Arhiv tekstova

Jučer smo proslavili 25. obljetnicu posvete naše crkve. U nedjelju slavimo obljetnicu posvete Katedrale. To je događaj koji nameće temu o Crkvi kao zajednici. Tražeći izvore za ovo razmišljanje, ovih dana, ponovno naiđoh na bogato štivo u knjizi »Pastoral župske zajednice«. Dijelim ga s vama. 

Sudjelovanje u odgovornosti životne zajednice nalazi posebno značajnu inspiraciju u izvorno­me kršćanstvu. Evanđelje mu je najbogatije izvorište. Može se kazati kako je sama prvobitna Crkva u svome socijalnom djelovanju, kako je opisana primjerice u Djelima i Pavlovim poslanicama – to se u ovome današnjem buđenju volonterijata u Crkvi i društvu ne smije zaboraviti – startala upravo kao zajednica volontera. »Besplatno primiste, besplatno dajte!«. Crkva kao zajednica i unutar sebe prven­stveno se izgrađuje po dobrovoljnu i slobodnu angažmanu svojih članova, iako to, dakako, ne priječi da se ispunja i načelo – »radnik zaslužuje svoju plaću«. I svakodnevne životne potrebe se zadovoljavaju po pravednosti, ali s ne­prestano razvijanim smislom za solidarnost i uzajamnost. Neprestano izgrađivan oblik odgovornog zajedništva i solidarnosti, koje počinje uvijek od slabijih i siromašnijih, bitno je za društveni moralni osjećaj kršćana. Sjetimo se kako su već i u prvoj Crkvi postojale osobe (npr. đakoni i udovice) koje su skrbile za potrebe onih ugroženih.

PROMOCIJA VOLONTERSTVA: Imajući, dakle, uvijek na prvome mjestu izvornu evanđeosku inspiraciju, cr­kvena zajednica u svim svojim strukturalno-društvenim oblicima ne može zane­mariti promociju volonterstva u svim oblicima, uvjetovanima i prilagođenima konkretnim društvenim odnosima u pojedinoj kulturi, civilizaciji ili u konkretno­m društvenom okružju. Crkveni pastoral na svim razinama, ako želi biti svjedočki uspješan u suvremenim društvenim okolnostima, ne može mimoići zadaću stvaranja duhovne atmosfere, motivacije i otvaranja strukturalnoga prostora za razgranato volonterstvo. Ono se treba razvijati u dva djelatna smjera – »ad intra i ad extra« (prema unutra i prema vani).

Budući da je crkveno zajedništvo otajstvene naravi i nadilazi kon­kretne, promjenjive strukture toga zajedni-štva tijekom povijesti, pretpostavljaju se vjera i sudjelovanje u Kristovu djelu što ga Duh Sveti izvodi po Crkvi u svijetu. Stoga je i u razmišljanju o volonterstvu potrebno voditi računa o pravilnom shva­ćanju Crkve kao otajstva. U tome smislu je unutar crkvene zajednice, u življenoj duhovnosti važno razvijati aktivan osjećaj crkvenosti – biti aktivan član zajedni­ce. Pod time se misli ne samo sudjelovanje u misi i sakramentima, u raznim po­božnostima, nego i zainteresiranost za konkretne potrebe cjelovito shvaćenoga pastorala kao organski strukturirane djelatnosti cijele crkvene zajednice (dakle, i laika) – i na crti evangelizacije/katehizacije i na crti liturgije i, osobito, na crti dija­konije (služenja), odnosno martirije (svjedočenja). Crkvena zajednica unutar sebe, između svoga članstva treba razvijati socijalni senzibilitet i solidarno postupanje, osobito prema potreb­nima. Sadašnji Caritas je samo jedna od institucionalnih formi preko koje se vjer­nik uključuje u služenje svojoj braći.

PRAKTIČNI IZRAZ: Razvijeno volonterstvo u kršćanskoj zajednici prelazi i u sudjelovanje prema van (»ad extra«), u dinamiku civilnoga društva. Ono postaje praktični izraz djelo­tvorne ljubavi i znak potvrde kršćanskoga identiteta u društvenoj sredini. U dina­mici civilnoga društva kršćanski vjernici postaju inicijativni sa svojom evanđe­oskom inspiracijom što je neprestano u sebi raspiruju, sudjelujući u otajstvenome crkvenom zajedništvu (liturgija i sakramenti). Sudjelujući pak u raznim dobro­tvornim projektima i akcijama, spontanim i organiziranim u dinamici civilnoga društva, kršćani kao građani unose i u svjetovnu sferu evanđeoske vrijednosti. Isto se tako i preko vjerničkih udruga, inspiriranih vjerom i utemeljenih u krilu Crkve, ulazi u društvenu dinamiku, gdje je danas volonterstvo upravo jedan od najvažni­jih i nezaobilaznih čimbenika. Ne treba ni spominjati kako je to važno za cjeloku­pnu misiju Crkve u suvremenome svijetu. 

Međutim, kada se malo više uživimo u našu sredinu, ponizno priznajemo kako smo na tom području siromašni. Imamo dobrih i dobronamjernih ljudi. Međutim, svijest o angažiranosti, a pogotovo o suodgovornosti u suradnji jedva da postoji. Tako smo kao Crkva, zapravo prisutni samo hramski–liturgijski, a manje kao znak Kristove prisutnosti u otajstvu djelotvorne bratske ljubavi. Kada razmišljamo o suvremenom društvu, onda u stvari vidimo da je svijet upravo gladan tog »otajstva djelotvorne bratske ljubavi«. Što nam je činiti? Okrenuti se izazovu i znaku vremena. Ionako ne možemo biti autentični kršćani bez te vlastitosti angažiranog kršćanstva, dakle, pokušati tražiti putove i naći dovoljno nutarnje snage svjesno živjeti takvo kršćanstvo. Dobro je Bl. Majka Terezija podsjetila u svojim ispitima savjesti: što sam danas konkretno učinila za bližnjega? Sjećam se jedne televizijske emisije na francuskoj televiziji kada je u večernjim satima jedna meditacija završavala ovako: ako ste danas učinili nešto dobro za svoga bližnjega – želim vam ugodnu i lagodnu noć; ako ste propustili, želim vam nemirnu i tegobnu noć! Dakle, želim vam ugodnu i lagodnu noć!             g