Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Klizav teren

Kako je krenulo nakon uhiće-nja doskorašnjeg šefa KOS Ace Tomića i Koštuničinog savjetnika za sigurnost, dok je ovaj bio predsjednik SRJ Rade Bulatovića, javnošću je prostrujala »provjerena« vijest – na redu za »policijsku obradu« je i sam lider DSS. Analitičari su se odmah bacili na posao pokušavajući dokučiti da li DOS ima zaista takvu namjeru, a ako je ima što bi ona sve mogla izazvati. Zatim, da li bi Koštuničino eventualno uhićenje ili privođenje na »informativni razgovor« bilo i odgovor na sve političko-kriminalne di-leme, odnosno neće li tako radikalan potez značiti da je pređena linija iza koje borba protiv kriminala prerasta u obračun s političkim protivnicima. 
Ništa se od toga, ipak, u međuvremenu nije desilo. Koštunica je, doduše, shvatio da su on i njegova stranka na meti, pa je agresivnom retorikom pokušao parirati optužbama da se izvanredno sta-nje koristi za uspostavljanje novog partijskog jednoumlja, da DOS želi »uništiti najjaču stranku u Srbiji«, priprijetio je čak internacionalizacijom »podlih« namjera Živkovića, (Čede) Jovanovića, (Bebe) Popovića, Čanka i ostalih. Ipak – osim svojih partijskih i ideoloških prijatelja i suboraca – malo koga je u javnosti ubijedio da ne snosi nimalo krivice (moralne i političke, dabome) što je za kratko vrijeme njegovog predsjednikovanja tako efikasno stvorio politički ambijent koji je pogodovao razmahu ksenofobičnih i nacionalističkih krugova, antihaaške euforije, pa čak i okorjelim kriminalcima s neskrivenim političkim ambicijama omogućio da se osjete svemoćnim, procje-njujući da im je lider DSS dobar izgovor ili uzor (»Nema sile osim Koštunice«).
Kontranapad, međutim, nije mogao prikriti mutne poslove njegovih najbližih suradnika, prije svih Ace Tomića i Rade Bulatovića, jedno vrijeme i Nebojše Pavkovića, zbog kojih su se, bar kako se službeno saopćava, našli u dometu policijske Sablje. Još manje je mogla poslužiti kao alibi njegova kronična »neobaviještenost« (što mu to rade mangupi u njegovim redovima), ali kako je on imao i ima neograničeno povjerenje u svoje suradnike, »neinformiranost« nije bila smetnja da ih tako srčano brani. No, to je problem koji će, najvjerojatnije, Koštunica morati sam sa sobom raščistiti ako želi iz ove gužve izaći relativno čist. Ne samo zbog toga što, braneći ih bezrezervno, na sebe preuzima eventualne njihove brljotine, već i zbog realne prijetnje – ukoliko ne očisti svoje stranačko okruženje – da postane ili njihov zarobljenik (što je djelomice i sada vidljivo) ili poprimi njihovo umijeće da se bave prljavim zakulisnim rabotama. S dobrim izgledima da poništi i preostali ugled u političkoj javnosti i među biračima. A on se – kako pokazuju najnovija istraživanja raspoloženja javnog mijenja – radikalno i brzo survava. 
Greške (i to krupne) u koracima, međutim, nisu svojstvene samo Koštunici. U ponečemu, još više njegovim protivnicima i »tužiocima« u vladajućoj koaliciji. Pokrenuli su ofanzivu protiv lidera DSS s namjerom da ga diskreditiraju do kraja, stvorili dojam da bi ga možda i uhitili i sami (djelomice) upali u zamku koju su njemu namijenili. Shvatili su ipak da je Koštunica preveliki zalogaj da bi se tek tako optužio da je izravno odgovoran  za pogibiju premijera. Zalogaj koji se ne može progutati bez posljedica. Netko je valjda procijenio da bi eventualno njegovo krivično gonjenje iskompromitiralo prvobitne ambicije policijske kampa-nje u borbi protiv organiziranog kriminala. Činjenica je da Sablja posljednjih dana jenjava, da su joj oštrice sve tuplje i da baš ne pokazuje preveliku želju i volju okrenuti se prema drugim, još dubljim i suptilnijim oblicima tzv. sistemske mafije (nafta, struja, duhan, oružje) i čiji je surčinsko-zemunski klan samo vrh ledenog brijega. Radikalan potez sa Koštunicom samo bi dodatno iskomplicirao stvari. 
Ma koliko priželjkivao da se izvanredno stanje produži još »neko vrijeme«, DOS to – zbog preosjetljivosti međunarodnog faktora, prije svega – ne smije učiniti. I najvjerojatnije će ga, kako su obećali, okončati do početka pravoslavnog Uskrsa. Zato, valjda, neki njegovi dijelovi (iz DS, DHSS i nekih vojvođanskih stranaka) nastoje da do tog čina steknu odlučujuću političku prednost tako što će protivnike gurnuti na marginu, držati ih na uzdi stalnim prijetnjama i time stvoriti širok manevarski prostor da sami sebi određuju pravila igre.
U toj, reklo bi se, simultanci s vremenom, međutim, previdjeli su da – ako se ne pazi – borba protiv kriminala može lako skliznuti u obračun s političkim neistomišlj-enicima. Već jedan, srećom, neuspjeli pokušaj da se mediji podvedu pod kontrolu ili bar natjeraju na suzdržanost i samocenzuru, osnivanjem specijalne komisije pri nadležnom mini-starstvu kulture, koja je trebala procjenjivati kako se tko (od novi-nara) ponašao i što je pisao prije i poslije atentata na Đinđića, izazvao im je prilično muka da kasnije racionalno objasne – što su, zapravo, ovim htjeli i zašto su od toga naprasno odustali. Uz to, stezanje obruča oko Koštunice pokazalo je da su rupe unutar DOS samo privremeno zakrpljene i da malo treba pa da se podjele i u vladi i u vladajućoj koaliciji, obnove.
  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay