Arhiv tekstova

»Goyini duhovi« (u originalu: Goya’s ghosts) najnoviji je film čuvenog Miloša Formana. Tko se sjeća »Amadeusa« i »Leta iznad kukavičjeg gnijezda«, kad pogleda ovaj film, shvatit će da je Forman nisko pao. Tko se ne sjeća, shvatit će samo da je pogledao jedan loš film.

Radnja ove kostimirane drame dešava se u Španjolskoj krajem XVIII. stoljeća, u vrijeme kada je radio slikar Francisco Goya, a Španjolci bili zastrašeni Revolucijom i Napoleonom izvana, te Inkvizicijom iznutra. Tako je to barem prikazano u filmu. Osim Goye, glavni likovi su svećenik Lorenzo i mlada Ines, kći bogatog trgovca i Goyin model. Oni su svi na neki način likovi u razvoju, jer je redatelj vjerojatno želio da glavni lik bude zapravo društvo, u kojem vlada opća dvoličnost i koristoljublje. Naime, Forman pokazuje kralja koji želi da se plješće njegovom lošem sviranju violine, kraljicu koja želi da je slikaju ljepšom nego što jest, brutalnu i licemjernu Inkviziciju, umjetnika koji će slikati za svakog naručitelja, bestidne madridske prostitutke, častohlepne Napoleonove maršale… Sve navedeno ne zvuči kao loša tema za film koji se bavi socijalnom kritikom, ali u »Goyinim duhovima«, apsolutno je upropaštena svim ostalim.

NEZAVIDNA GLUMA: Prije svega, gluma nije baš na zavidnoj razini. Natali Portman (Ines) ni inače nije biser holivudskog glumišta, ali ovdje se čini kao da ne zna zašto plače, dok kasnije izgubi razum i groteskno krivi usta. Jednostavno, nije uvjerljivo. Stellan Skarsgard (Goya) se najmanje ističe, pa je najmanji prob-lem. Javier Bardem (Lorenzo) je nepodnošljiv u prvoj polovici filma. Poslije ga je malo lakše gledati, jer, kako rekosmo, i on je lik u razvoju. Njemu se događa incident, koji ga mijenja kao lik. Problem je što je taj incident apsolutno nemoguć. Trebamo povjerovati da bi bogata španjolska obitelj (i to vjerojatno iznimno bogata jer nema plemstvo a ima prijam kod kralja) mučila u svojoj trpezariji crkvenog visokodostojnika (koji je, s jedne strane, glavni savjetodavac kardinala, a s druge, nema novca da mu Goya na portretu naslika i šake) da mu ilustrira kako priznanje dano pod mučenjem ništa ne vrijedi. Koješta. Međutim, nisu samo glumci krivi. Dijalozi su izvještačeni i prepuni općih mjesta. Što je najgore, udvorički su prema gledatelju. Sve mu priopćavaju polako i od riječi do riječi.

NEARTIKULIRAN REDA-TELJ: Neujednačen i neumjestan humor, jeftina patetika, nevješto oslikavanje širih povijesnih tijekova, niz redateljskih gluposti. Evo još jedne. Ines rađa kćer, koju srećemo u njezinoj petnaestoj godini kao bludnicu Alisiju. Alisiju isto igra Natali Portman. Očigledno je kako ta osoba nema manje od 22, 23 godine. Forman želi da mislimo kako ima 15. Uopće, potpuno je neartikuliran. 

Mnogi veliki redatelji su posljednjih godina snimili koještarije, koje samo maloj djeci mogu prodati. Teri Guilian je napravio »Braću Grimm« (istini za volju, izgleda kako je taj film masak-riran u postprodukciji); Roman Polansky je snimio »Olivera Twista«, još jednu pričicu o dobru i zlu. Da ne detaljiziramo o Vimu Vendersu. Šalu na stranu, jednostavno je zaprepašćujuće vidjeti kako se i Forman »prodao«. I veliki Francisco Goya se besramno prodavao, ali je bar sve vrijeme zadržavao razinu vrhunskog  stvaratelja.                 g