Arhiv tekstova

Susreti, slavlja, prijemi, dužnosti… nas sve manje. Umorni, opterećeni. Iskustvo koje nužno nameće pitanje kako dalje. Tražeći mir i svjetlost svojoj duši i snagu za rad, susreo sam jedan tekst svog prijatelja T. Ivančića kojega lagano razmišljajući želim vama prepričati.

Čovjek postaje bolestan kada izlazi iz svog prirodnog ambijenta. On doživljava šok kada izlazi iz sebe te više ne živi u sebi. Čovjek, naime, živi jer je duhovno biće. On je gospodar svih situacija svijeta. Kao osoba on je besmrtan, vječan, on je duhovna tvar, on je neuništiv, on je Božje dijete i stoga velik kao njegov nebeski Otac. Kad god čovjek ostaje u sebi, kad god je u toj svojoj duhovnoj protežnosti, tada je siguran, tada nadzire okolnosti oko sebe, tada ga ne može ništa pogoditi, tada ne živi u stalnoj alarmnoj situaciji.

IZVEDEN IZ SVOGA: Poslovi, vijesti, dužnosti i brzina života čovjeka neprestano izvlače iz njega samoga. Naime, pisanje nekog pisma, rad u uredu, kopanje na polju, vožnja automobilom, razmišljanje kako da napravi novu reklamu, napiše članak, nastupi na radiju ili televiziji, kako da se pokaže dobar pred društvom i slične situacije mogu čovjeka navesti da se osjeća kao da je iz sebe izišao. On je, naime, ušao u razna područje života koja više ne može nadzirati, nego mu ona stvaraju stanovit osjećaj straha, treme, nesigurnosti i početka stresa. Poslovi, dužnosti i zakazani termini čovjeka vežu, pojavljuju se novi termini i on osjeća da ih više ne može svladati. Posao, obitelj, dužnosti, nove zadaće toliko ga pritisnu da se on osjeća toliko ugroženim da ne može disati, da mu srce jače tuče, a da osjeća manjak vremena, ali prije svega mu manjka života i snage. 

To je osjećaj kao da si izveden iz svoga pri­rodnog ambijenta i stavljen u neki tuđi svijet, kao da ti je netko oduzeo snagu kojom si mogao sve nadvladati i sve srediti, ostavio tebe nemoćnim, a sve drugo moćnijim od tebe. To je doživljaj da si postao sluga, a ne gospodar dogovorenim ter­minima, obvezama, susretima, poslovima. To je znak da je čovjek prešao u robovlasnički i sluganski sustav rada. To ispija njegove snage, oduzima mu mogućnost da nađe vremena za razmišljanje, za mir, za skupljanje snage za nove inicijative, te se on gubi, osjeća se nemoćan i kao da propada u neki ponor iz kojeg se ne može izvući.

UĆI U TIŠINU: Stresovi nisu samo trenutačni doživljaj ugroža­vanja. Oni mogu biti stalna situacija. Zapisani termini na koje sve nikada ne stignemo, putovanja kojih se bojimo, susreti i razgovori od kojih stre­pimo, ispiti na koje moramo, a nismo se za njih pripremili, strah da nas ne izgriza neka bolest, nemoć da spojimo svoje profesionalne poslove i obiteljske zadatke, razdor između ljubavi i posla, između prijatelja i bračnog druga, između čežnje za duhovnim životom i čežnje da u životu uspijemo – sve nas to razdire, hvata u svoje mreže i čini da smo stalno pod alarmom, kao da smo uhvaćeni u ambijent u kojem nas neki nevidljivi neprijatelj hoće dokraja uništiti.

Kako izići iz stresne i bolesne situacije? Tako da se ponovno podignemo i uđemo u onaj prostor u kojemu jedino možemo vladati. To je prostor naše osobnosti, našeg duha. Duh vlada materijom te je on jedini sposoban ovladati i situacijom u obitelji, u poduzeću, u društvu, situacijom pre-k­obrojnih termina, zadaća i dužnosti. Prostor duha je prostor pravde, povjerenja, ljubavi, mudrosti, to je prostor molitve, prostor meditacije u kojoj ponovno dolazimo u svoje vlastito središte, jer ponovno uspostavljamo kontakt s Autorom sve­mira, svijeta i naše osobnosti. Tu se sjedinjujemo s apsolutnim Duhom Svemogućega, te se ukap­čamo na najjači napon snage i milosti Duha Sve­toga.

Da bi se to dogodilo potrebno je stvarati trenutke mira u danu. Kada imamo najviše duž­nosti, treba zastati, sjesti, dopustiti si barem tri do četiri minute vremena u kojima treba odlučno, ­kao kad skočimo u vodu i zaplivamo, ili kao kad otvorimo vrata i uđemo u neki prostor, ili kao kad odlučno liježemo u krevet i pokrivamo se da zaspemo – upravo tako treba ući u tišinu, u mir, u sigurnost svoje osobnosti, zatvoriti za sobom vrata duše da ne uđu i naši brojni termini, dužnosti i ljudi, nego da ostanemo sami sa Stvoriteljem.

GOSPODAR SITUACIJE: Čvrsto stanimo na tlo s kojega jedino možemo sve nadvladati i izići iz stresne situacije te dobiti snagu za rješenje svih problema. Važno je pri tome požaliti što smo se dali zarobiti, zauzeti stav udaljenosti prema stvarima, dužnostima i zada­ćama, odreći se svega što nas sputava, zarobljava i veže te ući u slobodu u kojoj je najvažnije živjeti, a tek onda raditi. Pri tom treba zavoljeti sebe tako da smo spremni sve poslove izgubiti, radije dopustiti da sve propadne, a da mi ostanemo čitavi, da spasimo svoju dušu, da zadržimo dah i ostanemo čovječni, da možemo u tu čovječnost primati i druge te tako držati na okupu svu stvar­nost oko sebe.

Nadrasle su nas znanost, kultura, politika, duž­nosti, poslovi, profesionalni i drugi, masovni mediji i sve moguće ponude oko nas. U opasnosti smo da nas sve to ne samo zarobi, nego i dokraja razori. Nužno je postati gospodar takve situacije. To možemo samo iz središta svoje osobnosti. To je mjesto u kojem se događa dijalog između nas i Boga, u kojem se tiho, sigurno i egzistencijalno događa molitva, molba za pomoć te zahvalnost Svemogućem, da bismo u njegovim radionicama u svijetu mogli dokraja izvršiti njegov i svoj plan. Da bismo ostali zdravi, da bismo spasili sebe i svijet, potrebno je biti svoj, ne dopustiti da nas stvari izvuku iz nas samih, nego iz svog središta treba vladati stvarima.

Učinimo li danas taj korak, sutra će nas slijediti drugi.

g