Arhiv tekstova

Milan Milišić (Dubrovnik, 6. srpnja 1941. – 5. listopada 1991.) objavio je za života zbirke »Volele su me dve sestre, skupa« (1970.), »Koga nema« (1972.), »Živjela naša udovica« (1977.), »Zgrad« (1977.), »Having a good time« (1981.), »Mačka na smeću« (1984.), »Tumaralo« (pjesme za djecu, 1985.), i »Vrt bez dobi« (grafičko-slikarska karta, u suradnji sa slikarom Lukšom Pekom, 1986.). Posthumno su mu objavljene zbirke pjesama »Treperenje« (1994.), »Stvaranje Dubrovnika« (1996.), »Mrtvo zvono« (1997.), »Fleka, e« (2001.), zbirka pjesama za djecu »Nastrana vrana« (1995.), zbirka prepjeva na engleski jezik »Strains« (1993.) i knjiga putopisa »Otoci« (1997.).

Za vrijeme relativno kratkog i nasilno ugašenog života, Milan Milišić se bavio raznim poslovima. Bio je suradnik tadašnje jugoslavenske sekcije BBC-a, vodio dječju emisiju na Radio Beogradu, predavao na njujorškom sveučilištu, bio kazališni dramaturg, bavio se prevođenjem, a radio je i kao taksist. Godine 1982. osuđivan je zbog članka »Život za slobodu«, u kome je poslijeratna ubijanja civila, često nepravedno optuženih za suradnju s okupatorom, koja su počinili partizani, osudio kao besmislen i nepravedan čin. Među prvim je civilnim žrtvama zločinačkog bombardiranja Dubrovnika, počinjenog od strane tadašnje JNA.

ZGRAD: Zbirka pjesama »Zgrad« sadrži cikluse »Zgrad«, »Otok od vode«, »Pod prozračnim krovljem« i »Špic, dlijeto, nokat« i već samim svojim naslovom ukazuje na pjesnikovu glavnu tematsku preokupaciju: rodni grad. Pri tom, Milišić je pokazao iznimnu sposobnost za izbjegavanje općih, fotogeničnih motiva, sentimentalne raznježenosti, a također i sposobnost da se na posve umjetnički način uhvati u koštac s kompleksnom, slojevitom i deziluzionirajućom zbiljom aktualnoga Dubrovnika, odnosno da obradu jedne takve teme izvede čisto umjetničkim sredstvima. Niti jednim stihom, izrazom ili metaforom Milišić ne klizi u banalnost, epsku narativnost, žurnalizam ili pak jeftinu frazeologiju. Sve je potpuno promišljeno, stilski i jezično izbrušeno i postavljeno na svoje mjesto.

I bez obzira na to što su Dubrovnik i njegova okolica središnja tema ove pjesničke zbirke, pa, donekle, i cjelokupnog Milišićevog književnog djela, bilo bi krajnje nepromišljeno i neutemeljeno Milana Milišića svoditi na odrednicu »dubrovački pjesnik«, ili mu lijepiti epitete kao što su, primjerice, »dubrovački trubadur«, najprije zato što kvaliteta ovih pjesama nadilazi te epitete i vidljivo je kako su motivi i način obrade univerzalni, primjenjivi i na druge sredine. Ta univerzalnost osobno doživljenih lokalnih motiva važan je činitelj u tome da je Milišić uveliko nadvladao granice lokalnog značaja, odnosno da je netko bez čijih se pjesama (spomenimo ovdje pjesme »Rez«, »Poslije kiše«, »Među vratima od grada« i »Avion«) ne može zamisliti relevantno vrednovanje suvremenog hrvatskog pjesništva. Dubrovnik je, zapravo, za Milišića bio jedan ne pretjerano izražen, ali jasno prepoznatljiv okvir u koji su smješteni zbivanja i osjećanja.

MEĐU VRATIMA OD GRADA: Milan Milišić je kao pjesnik nosio u sebi neobičan spoj buntovnosti i senzibilnosti i nije podnosio prizemnu napuhanost, površnost, koterijska, generacijska i nacionalna svrstavanja, a imao je umjetničke i ljudske hrabrosti postaviti stvari na svoje mjesto, ne brinući pri tom hoće li se time komu zamjeriti. Može se reći kako je Milišić kao pojava predstavljao svjetionik pokraj kojega su promicale lađe natovarene bogatstvom stečenim na upitan način i vlašću čija je legitim-nost također bila upitna, a on je uvijek ostajao na svom mjestu, moralno neokrnjen, pouzdan i dosljedan sebi, s jasno utvrđenim poetičkim i životnim stavom. Stavom, od kojega nema odstupanja i s kojim se ne trguje ni po koju cijenu.

Milišić je, zapravo, cijelog svog života, na neki način, stajao »među vratima od grada« (takav naslov, uostalom, nosi i najznačajnija pjesma iz ove zbirke). Zbirka pjesama »Zgrad«, ali i cijelo Milišićevo djelo, u prvom redu, oslikavaju položaj pojedinca, koji uporno, po svaku cijenu želi ostati svoj, izdvojen iz čopora (svejedno kakav prefiks taj čopor nosio). Situacija je bezizlazna i dotični je pojedinac u potpunosti svjestan toga. Štoviše, on tu bezizlaznost u potpunosti sagledava, bez ikakvih iluzija i ne opterećuje se uzaludnom nadom. Sam Milišić je, bolje od bilo koga drugog, znao koliko je teško, gotovo nemoguće izvedivo izdvajanje iz čopora, i kakve posljedice to nosi sa sobom, tako da njegove pjesme više odlikuju opisi situacija i osjećanja, konstatiranje činjenica, kao i neka vrsta pomirenja sa sudbinom, prije nego neka revolucionarna buntovnost.