Arhiv tekstova

Premda elektrotehničar po struci, životni put Josipa Pokasa obilježen je glazbom. Rođen je u Petrovaradinu 1938. godine i još je kao dijete počeo svirati obiteljsku harmoniku koja se generacijama prenosila s koljena na koljeno. U Novom Sadu je završio nižu muzičku školu, a kasnije prešao na sviranje saksofona. Dugi niz godina je u zemlji i inozemstvu profesionalno svirao saksofon, a nakon bolesti srca i operativnog zahvata počinje svirati bubnjeve, jer mu bolesno srce nije dopuštalo veliki napor koji zahtijeva sviranje saksofona. Odlaskom u prijevremenu mirovinu Josip Pokas se ponovno vraća harmonici, ali dijatonskoj, autohtonom instrumentu kojeg je ranije imala gotovo svaka druga kuća u Petrovaradinu. Danas u njegovom rodnom gradu postoje samo dvije takve harmonike, jedna dvoredna i, Pokasova, troredna. Posljednjih godina aktivno svira u tamburaškom sastavu »Patoka«, s veteranima »Jelačića«, a stalni je član i pjevačkog zbora Društva. 

Josip Pokas je jedan od osnivača obnovljenog Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Jelačić«, a 20. rujna ove godine jednoglasno je izabran za predsjednika Društva.

 

HR: Gospodine Pokas, u ime »Hrvatske riječi« i svoje osobno, čestitam Vam na izboru za predsjednika HKPD-a »Jelačić«…

Hvala lijepa. Premda je to za mene još jedan novi životni izazov, želim naglasiti kako sam ja samo dio skupine Petrovaradinaca koji su obnovili rad Društva, i u suštini se osjećam dijelom tog tima koji čini sve kako bi se unaprijedio rad »Jelačića«, a kako formalnosti nalažu da netko mora biti i predsjednik, mene su izabrali za tu dužnost. U svakom slučaju zahvaljujem Vam na čestitkama.

HR: Nakon šezdesetak godina neaktivnosti obnovljen je rad  Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Jelačić« iz Petrovaradina. Kada je Društvo obnovljeno i na čiju inicijativu?

Rad Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društvo »Jelačić« obnovljen je 25. studenoga 2003. godine, na osnivačkoj skupštini održanoj u svečanoj auli rezidencije pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog i generalnog vikara za Srijem msgr. Đure Gašparovića. 

Osnovna nit vodilja ponovnog pokretanja HKPD-a »Jelačić« jest čuvanje našeg identiteta, naše kulture i običaja, tradicije Petrovaradina koja je izuzetno bogata. Kao ilustraciju tog kulturnog bogatstva spomenut ću samo činjenicu da su u Petrovaradinu prije Drugog svjetskog rata djelovala 22 kulturna društva. To su podaci kojima mi raspolažemo, za koje imamo dokumentaciju, a po našim posrednim saznanjima bilo ih je i više.

Inicijativa za ponovno pokretanje rada ove udruge potekla je od skupine Petrovaradinaca koji su bili i prvi potpisnici, odnosno prvi članovi: vlč. Marko Kljajić, Branko Melvinger, Anica Grca, Dragutin Bračun, prvi predsjednik Petar Barbek, Marina Karavanić, Davor Martinčić, blagajnica Društva od prvog dana Ankica Markuš i moja malenkost.  

Msgr. Đuro Gašparović odmah nas je u toj ideji  podržao, a danas s ponosom mogu reći kako je HKPD »Jelačić«, od tih prvih deset članova narastao na oko 140 upisanih članova te da u njemu djeluje pjevački zbor, škola tambure, odnosno tamburaška sekcija, dramska i literalna sekcija i, nedavno oformljena, povijesna sekcija koju vodi naš Davor Martinčić, istraživač povijesti Petrovaradina.

HR: Društvo nema folk-lornu sekciju?

Nema, jer smo mi bili prigradska sredina u kojoj se nikada nisu plesala kola, a nemamo niti svoju narodnu nošnju, jednostavno folk-lor u Petrovaradinu nikada nije zaživio. Ali, zato je Petrovaradin desetljećima njegovao pjesmu, i to pjesmu iz svih krajeva Hrvatske, jer su naši stari koji su imali priliku putovati te pjesme nama donosili, a mi smo ih uvježbavali i pjevali i one i dan-danas žive u nama. Tako na našem repertoaru imamo veliki izbor pjesama iz zemlje i inozemstva. 

HR: Tko financira HKPD »Jelačić«?

