Arhiv tekstova

Serijal o multikulturalizmu, mogućnostima interkulturalne komunikacije, te o izazovima i pitanjima identiteta i etniciteta, nastavljamo razgovorom s vijećnikom Hrvatskog nacionalnog vijeća, Tomislavom Stantićem.

Na više tribina, ali i kroz pisanje pojedinih novinara, češće se tvrdilo kako je u Vojvodini, umjesto interkulturalizma, na djelu multikulturalizam nacionalista, jer je u Srbiji izgrađen jedan feudalni sustav na etničkoj osnovi i da političke elite, i manjinske i većinske, podržavaju takav koncept, a to podrazumijeva praksu da se jedni drugima ne trebaju miješati u poslove. Je li to tako? 

Na žalost, s dobrim se dijelom ove tvrdnje moram složiti. Nacionalne zajednice jesu pretvorene u dirigirani zabran političkih elita, prepuštene političkoj volji nekoliko pojedinaca.

Ovakav »feudalni sustav«, kako ga neki nazivaju, je upravo i sačinjen kao deal političkih elita  manjinskih zajednica s vladajućim političkim krugovima, i to od prvih dana višestranačja u Srbiji. Princip nezamjeranja i prepuštanja manjinskim stranačkim liderima po koje mrvice s političkog stola, u značajnoj mjeri obeshrabruje pripadnike manjinskih nacionalnih zajednica za ozbiljan politički aktivitet. I, s druge strane, destimulativno utiče na svaku eventualnu zdravu inicijativu iz manjinskog korpusa.

Autonomija manjinskih zajednica jest tečevina demokracije, međutim, ona danas u Srbiji nije izraz stvarnih lokalnih potreba i želja manjinskih nacionalnih zajednica, već je njihov glas moduliran ili čak potpuno utišan na putu k centralim tijelima vlasti, kako republičkim, tako i pokrajinskim, i to, po pravilu, od strane nacionalnih vijeća, koja su nezaobilazan »filter« za svaku inicijativu s razine lokalnih zajednica. Dakle, prijenos ovlasti manjinskih nacionalnih vijeća, na razinu lokalnih samouprava, mogao bi biti dobar način za decentralizaciju rada nacionalnih vijeća u oblasti kulture, obrazovanja, informiranja i službene uporabe jezika.

Je li važno postojanje identitetskih blokova, kolektiviteta, poput nacionalnih i vjerskih? Je li takvo što suprotno pojmu građanskog? Postaje li pojam multikulturalizma, time i potencijal interkulturalizma, besmislen bez sadržaja različitih nacionalnih identiteta?

Vjerujem da osnovna ljudska prava, kao prirodni kišobran svih ostalih prava, jesu temelj svakog demokratski uređenog društva. U sklopu toga, ili kao njihova nadogradnja, dolaze i sva manjinska, i to ne samo manjinska nacionalna, prava. I Srbija, kao društvo u tranziciji, svakako nije postigla dovoljnu razinu poštovanja tih prava, niti  razinu razumijevanja pozitivne diskriminacije, kao alat za uspješno rješavanje takvih pitanja. I upravo zbog toga je veoma važna nacionalna, vjerska, rodna različitost svakog društva, kao izraz razumijevanja i tolerancije. Uobičajen kliše da je »nacionalno« suprotno od »građanskog« je nametnuta od strane političkih elita za efikasnu kontrolu i većinskog i manjinskog entiteta. Meni je neprihvatljivo da se netko uspješno bori za svoja nacionalna prava, a da zanemaruje, svoja građanska prava, ili čak bolje reći obveze. A to se upravo događa u Srbiji, i to je jedan od razloga da je građanski dijalog, kao važna poluga razvoja svakog društva, skoro potpuno utihnuo, i u okviru nacionalnih zajednica, ali i u javnoj sferi u cjelini. A interkulturalizam jest, ili bi mogao biti, važan alat i za očuvanje nacionalnih identiteta, ali isto tako i osovina komunikacije između manjinskih zajednica, te s pripadnicima većinskog naroda. 

Koja su to građanska prava i obveze, a prema vašoj tvrdnji, koja se zanemaruju ili se za njih ne bore oni koji se bore za svoja nacionalna prava, ovdje i sada?

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1976., garantira zemljama potpisnicama i njenim građanima širok okvir građanskih prava, bez obzira na rasnu, spolnu, jezičnu, nacionalnu, vjersku, političku ili socijalnu pripadnost. I u tom segmentu lideri nacionalnih zajednica, po pravilu, uporno inzistiraju na kršenju prava zbog nacionalne pripadnosti. Međutim, ja mislim da mi danas imamo jedan veći problem, a on se nalazi u oblasti prava na slobodno mišljenje i izražavanje. On je uočljiv i unutar manjinskih zajednica, gdje je sve prepušteno političkim strankama, a isti slučaj je i generalno u političkoj sferi, gdje nekoliko lidera partija odlučuje o svim pitanjima iz sfere javnog djelovanja. Problem je u tome, što to nije samo rezultat njihove želje za dominacijom, koja je notorna činjenica u suvremenom svijetu, već je ogromnim dijelom i posljedica nerazumijevanja običnih građana da su mišljenje i izjašnjavanje ne samo pravo, već i obveza svakog svjesnog stanovnika planeta, bio on pripadnik manjinske ili većinske zajednice. I zbog toga je jedina tema u manjinskim zajednicama ugrožavanje njihovih manjinskih nacionalnih prava, kada se one jedino javno i očituju, dok su bilo koja druga građanska prava potpuno marginalizirana, i o njima nema dijaloga. Zavladala je tišina. Ovakav javni diskurs, očito, odgovara onima koji kreiraju našu budućnost, tu prije svega mislim na političke elite, ali ne podcjenjujem ni šutnju intelektualne elite. 

