Arhiv tekstova

Stjepan Beretić je rođen 4. lipnja 1947. u Somboru u seljačkoj obitelji Josipa Beretića i Leone Benja. Nakon osnovne škole u rodnom gradu, maturirao je 1966. godine u subotičkoj gimnaziji Paulinum, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1974. godine. Za svećenika je zaređen u Somboru 17. veljače 1974. godine. Bio je godinu i pol župni vikar u Kanjiži, dvije u katedralnoj župi u Subotici, zatim župnik u Baču od 1977. do 1985., kada mu je biskup Matija Zvekanović povjerio subotičku katedralnu župu. Osim župničkih dužnosti, bio je u više navrata biskupski savjetnik. Bio je arhiprezbiter Bačkog arhiprezbiterata, trenutačno je katedralni arhiprezbiter. Na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije predaje pastoralno bogoslovlje i župnu administraciju. Profesor je vjeronauka u Gimnaziji »Svetozar Marković« u Subotici. Urednik je godišnjaka »Subotička Danica«, piše dvije rubrike u katoličkom listu »Zvonik«. Sastavio je molitvenik »Slava Božja«, koji je doživio dva izdanja. Napisao je knjigu o svecima »Božji prijatelji s nama na putu«. Radi i u Zbornom sudištu Subotičke biskupije. 

Nakon obilježavanja posvete stolne bazilike svete Terezije, sa župnikom subotičke katedralne župe  svete Terezije mons. Stjepanom Beretićem razgovarali smo o temama vezanim za ovu župu, kao i o temama koje su aktualne i važne za vjerski život. 

 

HR: Prošle nedjelje, 14. listopada, obilježena je posveta stolne bazilike svete Terezije u Subotici. Prošle su 234 godine od postavljanja kamena temeljca, a prošlo je i 210 godina od završetka gradnje katedrale svete Terezije. Kakav je značaj za vjernike, prema Vašem mišljenju, imao početak gradnje ove katedrale u Subotici prije 234 godine, i kakav je značaj imala proslava obljetnice u ova naša aktualna vremena? 

Već na početku 18. stoljeća dotadašnja župna crkva, danas franjevačka, pokazala se pretijesnom za mnoštvo subotičkih katolika.  U to su vrijeme kraljevskom naredbom franjevci u Baču, pa u Subotici, a na koncu i u Somboru, svoje župe predali svjetovnim svećenicima. U Subotici su franjevci ostali u svome samostanu, a nekadašnja župna crkva postala je samostanska. Početak gradnje današnje stolne bazilike u Subotici je znak rasta Crkve. Kad je prije 210 godina završena današnja stolna crkva, već nije bilo mjesta za sve katolike u gradu, pa se sve do 1841. godine povlačila ideja o gradnji dviju novih crkava u južnim četvrtima grada. A koncem toga 19. stoljeća, župa svete Terezije je sa svojih preko 40.000 vjernika bila druga po veličini u čitavom mađarskom kraljevstvu. Kad slavimo obljetnicu posvete naše stolne bazilike, zahvaljujemo Bogu što je od 1773. godine do danas na području župe svete Terezije niklo dvadeset župnih zajednica. Od Bajmoka do Nose i od Čantavira do Kelebije. Doista je naša katedrala velika crkva, majka i glava više od 20 župnih zajednica.   

HR: Svečanost proštenja svete Terezije Avilske održano je dan kasnije. Što vjernici iskazuju štovanjem svete Terezije i kakva je duhovna poruka ovog proštenja? 

Subotičko gradsko proštenje se ne slavi po kućama, kako se slavi na seoskim župama. Svetkovina svete Terezije je doista svetkovina duše i srca. A sveta Terezija Avilska je velika moliteljica, izuzetna radnica, velika učiteljica duhovnog života, prijateljica Boga i ljudi. Svojom poznatom porukom govori nama, koji smo u strahu, koji patimo od nesanice i stresa: »Ništa neka te ne straši. Ne boj se ničega. Sve prolazi. Bog ostaje isti. Strpljivost sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Sam Bog je dostatan«. Tako je suvremena ova poruka zaštitnice našega grada. 

HR: Župa stolne bazilike svete Terezije je dvojezična, jer su po broju župljana podjednako zastupljeni Hrvati i Mađari. Ovom župom upravljate već više od dvadeset godina. Kako se odvija pastoralni rad u župi i tko Vam sve pomaže u pastoralnom radu? 