Donacije dobivamo od Hrvatskog nacionalnog vijeća, od Autonomne Pokrajine Vojvodine, nedavno smo i od naše mjesne zajednice dobili 5000 dinara, ali to je sve nedovoljno za ozbiljan rad kojemu težimo. Tako smo prisiljeni snalaziti se od povremenih donacija prijatelja Društva, a nešto i mi sami skupimo. Vjerojatno ne trebam naglašavati kako svi mi u Društvu  radimo volonterski, ali se neki troškovi koji su neizbježni, kao što je nabava instrumenata, brojna putovanja, angažiranje profesionalaca za stručni rad sekcija Društva, jednostavno ne mogu izbjeći. Primjerice, naš pjevački zbor izvrsno kvalitativno napreduje, prvenstveno zahvaljujući stručnom vodstvu Vesne Kesić-Krsmanović, voditeljice profesionalnog zbora u Srpskom narodnom pozorištu. Isto tako smo za školu tambure angažirali profesionalca, profesora tambure koji je završio glazbenu akademiju i specijalizirao žičane instrumente. Svaki mjesec njima redovito isplaćujemo honorar koji jedva uspijemo skupiti. Za troškove ostalih djelatnosti da i ne pričam. Kupovinu triju tambura i kontrabasa  platili smo opet iz svojih džepova, negdje oko 1200 eura. Trenutačno imamo osigurana sredstva za rad Društva do kraja ove godine, a poslije ćemo vidjeti što ćemo i kako ćemo. Nadamo se da će se u tom smislu nešto promijeniti nabolje.

HR: Rekli ste da su u »Jelačiću« najmlađa povijesna i dramska sekcija. Jeste li zadovoljni njihovim nap-retkom?

Čovjek nikada u potpunosti ne može biti zadovoljan učinjenim, jer uvijek se može više i bolje, ali s obzirom na već spomenute financijske poteškoće, kao i poteškoće s neadekvatnim prostorom, mogu reći da sam  zadovoljan radom naše povijesne i dramske sekcije, ali i s radom HKPD »Jelačić« u cjelini. Primjerice, u Širinama smo 15. rujna ove godine, na inicijativu naše povijesne sekcije i u suradnji s građanima Petrovaradina, uspjeli obnoviti i vratiti dostojanstvo našem Bijelom križu, koji je bio znatno oronuo i potpuno zarastao u korov. Ovaj kameni križ podignut je davne 1817. godine i od tada je svakog 25. travnja, na Svetog Marka, iz crkve sv. Roka zemljanim putem kretala povorka vjernika praćena glazbom sve do ovog Bijelog križa, gdje se obavljao blagoslov polja, uglavnom žita. Posljednji takav događaj zbio se prije 64 godine, a sada Stari i Novi Majurci ponovno mogu stati ispred njega i pomoliti se. Tijekom akcije netko je pomogao radom, netko materijalom ili novcem, uključili su se i mladi, ali je najvažnije da smo uspjeli i da ponovno imamo Bijeli križ, onakav kakvog su ga znali i naši preci. Križ je posvetio naš dekan Tomica Kovačić, uz svećenike Marka Loša i Stjepana Vukovca. Isto tako smo nedavno obnovili i Križ na vojnom groblju u Petrovaradinu, koji su podignuli austrougarski vojnici svim poginulima u Mađarskoj buni 1848. godine. Što se pak tiče dramske i literarne sekcije HKPD-a »Jelačić«, uglavnom su to naši najmlađi članovi koji to rade s velikom voljom i ljubavlju. Ta mladalačka svježina i entuzijazam, u spoju s bogatim i dragocjenim iskustvom starijih članova, rezultira zajedničkom kreativnošću koja krasi »Jelačić«. 

HR: Spomenuli ste neadekvatan prostor. Gdje vježbate? Imate li svoj prostor?

Nažalost, nemamo. Problem radnog prostora HKPD »Jelačić« jedan je od naših najvećih prob-lema koji nas trajno opterećuje i ograničava naš rad. Zahvaljujući ljubaznosti pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog i generalnog vikara za Srijem msgr. Đure Gašparovića trenutačno koristimo prostor Đakovačke i srijemske biskupije. Kako su to vlažne i skučene podrumske prostorije, premale da bi istovremeno radile dvije naše sekcije, usklađujemo termine što u značajnoj mjeri limitira naš rad. Osim toga, nemamo ni telefon, faks, računalo, fotokopirni stroj koji nam je neophodan za fotokopiranje notnog materijala i slično. U takvim uvjetima stvarno je teško raditi. Postoje neke ideje kako riješiti taj problem, ali to je još uvijek samo na razini ideje, te se trajno rješenje problema radnog prostora naše udruge još uvijek ne nazire. 

