Arhiv tekstova

Počet ću ovo svoje razmišljanje vrlo subjektivno. Pokušavam se vratiti u prošlost. Kada su moj otac ili majka bili najveći u mojim očima? Što više razmišljam, sve mi više izranja jedna slika iz vjerskog života koji je u to vrijeme moga djetinjstva bio uobičajen. Radi se naime o Uskrsnoj i Božićnoj ispovijedi. Puno se ljudi ispovijedalo. Ispovijed se organizirala po staležima. Onaj tko je išao na ispovijed, trebao se pomiriti sa svojim ukućanima i zamoliti oproštenje. To su u našoj sredini činili riječima: »S Bogom prošćavajte«. Odgovor je bio: »Bog ti prostio grije«. 

Kada je to, prije polaska u crkvu, učinio moj otac prema meni kao djetetu i prema svojoj majci u istoj kući i prema svojoj ženi, u mojim očima je tada bio najveći. Shvatio sam da je i moj otac čovjek i da priznaje svoje slabosti, ali priznaje i nekoga iznad sebe. To je Bog. Netko će reći lijepo sjećanje i lijepa idila. Međutim mi se čini da je to još ljepša poruka, pogotovo danas, kada se susrećemo s malo svijesti »o Bogu iznad nas«, a još manje s potrebom javnog pomirenja unutar obitelji. Zadaća kršćanske obitelji je složena. I o tome želim danas razmišljati.  Razmišljamo o zadaći kršćanske obitelji kao takve.

STVORITI ODGOJNI AMBIJENT: Uzmimo najprije zadaće u odnosu na ljudsko društvo – rađanje i odgoj. Obitelj je nenadoknadivo odgojno mjesto. U obitelji se utemeljuje moralni i društveni lik čovjeka. Dijete u najranijoj dobi prima sve od svojih roditelja, bili roditelji toga svjesni ili ne. Zato se u obitelji mora stvoriti odgojni ambijent u kojemu se dijete može razvijati u slobodnu i odgovornu ljudsku osobu. U tu svrhu je vrlo važno da u obitelji budu prisutne i druge dvije ljudske dobi, ne samo roditelji, nego djed i baka, druga starija i mlađa djeca, braća i sestre. Moderno je društvo, na žalost, ta­ko organiziralo način života, da je treća dob gotovo isključena iz obiteljskoga do­ma; time je izgubljen veoma važan odgojni čimbenik. Grade se takvi stanovi da nema mjesta za širu obitelj. Ostali su samo tata i mama. Tata i mama pak obično rade izvan kuće te odgoj djece moraju povjeravati odgojnim ustanovama što ih or­ganizira društvo. Treća dob može obiteljskomu odgojnom ambijentu dati stabil­nost i mudrost. Ne smije se zaboraviti da su u prijenosu vjere, kako pokazuje iskus­tvo, baš bake jedan od važnijih čimbenika. Dakako, negdje se višegeneracijska obitelj može u odgojnome smislu i negativno odraziti, ali to su tek pojedinačne po­jave. Općenito su djed i baka veoma pozitivan, a ja bih se usudio kazati, i nenado­knadiv čimbenik. Šteta što se u modernome načinu života to premalo uviđa.

POTROŠAČKA GENERACIJA: S tim u svezi treba govoriti o savezu generacija. Tu misao danas treba sve više promovirati u svijetu. Sadašnja aktivna generacija (srednja dob) treba pokazati svojim potomcima štovanje i zahvalnost prema starim ljudima i prijašnjim gene­racijama. Osobito pak mora misliti na buduće generacije. Nekad, u patrijarhalnoj obitelji, otac i majka su se trudili povećavati obiteljski posjed prema broju djece i steći nešto za svoje potomstvo, ostaviti im nešto u nasljedstvo. Sadašnja obi­telj je kratkotrajno na okupu. Djeca izlijeću iz obiteljskoga gnijezda čim završe školu, ili čim dođu do svog novca, pa se roditelji ne moraju toliko starati da im ne­što materijalno priskrbe. Taj je faktor otpao kao razlog veze mladih sa starima, izišao je i iz središta ljudskoga razmišljanja, ali komplicira odnose među ljudima, i u jednome dosta bitnome obliku degradira sav moralni čovjekov život na zemlji. Sadašnja se generacija pretvara u potrošačku generaciju koja sebično uživa svoj vlastiti život ne pitajući se što će biti poslije njega. Hedonizam kao životni stil ka­že: i živi život intenzivno, a potomci neka se brinu za sebe. Troši se ...! I previše se troše zemaljska dobra, koja su namijenjena i budućim generacijama. Iz takvog nači­na života proizlazi i ekološki problem koji se stalno sve više komplicira. Pretjera­no trošimo i vodu i zrak i sva dobra ove jedine Zemlje. Važno je odgajati baš u obi­telji svijest duhovnoga savezništva i s onima koji dolaze, što se posebno ogleda u rađanju. Prihvatiti dijete radi njega samoga, a ne samo zbog sebe, svoje radosti.

ODGOVORNOST ZA BUDUĆE GENERACIJE: Dijete mora prihvatiti i šira obitelj, društvo, ne samo roditelji. Čovječanstvo više nema svijesti odgovornosti za buduće generacije kao ni o svojoj biološkoj jezgri ­ – obitelji. Eto, u tome smislu treba shvatiti i gajiti savez generacija. U potrošačkome društvu prebrzo se upada u napast da o djeci, pa i o starcima razmišljamo samo u vidiku toga koliko nas koštaju. Zaboravljamo što su oni društvu dali i što mogu dati.

U tome kontekstu obitelj u društvu, s obzirom na rađanje i odgoj i na razvoj ljudskoga društva, mora postati osnovnim subjektom odgovornosti. Odgoj za odgovornost je složen. Usudio bih se ustvrditi da je jednogeneracijski nemoguć. Suodgovornost i odgovornost se pokazuju i dokazuju upravo u suodnosu kako prema mlađima, tako i prema starijima. U odgojnom procesu teorija slabo »zvuči«. Daleko je jači argument primjer, koji nije gluma nego sastavnica života. Budućnost može samo utoliko očekivati sklad generacija koliko stvarno i efektivno sada ulaže u životu u te vrednote. Već imamo raskorak vrlo tužnih sudbina. Ne samo napušteni starci i starice, nego vrlo zanemareni i napušteni pa i zlostavljani roditelji. Neki put u praksi kod takvih pritužbi znam postaviti bolno pitanje onima koji se tuže: a tko je to vaše dijete odgajao? Često je odgovor krupna suza i nemoć. Jak argument i jaka optužba, pa i samooptužba!                                            g