Arhiv tekstova

Za vrijeme masovnog egzodusa Srijemaca iz svog rodnog kraja većina je svoj odlazak doživjela duboko emotivno, a iz dubine njihovih duša nastala su brojna umjetnička djela kao izraz svoje ogorčenosti zajedničkom tragičnom sudbinom. 

To vrijeme, kada je Srijemcima život u rodnom kraju poprimio lice smrti, naš sugovornik Mirko Šikeždi izrazio je, vjerojatno jedini, svojom klasičnom skladbom »Koncert za klavir i orkestar« u tri stavka: »Progonstvo iz rodnog kraja«, »Ulazak u Hrvatsku« i »Nostalgija«. 

FIZIKA I ORGULJE: Mirko, čiji je cijeli život vezan za, i uz glazbu, rođen je 1940. godine u Rumi, a Rumljani su mu također bili i roditelji, otac Ilija i majka Magdalena, rođena Leipold. »Preci moje majke doselili su u Rumu 1746. godine iz Njemačke, iz mjesta Oberfalc, dok su očevi preci došli deset godina kasnije iz Mađarske«, kaže nam Mirko, koji je osnovnu školu i višu mješovitu gimnaziju završio u rodnom gradu, a studij fizike upisao 1958. godine u Zagrebu. »Sve ispite iz prve tri godine, i pismene i usmene, položio sam iz prvog puta, da bih u četvrtoj godini morao odustati od studiranja, jer nisam imao odakle učiti. Naime, problem je bio što tada niti iz jednog predmeta zadnje godine fakulteta nije bilo udžbenika«, priča nam Mirko, koji je tada prekinuo studij i nekako u isto vrijeme u Palmotićevoj ulici, u jezuitskoj crkvi, upoznao svećenika Loranda Hibertusa, skladatelja brojnih crkvenih misa, koji ga je podučio štimanju orgulja, što je tada, a i danas, bilo vrlo rijetko zanimanje. »Sretna okolnost je bila ta što sam sve ono čemu me on naučio povezao sa zakonima fizike i toliko usavršio štimanje orgulja da sam postao jedan od najboljih u tom poslu«, kaže Mirko koji je pored štimanja kasnije usavršio i izradu orgulja te otvorio svoju radionicu za izradu i popravak orgulja »Danas imam bogato iskustvo i znanje te  radionicu s osam stolarskih strojeva, tako da sam u stanju sve dijelove orgulja napraviti sam«, priča nam ovaj bivši Srijemac, a od 30. rujna 1995. godine stanovnik Velike Gorice, grada pokraj Zagreba. Mirko je tijekom svog dugogodišnjeg rada renovirao mnogo orgulja diljem bivše države, pa i one u Petrovaradinu i Novom Sadu. Kako je kroz bogato životno iskustvo stekao kompletno znanje o ovom specifičnom instrumentu, Mirko trenutno piše knjigu o izradi orgulja u koju će pokraj praktičnog, uvrstiti i teorijski dio. »Takva knjiga za sada ne postoji nigdje u svijetu. Primjerice, izrada jednog mijeha za orgulje nigdje u svijetu nije opisana. To se, naravno, nauči u radionicama, ali fotografirati svaku fazu izrade te matematički i fizički je objasniti, to za sada nitko nije napravio«, pojašnjava nam Mirko koji je, osim servisera i graditelja orgulja, i skladatelj i izvođač. 

OD SVIRANJA DO SKLADA-NJA: Svirati je počeo vrlo rano, u svojoj šestoj godini. Kao najmlađi primaš svirao je u tamburaškom orkestru u Rumi, u okviru društva Hrvatska ratarska čitaonica, današnjem HKPD-u »Matija Gubec«. Tamburu je svirao do svoje 13. godine, kada je počeo svirati harmoniku, koju mu je kupio brat Petar za vrijeme studiranja na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Sviranju harmonike podučavao ga je tadašnji rumski svećenik Ivan Kuner. S navršenih 16 godina Mirko se zaljubljuje u klavir i ostavlja harmoniku. Kako je to vrlo skup instrument, a u Rumi ih je u to vrijeme bilo tek nekoliko, Mirko pohađa privatne satove klavira kod prof. Elizabete Artamunov, supruge jednog ruskog plemića koji je uspio na vrijeme pobjeći od Oktobarske revolucije i skrasiti se u Rumi. Kod  nje je Mirko učio svirati klavir tri i pol godine, a dalje je nastavio sam. 

»Još dok sam svirao harmoniku padale su mi na pamet razne glazbene ideje, pa sam počeo i skladati. Kada sam počeo svirati klavir i spoznao tajne svih stilova klasične glazbe, to skladanje je postalo intenzivnije i daleko ozbiljnije. Sjećam se jednog koncerta na kojem sam, između ostalog, odsvirao i svoju Tocatu u d-molu. Tada mi je prišao jedan profesor i zapitao me jesam li to odsvirao Bacha, a ja sam se samo nasmijao i rekao da sam upravo odsvirao Šikeždija«. Mirko u svom skladateljskom opusu ima tridesetak djela klasične glazbe, a mene se te kišne i prohladne listopadske večeri u Velikoj Gorici najviše dojmila već spomenuta  »Koncert za klavir i orkestar« u tri stavka. Uz iskreno priznanje da je to moja vrlo subjektivna ocjena, pretpostavljam da su za nju zaslužni i moji srijemski geni.