HR: Nedavno ste pokrenuli i akciju za popravak orgulja u petrovaradinskoj crkvi sv. Roka. Kakav je bio odaziv i je li akcija uspjela?

Orgulje petrovaradinske crkve sv. Roka izgrađene su davne 1930. godine, a izgradnju je tada inicirao lokalni kantor, učitelj i skladatelj Stanislav Preprek, s obzirom da su postojeće stare orgulje bile takoreći neupotrebljive. Nakon  67 godina rada, orgulje su ove godine ponovno bile utihnule, a crkveni zbor ostao bez pratnje njenih milozvučnih tonova. Budući da je velik broj župljana tijekom Domovinskog rata napustio župu sv. Roka i preselio se, uglavnom u Hrvatsku, preostali župljani nisu bili u mogućnosti skupiti 3000 eura, koliko je stajao popravak crkvenih orgulja. Zato smo u suradnji sa župom svetog Roka pokrenuli akciju i zamolili  za pomoć sve Petrovaradince i ljude dobre volje. Zahvaljujući najviše našim iseljenim Petrovaradincima, a jednim dijelom i župljanima koji su ostali u župi, uspjeli smo skupiti novac, angažirali majstore iz Mađarske, i nakon šest tjedana naše su crkvene orgulje bile ponovno u funkciji. Koristim ovu prigodu još jednom iskreno zahvaliti svima koji su na bilo koji način pomogli realizaciju ove naše akcije.  

HR: HKPD »Jelačić« je ovih dana dobio službenu pozivnicu za sudjelovanje na tradicionalnoj manifestaciji »Dani maslina 2007.«?

Da, u drugoj polovici listopada ove godine naš pjevački zbor i tamburaši putuju na otok Pag gdje će sudjelovati na tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji »Dani maslina 2007.«, koja se ove godine održava po sedmi put. »Jelačić« ove godine prvi put nastupa na toj manifestaciji i svi se veselimo tom nastupu. 

HR: Iseljeni Petrovaradinci  se svake godine okupljaju u Oprisavcima, pokraj Slavonskog Broda, a domaćin im je dugogodišnji župnik crkve svetog Roka u Petrovaradinu vlč. Stjepan Sokolović. Vi ste svake godine njihov redovit gost, pa tako i ove. Kakve dojmove nosite iz Slavonije?

Prvo, moram reći da mi je iskreno žao što iseljeni Petrovaradinci nisu više tamo gdje pripadaju i srcem i dušom, u svome rodnom gradu, jer su oni, kao i njihovi roditelji, dio bogate i slavne prošlosti Petrovaradina. S druge strane, drago mi je što naši bivši sugrađani nisu zaboravili svoj Petrovaradin te da su se organizirali i osnovali svoj zavičajni klub »Josip ban Jelačić«, koji djeluje u okviru Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, udruge koja skrbi o iseljenim vojvođanskim Hrvatima. Naravno da o tim okupljanjima imam pozitivno mišljenje, uostalom to potvrđuju i moji redoviti dolasci na te skupove. Nepotrebno je naglašavati kako svaki put uživam u susretu s našim  Petrovaradincima koji svoju snagu pronalaze u međusobnom zajedništvu i čuvanju  našeg identiteta, kulture i običaja, pokazujući po tko zna koji put kako Srijemci imaju veliko srce i da su spremni biti jedni uz druge u lijepim, ali i u najtežim trenucima svoje povijesti.   

HR: HKPD »Jelačić« je organizator i ciklusa tematskih večeri »Sjećanje na naše velikane«?

Kao što sam već rekao HKPD »Jelačić« se kroz svoj rad trudi otrgnuti od zaborava našu slavnu i bogatu prošlost, odnosno promicati istinske kulturne vrednote našeg naroda. Tako smo pokrenuli serijal tematskih večeri s nazivom »Sjećanje na naše velikane« posvećen ljudima koji su ostavili dubok trag u kulturi našeg naroda, a zaboravljeni su nemarom ili namjerom, ili iz bilo kojeg drugog razloga. Prva takva tematska večer održana je 27. svibnja prošle godine u Petrovaradinu, a posvećena je Iliji Okrugiću – Srijemcu. Program su vodili profesor Dominik Deman, koji je ukratko izložio životnu povijest Ilije Okrugića, dok je Branka Dačević iznijela niz pojedinosti iz bogatog stvaralačkog rada ovog znamenitog Srijemca. Njihova su izlaganja popratili članovi našeg pjevačkog zbora, pjevajući skladbe koje je napisao upravo Ilija Okrugić. Planiramo nastaviti ovaj serijal, a buduće tematske večeri bit će posvećene Franji Stefanoviću, skladatelju poznatom po »Šumskoj kraljici« i mnoštvu drugih poznatih pjesama, već spomenutom Stanislavu Prepreku, te biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Za ostale naše velikane tražimo pisane materijale kako bismo i njih dostojno predstavili, a sve te večeri održavaju se u prostorijama Vikarijata srijemskog, u kojem smo mi, uvjetno rečeno, domaćini.

