po pravilu odlazi prvo »pater familias«, a kasnije kada se steknu uvjeti i ostatak obitelji. Kada jednom odu više se ne vraćaju, osim na ljetne ferije.
Po mom mišljenju oko 97 posto onih koji su otišli ili se spremaju za odlazak odlazi isključivo zbog ekonomskih razloga. Mali broj njih odlazi jer želi da vidi neke druge kulture, države.
Slična situacija je i u Hrvatskoj, s tom razlikom što je Hrvatska članica Europske unije i što samim tim njeni državljani imaju drugačiji status od naših državljana.
Z.V.
Biljana Selaković Milanović, novinarka, Srijemska Mitrovica
Trbuhom za kruhom
U Srbiji masa ljudi da bi riješila stambeno pitanje podiže kredite u »švicarcima« ili eurima, nadajući se da će tako, s maltene doživotnim zaduženjem, uspjeti osigurati krov nad glavom. Svjedoci smo posljednjih godinu dana da je problem s kreditom u »švicarcima« eskalirao, kamate su višestruko veće od početnih, pa bi za tu količinu novca mogao se kupiti još jedan stan ili kuća skoro iste kvadrature. Zato imamo i renomirane glumce poput Nebojše Dugalića, koji razmišljaju da napuste sve i odsele se u Kanadu. Nisu zaduženja u bankama jedini razlog zbog čega se sve više mladih, a i malo starijih, odlučuju da svoju sreću pronađu u nekoj drugoj zemlji, nadajući se da će im tamo biti lakše. Daleko od kuće, domovine, smatraju da će samo tako uspjeti osigurati svojoj djeci neku izvjesniju i mirniju budućnost. Novac je najčešći razlog za ovakve velike korake. Ima tu i avanturističkog duha, ali većina kada isproba život na »zapadu«, rijetko se odlučuje na povratak. Vrijeme je i prijamnih ispita, pa će sigurno i netko od svršenih srednjoškolaca nastaviti studije u inozemstvu, opet iz istih razloga. Mada poznajem djevojku koja završava Master studije u Milanu i razmišlja da se vrati u Srbiju! Naravno, svi joj postavljamo isto pitanje: »Jesi li ti normalna?« Na kraju, da unesem i malo romantike u ovaj tekst. Sigurno da ima i onih zaljubljenih Srijemaca koji su spremni odreći se svoje rodne njive i svog toplog doma zarad ljubavi. Jer tamo gdje ima ljubavi, sve je nekako ljepše i lakše. Pa ni to preseljenje ne padne teško.
S. D.
Zoran Đanić, vozač cestovnih vozila, Sonta
Nema motiva za ostanak
Sa svojih 29 godina starosti odmah bih odgovorio protupitanjem – zbog čega bismo ostajali? Završio sam Srednju tehničku školu, smjer vozač cestovnih vozila. Poput većine pripadnika mojih generacija posao u struci koju volim mogu samo sanjati. Istina, nekoliko mojih kolega uposlilo se u transportna poduzeća, ali pod blago rečeno ponižavajućim uvjetima. Na lokalnim linijama voze tehnički neispravne autobuse, za plaću u visini minimalca. Za radno vrijeme ne smiju niti pitati. Šute, voze kako im gazdin čovjek kaže, jer im je i taj minimalac itekako potreban za život. I, dakako, sanjaju odlazak u inozemstvo. Po završetku škole pokušao sam se na nekoliko mjesta natjecati za posao u struci i na najgrublji način spoznao našu realnost, što je potpuno razbilo moje mladalačke iluzije. Ukoliko si želio drugačiji posao od gore opisanoga, morao si nekoga debelo podmazati. Odustao sam i od svoje dvadesete godine počeo raditi kod oca, zidarskoga obrtnika. Od prije nekoliko godina otac, brat i ja odlazimo i na sezonske poslove u Njemačku. Radimo na renoviranju seoskih kuća i drugih objekata. Na zaradu se ne možemo požaliti. Dobro sam informiran i o poslovima u mojoj struci u europskim zemljama. Dosta se vremena provodi za volanom, ali je to i financijski adekvatno nagrađeno. Učim njemački, već se dobro snalazim, pa se nadam da ću brzo riješiti i svoj dugoročni status odlaskom u Njemačku za poslom u svojoj struci. Otići ću, jer ovdje ne samo da ne vidim perspektivu za sebe, nego ni za generacije koje dolaze iza naših.
I. A.