Naša je župa –  župa slavne prošlosti. Župa je dvojezična. Katedrala je domaćica svih krizmanika grada Subotice. Na Duhove je dva puta puna do posljednjeg mjesta. Katedrala je domaćica i velikog slavlja bunjevačkih Hrvata – Dužijance. U novije vrijeme vjernici mađarskoga jezika dostojanstveno i u velikom broju proslavljaju zaštitnika svoje nacije svetoga Stjepana Kralja. Posebno su žive i lijepe dvije ponoćke u katedrali. Ovo je prije svega živa župna zajednica, koja je samo u posljednje 22 dvije godine dala 5 svećenika. Svi su ti mladi ljudi bili uključeni u pastoral. I sada župa ima jednog bogoslova i dva sjemeništarca. U našoj se župi od 1985. godine izmijenilo 16 kapelana. Neki su od njih ostavili neizbrisivi trag na duhovnost naše župe: jedni su bili vrsni propovjednici, drugi izuzetni katehete. Jedni su se istakli brigom za bolesne, drugi su bili vrsni ispovjednici. Jedan je naš kapelan uspio okupiti ministrante tako, da su i danas naši ministranti na ponos župnoj zajednici. Mnogi su mi bili izuzetni pomoćnici u vođenju župne administracije.

Veliku zahvalnost dugujemo marljivoj časnoj sestri Mariji Mirjam Pandžić, koja desetljećima njeguje zborno pjevanje u katedrali. U novije vrijeme veliki doprinos daje i novi Regens chori, mr. Csaba Paskó. Naš je župni ured imao vrsne službenike župnoga ureda, gospođu Roziku Bogešić, Anu Lijović, sada pak stalnoga đakona, velečasnoga gospodina Ferenca Sótanyi-ja. Veliku su mi pomoć davali moje sakristanke i zvonari. Dužnost sakristanke je dugo godina obavljala časna sestra Bernardeta Mamužić i druge časne sestre. U novije vrijeme je sakristanka bila gospođa Dominika Štefković, a sada je na toj dužnosti gospođa Marija Gyulai. Dužnost zvonara je obavljao Nikola Štefković, a sada je na toj dužnosti Goran Faćol. Njihova je zasluga što se u Subotici prodalo izuzetno puno primjeraka Biblije. 

HR: Kolika je zastup-ljenost mladih u župnom životu?

Već sam spomenuo naše mladomisnike, koji su kao bogoslovi bili oduševljeni pomoćnici svećenicima u pastoralu. Djevojke nam pjevaju u zboru, čitaju kod svete mise. Imamo vrsne ministrante, srednjoškolce i starije koji nam uljepšavaju nedjeljno euharistijsko slavlje. Somborski karmelićani ih zovu gotovo svake godine, da na tamošnjem proštenju osiguraju asistenciju na biskupskim misama. »Susret četvrtkom u 20« okupljao je nedavno i do 50 djevojaka i mladića, a u posljednje vrijeme možda samo njih dvadesetak. Mladi su uvijek tu, čak i kad se radi o spremanju crkve.  

HR: Župa je poznata po godišnjem glazbenom programu, koji su mnogi gostujući glazbenici ocijenili izuzetnim. Koliko Vas raduje ta činjenica i tko je sve zaslužan za održavanje kvalitetnih koncerata u katedrali svete Terezije?

Volim lijepu glazbu. A volim i to, što nam je naša stolna bazilika domaćica koja okuplja prijatelje lijepe glazbe. I prije smo imali lijepe koncerte, no posljedica posljednjeg rata je bila i to što je koncertna djelatnost u katedrali zamrla. Posljednjih godina, zahvaljujući našem župnom vikaru i zborovođi magistru Csabi Pasku koncerti su redoviti i dobro posjećeni. Zahvalan sam mu, skupa sa svojim župljanima i svim prijateljima lijepe glazbe, što je u Suboticu dovodio vrhunske europske umjetnike. Njihov nastup u Subotici bila je ujedno i promidžba za naš grad. Nerijetko se javljaju zborovođe ili umjetnici, koji kod nas žele nastupiti i izvan programiranih koncerata. 

HR: Kako ocjenjujete pokretanje i održavanje festivala hrvatskih duhovnih pjesama, HosanaFest u Subotici? U kojoj mjeri duhovne pjesme pridonose širenju duhovnosti među mladima? 