HR: Kakva je bila pos-jećenost tih tematskih večeri?

Prostorija vikarijata srijemskog u kojoj se održava spomenuti serijal može primiti oko stotinjak ljudi, a tih večeri dvorana je bila pretijesna da primi sve zainteresirane, kao i uvijek kada organiziramo slične manifestacije. Nadam se da će tako biti i ubuduće.

HR: Dokle se došlo s pokrenutom inicijativom o kupovini i obnovi rodne kuće bana Josipa Jelačića u Pet-rovaradinu?

Ideja o kupovini rodne kuće bana Josipa Jelačića potekla je od nas Petrovaradinaca, a postignut je i načelni dogovor Vlade Republike Srbije  i Vlade Republike Hrvatske, odnosno premijera Vojislava Koštunice i Ive Sanadera, da bi ta adaptacija  trebala biti zajedničko djelo tih dviju vlada i Izvršnog vijeća Vojvodine. Adaptacijom rodne kuće bana Jelačića dobit će se ekskluzivan prostor u kojemu će svoje mjesto naći kulturne i političke hrvatske institucije i ona će zasigurno biti središnje mjesto svih značajnijih događanja unutar hrvatske zajednice u Srijemu. Nažalost, realizacija te ideje je otežana jer ta kuća ima više vlasnika, točnije postoji šest stambenih jedinica, a u podrumu postoji i jedna tvrtka. Tek rješavanjem tih imovinsko-pravnih odnosa realizacija ove ideje dobit će pravi zamah.

HR: Koliko Hrvata danas ima u Petro-varadinu?

Na to je pitanje vrlo teško dati odgovor. Mogu vam samo reći podatak koji imaju naši svećenici prilikom svećenja kuća, jer je to u Petrovaradinu još uvijek običaj. Dakle, po podacima naših svećenika u Petrovaradinu ima oko tisuću i pol onih koji se deklariraju kao Hrvati, točnije kao katolici. Kako jedan broj Hrvata ne prima svećenike u posvetu kuća, a neki se iz raznoraznih razloga ne izjašnjavaju kao Hrvati, sasvim je sigurno da nas ima više od ovog spomenutog broja. 

HR: Koliko trenutačno Petrovaradin ima stanovnika i imate li, kao pripadnici hrvatske nacionalne manjine, problema u svakodnevnom životu.

Petrovaradin trenutačno ima preko 20.000 stanovnika i osim pojedinačnih ekscesa, mi Hrvati u Petrovaradinu danas nemamo izrazitih problema jer smo lojalni građani zemlje u kojoj živimo. Uostalom, Petrovaradin je grad u kojem smo rođeni, grad u kojem živimo već stoljećima, grad u kojem smo ostavili duboke, neizbrisive tragove i tu činjenicu svakako treba uvažavati.

HR: Ima li u članstvu HKPD »Jelačić« i predstavnika drugih naroda?

Gledajte, Statutom naše udruge predviđeno je da članom HKPD »Jelačić« može biti svatko tko Statut prihvaća. Dakle, članstvo u Društvu nije ničim ograničeno. Primjerice, mi u pjevačkom zboru trenutačno imamo, kako mi kažemo, tri pravoslavca i nikakvih problema nema, niti ih je bilo. Već sam spomenuo našu voditeljicu pjevačkog zbora Vesnu Kesić – Krsmanović, koja profesionalno radi u Srpskom narodnom pozorištu i koja niti jednog trenutka nije postavila pitanje što radi s nama, u Društvu koje ima hrvatski predznak. Osim toga »Jelačić« ima i sponzore, naše prijatelje pravoslavne vjeroispovijesti. 

Dakle, niti u jednom trenutku ne želimo poremetiti taj sklad koji vlada u našim sekcijama i zajedničkim nastojanjima svih da budemo što bolji u umjetničkom smislu. Mi kao udruga često organiziramo i zajednička, neobvezna druženja u kojima sudjeluju i pripadnici drugih naroda i svi su uvijek dobrodošli. Uostalom, Vojvodina je multietničko i multikulturalno društvo u kojem žive pripadnici različitih nacija i kultura. I upravo te razlike bi nas trebale spajati, a ne razdvajati.                            g