Pogoduje li segregativni multikulturalizam postojanju etničke distance?

Naravno, ne bih mogao reći da smo svjedoci intenzivne međuetničke suradnje. Svakako da tome značajno doprinosi i paralelni etnokulturni suživot, kao odrednica segregativnog multikulturalizma. Ne vidim, trenutačno, značajnije pomake na ovom polju.

Ako je na djelu tek koegzistencija identitetskih različitosti, a to jest karakteristika mulitkulturalizma spram interkulturalizma, zaslužuje li multikulturalizam emacipatorski oreol?

Naravno da ne. Emancipacija bi trebala predstavljati rezultat osobnog ili  kolektivnog napredovanja, usavršavanja, a u našem slučaju označava samo izolaciju, getoiziranje, a koje se pokušava predstaviti kao korak naprijed u osvajanju sloboda u jednoj nacionalnoj zajednici. Mislim da će sudbina multikulturalizma, tj. njegove transformacije u interkulturalizam ovisiti dobrim dijelom od razine demokratizacije cijelog društva, a to je proces koji zahtijeva angažiranje svih nas. Vjerujem da manjinske nacionalne zajednice imaju važnu ulogu u tom procesu, ali na žalost, ne vidim da su spremne prihvatiti taj dio odgovornosti. A time i interkulturalnost polako gubi svoju misionarsku ulogu i puni smisao.

Što mislite o tvrdnjama pojedinih novinara i publicista da se manjinske nacionalne zajednice samogetoiziraju? Je li to točno?

Dobrim dijelom se slažem. Moram priznati, ipak, i da je to rezultat i naših lutanja u ovih tranzicijskih 25 godina, gdje je jedan većinski nacionalizam proizveo mnogo manjinskih nacionalizama. I naravno da je onda rezultat takve »zaštite« nastala i getoizacija manjinskih zajednica. Problem je u tome što su se vremena ipak značajno izmijenila u odnosu na početak devedesetih, ali je model samogetoizacije ostao kao veoma prihvatljiv za manjinske, ali i većinske elite, s ciljem održavanja na vlasti. A u getoiziranim sredinama, naravno, uvijek imate veoma malo, ili nimalo, inicijativa da se takvo stanje promijeni. I iz takve sredine se, onda, veoma stidljivo izlazi i traži prostor za osobnu ili kolektivnu afirmaciju u široj javnoj sferi.

Što bi za vas u praksi manjinskih političkih, medijskih, intelektualnih, umjetničkih i amaterskih scena, ali tako i onih većinskog naroda, značilo interakciju?

Značilo bi da prvo jedni drugima pružimo ruku, ali ne preko visokih ograda koje i danas postoje. Tu ne mislim prije svega na etničke zajednice, nego uopće na ljude koji drugačije misle. Odlučno otvaranje, rekao bih čak prvo i otključavanje zatvorenih vrata, uz osnaživanje osobnog aktivizma i društvenog dijaloga u sferama koje ste spomenuli u Vašem pitanju bi, vjerujem, ohrabrilo i međuetničku komunikaciju. Ipak, letargija koja je uočljiva na svakom koraku, u velikoj mjeri onemogućuje veći iskorak na ovim poljima. Na taj način, ostaju nam samo pojedinačni pokušaji entuzijasta, koji ne gube nadu promovirati aktivni, interaktivni pristup rješavanju društvenih problema. Ostaje nada da će ponovno zaživjeti dijalog, razmjena iskustava, kritika i rasprava o svim aktualnim pitanjima koja nas opterećuju već desetljećima.

Ako govorimo o integrativnom multikulturalizmu, je li on moguć bez poticaja od strane većinskog naroda? Ima li prema vašem mišljenju većinski narod u Srbiji političke i intelektualne volje za takav poticaj?

Mislim da smo kao društvo po tom pitanju u dvostrukom problemu. S jedne strane, vodstva manjinskih zajednice su visoko podigle zidove svojih zabrana, čak i za pripadnike svojih zajednica koji drugačije misle, a isto tako i za druge manjinske zajednice, a posebno pripadnike većinskog naroda. S druge strane, izuzimajući Vojvodinu, u ostatku Srbije ne postoji tradicija multikulturalnosti, te time ne postoje značajniji napori vlasti za pozitivne pomake na tom polju. A ni politički interes, spomenut na početku našeg razgovora, ne daje nadu za kvalitativne pomake na tom putu.

Ima li u ovdašnjim medijima dovoljno sadržaja-tema o multikulturalizmu i interkulturalizmu? 

Pa tekstovi o ovim temema se, svakako, mogu naći. Moj je dojam da su takve teme većim dijelom inicirane od strane nevladinog sektora i malog broja ljudi koji se svih ovih godina zalažu za građanske vrijednosti, i spremni su govoriti i o temama koje predstavljaju neku vrstu tabua. Jer, političke elite pokušavaju nametnuti tezu kako su postojanjem nacionalnih vijeća riješena sva pitanja koja muče manjinske narode.