HosanaFest je djelo mladog svećenika dr. Marinka Stantića. To djelo ne bi išlo, kad u našoj Subotičkoj biskupiji za takvu vrstu glazbe ne bi bilo zanimanja. I taj festival svjedoči o tome, koliko je Subotica privlačna, upravo po glazbenom životu ne samo u našoj biskupiji, već se za naš grad i za HosanaFest znade i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zajedničko i suvremeno, mladenačko pjevanje je privlačno. Sadržaj tih pjesama jasno govori o tome koliko su mladi otvoreni za svijet Isusove Vesele vijesti. U više navrata subotički VIS »Proroci« je nastupio na svetoj misi u stolnoj bazilici. Jedna je moja župljanka poslije jedne takve svete mise izjavila kako joj je srce rijetko kada bilo tako puno kao na misi, kad su mladi svirali i pjevali. Suvremena pjesma, dakle ne doprinosi samo aktiviranju mladih u svetom bogoslužju, već ono oduševljava i odrasle vjernike. 

HR: Je li u osnovnim i srednjim školama započela katehetska nastava i kakav je odaziv učenika?

Čim je uveden vjeronauk u škole, zadužen sam za vjeronauk u gradskoj gimnaziji. S početka sam predavao i na mađarskom jeziku, a sada imam na brizi samo katolički vjeronauk na hrvatskom jeziku. U sva četiri razreda imam ukupno 135 đaka. Najviše ih je u prvom razredu: 42, pa u četvrtom 36, u trećem ih je 29, a u drugom 28. U svakom razredu imam po dvije skupine. Veliku poteškoću predstavlja manjak prostora u zgradi gimnazije. Još ni danas se nije ustalio raspored učionica, pa još uvijek lutam s đacima, nekad i četvrt sata, dok ne nađemo slobodnu učionicu. No, istini za volju valja naglasiti, kako to nije samo problem katoličkog vjeronauka, već i pravoslavnog, ali i građanskog odgoja. 

HR: Kako se usklađuje vjeronauk u školi i vjeronauk u župi?

Broj polaznika vjeronauka za mlade je u našoj župi opao od kada imamo školski vjeronauk. Inače, župni vjeronauk za djecu pokazuje također tendenciju opadanja broja vjeroučenika, no to je stanje na koje moramo računati već i zbog toga što je prirodni priraštaj već odavno u velikom padu. Ako godišnje krstimo dvadesetak djece, od kojih su mnogi iz drugih župa, onda ne možemo očekivati po 40 prvopričesnika mađarskoga jezika i isto toliko hrvatskoga.   

HR: U župi svete Terezije organiziraju se zaručnički tečajevi za buduće supružnike. Ispunjavaju li ti tečajevi svoju svrhu i koliko su oni važni za buduće supružnike?

Na to pitanje bi najbolje mogli odgovoriti supružnici koji su prošli takav tečaj. Eto, odmah jednog prijedloga: Ne bi bilo loše da »Hrvatska riječ« napravi intervju s parovima koji su prošli naše tečajeve. U posljednje vrijeme je broj polaznika tečaja tako velik, da oni ne stanu u vjeronaučnu dvoranu našeg župnog doma, kao prije par godina, već se predavanja moraju održavati u dvorani Katoličkog kruga u Subotici. Broj polaznika se uvijek kreće oko stotinu. Zanimanje mladih katolika za zaručnički tečaj se čini velikim, no valja priznati, da većina njih, ipak na tečaj dolazi zato što su ih poslali njihovi župnici.  

HR: Što Vas je potaknulo na sastavljanje molitvenika »Slava Božja«, koji je 1996. godine objavio katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«?

Molitvenik smo morali objaviti budući da zbog ratnih prilika nije bilo moguće nabaviti molitvenike iz Hrvatske. Na sastavljanje molitvenika su me potakli, prije svega, hrvatski svećenici iz naše biskupije. Oni su mi bili potpora i oni su me oduševljavali za to djelo. Molitvenik »Slava Božja« je tako zajedničko djelo svih hrvatskih svećenika naše biskupije. Oni su svojim prijedlozima meni bili putokaz za posao koji nikada nisam radio. Posebnu mi je, i nadasve, djelatnu pomoć u sastavljanju molitvenika pružio msgr. Bela Stantić, župnik subotičke župe Isusova Uskrsnuća. Nastojao sam da molitvenik svojim rubrikama i sadržajem prati istoimeni i najpopularniji molitvenik ikada izdan u Subotičkoj biskupiji, a bio je djelo našeg prvog biskupa, Lajče Budanovića.  Ponosan sam također i na ime molitvenika. Lionski biskup i mučenik, sveti Irenej je za čovjeka rekao da je on slava Božja. Zaista, živi čovjek je slava Božja. Čovjekova je slava ustrajati u Božjoj službi. To je i moja želja i želja naših svećenika da taj molit-venik pomogne svim moliteljima da ustraju u Božjoj službi. Drago mi je, što je molitvenik doživio već drugo izdanje. Ja za molitvenik volim reći da je on »proteza«, pomoćnik za molitvu, on je »proteza« i za osnovi kršćanski nauk, jer je u njemu ono najvažnije što se treba znati o sakramentima i Crkvi. 

HR: Urednik ste godišnjaka »Subotička Danica«. Kako bi okarakterizirali profil ovog godišnjaka?

Tu sam dužnost prihvatio na nagovor našeg pokojnog svećenika Lazara Ivana Krmpotića, a kasnije na nagovor hrvatskih svećenika Subotičke biskupije. Na uređivanju i sastavljanju »Danice« više rade mladi i mlađi laici, a od svećenika najviše mr. Andrija Anišić. Zato ovim putem izražavam svoju zahvalnost, kako svećenicima, tako i laicima – kao vrijednim djelatnicima i radnicima našega godišnjaka. Naša »Danica« ima svoju veliku i slavnu povijest. Izlazi uz manje ili veće prekide od 1884. godine, znači 2009. godine će slaviti 125 obljetnicu izlaženja. Sama ta činjenica govori o njezinoj važnosti. Po svojim rubrikama ona se uvijek obraćala svim uzrastima, ali je obuhvaćala kako duhovne, tako i zabavne rubrike. Zato nam takav godišnjak i danas treba. Čim se primakne vrijeme došašća, počne veliko zanimanje za »Subotičku Danicu«. I »Danica« je djelo naših svećenika, ali još više naših laika. Po svojim rubrikama, postala je neizostavno štivo ne samo onih koji se zanimaju za teologiju ili vjeronauk, nego isto tako i za one koji žele upoznati povijest naše biskupije ili našega naroda među Dunavom i Tisom. »Subotička Danica« je također i dosljedan kroničar zbivanja u općoj i domaćoj Crkvi. 

HR: O vremenu u kojemu živimo napisano je i rečeno već mnogo, a sve je više glasova koji ističu kako je u tijeku proces potiskivanja duhovnih vrednota zbog dominacije tzv. »potrošačke kulture«. Pa ipak, možete li istaknuti i neke prednosti ove aktualne postmoderne epohe?

Mišljenja sam da su duhovne vrijednosti uvijek neprolazne i privlačne. No, i u potrošačkom društvu skupocjene i vrijedne stvari imaju manju prođu nego one jeftinije. Tako je i u svijetu duhovnoga. Kad bi potrošačka kultura bila tako presudna, ne bismo više imali ni mladih redovnika, ni mladih svećenika, ne bi bilo karmelićanki. Zatvarali bi se samostani. Pa ipak, ide to drugačije. Znam, kako djevojke i mladići vole mlade svećenike, znam da ih vole slušati i da ih ti mladi ljudi znaju oduševiti tako da su i sami mladi postali kvasac naše Crkve i naše narodne zajednice.

HR: Trenutačno ste katedralni arhiprezbiter, biskupski vikar i biskupski savjetnik. Koje dužnosti podrazumijevaju ova zvanja? 

Naša je biskupija podijeljena na četiri administrativna područja, koja se zovu arhiprezbiterati. To su Katedralni, koji obuhvaća grad Suboticu i širu okolicu, Podunavski – duž Dunava, Potiski – duž Tise i Bački – koji obuhvaća čitav jug biskupije. Katedralni arhiprezbiterat se sastoji od tri manja administrativna područja koja se zovu dekanati, a dekanat se sastoji od nekoliko župa. Na čelu arhiprezbiterata se nalazi od svećenika toga područja predloženi i od biskupa na pet godina imenovani svećenik, koji se onda zove arhiprezbiter. Isto tako se na čelu dekanata nalazi svećenik, koji je kao dekan na čelu dekanata. Dužnost je arhiprezbitera koordinacija rada svi dekanata, ali i nadzor dekana u orkviru arhiprezbiterata. Arhiprezbiter prisustvuje svim godišnjim dekanatskim susretima svećenika pojedinih dekanata. Ti se susreti zovu korone.

Svaki biskup ima svoga generalnoga vikara koji biskupu pomaže u upravljanju svom biskupijom, ali biskup može za određenu vrstu poslova, ili za vjernike određenog obreda, ili za određene skupine vjernika imenovati još i biskupskog vikara. Biskupski će vikar, ako biskup naredi, zamjenjivati generalnoga vikara, kad je ovaj spriječen. U Subotičkoj biskupiji je jedan biskupski vikar zadužen za župe mađarskoga jezika, a drugi za župe hrvatskoga i drugih jezika. 

Biskupski savjetnik se kao i biskupski vikar imenuje u našoj biskupiji na razdoblje od pet godina. U starim biskupijama postoje svećenici koji tvore posebnu zajednicu, koja se zove kaptol. Članovi kaptola su kanonici, i oni su prvi biskupovi pomoćnici u staranju za katedralu i biskupiju. Naša biskupija umjesto kaptola ima Zbor biskupskih savjetnika, koje biskup imenuje na razdoblje od pet godina. Biskup će u određenim vremenskim intervalima sazvati zbor savjetnika, da prije važnih odluka sasluša njihovo mišljenje i savjet. Biskupski savjetnici donose biskupu i vijesti iz pojedinih dijelova biskupije, tako da biskup i zahvaljujući savjetnicima može pratiti život svoje biskupije.  

HR: Kakav značaj ima izgradnja Bogoslovnog sjemeništa za Subotičku biskupiju i uopće za vjerski život?

Biskupu je na srcu malo sjemenište, ali isto tako i obrazovanje i odgoj bogoslova u njegovoj biskupiji. Zato Drugi vatikanski sabor i određuje: »Neka biskup neprestanom brigom punom ljubavi bodri one koji rade u sjemeništu, a prema samim pitomcima neka se pokaže pravim ocem u Kristu. Napokon, neka svećenici u sjemeništu vide srce biskupije i rado mu pružaju svoju pomoć« (OT 5). U dječačkom ili malom sjemeništu se odgajaju svećenički kandidati uz gimnazijsko obrazovanje. Bogoslovno sjemenište je internat i odgojni zavod za svećeničke kandidate, koji studiraju bogoslovne znanosti. Ako je dječačko sjemenište slika životnosti jedne biskupije, onda je bogoslovno  sjemenište još više odraz života biskupijske zajednice vjernika. Kad je šezdesetih godina prošloga stoljeća naš, blage uspomene biskup Matija Zvekanović počeo graditi dječačko sjemenište, bilo je sumnjičavih ljudi, koji su dovodili u pitanje tu njegovu odluku. I zaista, u povijesti toga sjemeništa je bilo godina, kad su staroga biskupa mnogi svećenici savjetovali da zatvori sjemenište. No, on je ostao uporan. U vrijeme biskupa dr. Ivana Pénzesa, još je više porastao pritisak na biskupa da zatvori sjemenište, no i biskup Ivan je bio nepokolebiv. Naše je dječačko sjemenište ipak živo i odgojilo je vrsne svećenike, biskupe, intelektualce i vrijedne radnike. Specifične prilike u kojima se nalazi Subotička biskupija, kao najveća biskupija u Republici Srbiji, potaknule su našega biskupa da razmisli o otvaranju bogoslovnog sjemeništa. Premda su ga mnogi svećenici, pa i savjetnici osporavali, nastavio je planirano djelo. Bogoslovija nam treba i radi toga što naši bogoslovi studiraju u svojim matičnim zemljama: Mađarskoj, Hrvatskoj, Slovačkoj ili u Italiji. Tako njihova formacija teče bez toga da upoznaju vlastitu biskupiju ili kolege drugoga jezika. Novo će bogoslovno sjemenište omogućiti da dio svoga studija obave u zajedničkoj kući i u vlastitoj biskupiji. Osim toga, katolicima u Republici Srbiji treba teološki fakultet, gdje će osim studija steći i diplomu potrebnu za dužnost katehete u osnovnim i srednjim školama. 

Naši su mladi svećenici, zahvaljujući studiju, što u matičnim zemljama, što u Rimu i drugim zemljama, stekli vrhunsku izobrazbu, te su spremni preuzeti službe profesora i odgojitelja na našoj bogosloviji. Svojedobno je naš pokojni biskup Lajčo Budanović također omogućio svojim svećenicima specijalizaciju i studij u inozemstvu da tako dobije dobro formiran profesorski kadar, kako za katoličku gimnaziju, tako i za planiranu bogosloviju. 

Naš biskup msgr. Ivan Pénzes je tako dostojan nasljednik svojih prethodnika i za nadati se je da će i dječačko sjemenište i gimnazija, a još više bogoslovno sjemenište i teološki fakultet  dati veliki doprinos kulturnom, vjerskom i građanskom životu ne samo grada Subotice i Subotičke biskupije, već i ostalim biskupijama u Republici Srbiji, bilo obrazovanjem kateheta, bilo obrazovanjem budućih svećenika.  

g