Arhiv tekstova

Ilija Jakob je jedan od onih Slankamenaca koji su rođeni i gotovo cijeli svoj život proživjeli u svom rodnom mjestu, da bi ga za vrijeme Domovinskog rata bili prisiljeni napustiti i spas potražiti u Hrvatskoj. Rođen je 1936. godine u Novom Slankamenu, a Slankamenci su mu također bili i roditelji – otac Franjo i majka Marija, rođena Kovačević. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, kao prva generacija čije je školovanje trajalo osam godina, umjesto dotadašnjih sedam. 

»S obzirom da sam bio jedino muško dijete u kući, moja sestra Katica sada također živi u Hrvatskoj, bio sam predodređen za zemljoradnika, za nasljednika obiteljskog imanja. Zahvaljujući takvim okolnostima poljoprivredom se bavim cijeli svoj život, kako u rodnom Slankamenu, tako i sada u Suhopolju, u kojem živim od 6. ožujka 1992. godine«, kaže nam Ilija i dodaje kako su mu vrlo rano umrli djed i otac, djed u 50. godini, a otac u 42. godini, te je vrlo rano počeo okrutnu borbu sa životom. 

ŽIVOT U SLANKAMENU: »Još sam kao dijete, s tek navršenih 12 godina, išao na oranje, kosio žito, pomagao pri vršidbi, bio na raznoraznim utovarima i istovarima te radio sve poljoprivredne poslove, koje su radili i stariji sumještani«, prisjeća se Ilija svog djetinjstva i naglašava kako je tada posao poljoprivrednika bio izuzetno težak i naporan. »Tada nije bilo traktora, kombajna i ostale poljoprivredne mehanizacije, koja je danas normalna na selu, sve se radilo ručno, što je iziskivalo velik broj ljudi i naporan rad«, kaže ovaj vitalni 71-godišnjak koji je i ove godine, sam, bez ičije pomoći, uskladištio šest tona ječma i pšenice na tavan svoje kuće, cijeli svoj ovogodišnji urod. 

Ilija se oženio 1956. godine sa svojom sumještankom Ružicom Aleksić te uskoro postao otac petero djece: Franje (1957.), Katice (1958.), Petra (1961.), Jure (1965.) i Ane (1980.). »Osam godina nakon rođenja našeg najmlađeg djeteta, kćeri Ane, u 52. godini umrla mi je žena«, suznih očiju priča nam današnji Podravac kojeg život nikako nije mazio i koji se od te obiteljske tragedije nikada do kraja nije oporavio. Ali, bez obzira na teške udarce sudbine, Ilija kao veliki borac hrabro nastavlja dalje, sam školuje svoju djecu i izvodi ih na životni put, a zadnjih godina prije odlaska iz Slankamena uspio je, pokraj svoje, redovito obrađivati i tuđu zemlju, Srijemci bi rekli u »arendu«, te je zakupio i štand u Vukovaru kako bi osigurao siguran plasman svojih poljoprivrednih proizvoda, prvenstveno voća i povrća. 

PRESELJENJE U SUHO-POLJE: I kada je sve krenulo nabolje, opet je sudbina umiješala svoje prste, zadala mu još jedan težak udarac i natjerala ga na još jedan radikalan potez – preseljenje u novu sredinu. Naime, bivšom zajedničkom državom zapuhali su snažni vjetrovi demokratskih promjena, koji su razotkrili nacionalnu isključivost, netoleranciju i organiziranu medijsku i političku hajku na srijemske Hrvate. 

»Teško je bilo živjeti pod takvim pritiscima, u okolnostima krivnje samo zato što si druge nacionalnosti, što drukčije misliš. Osim toga, ja sam bio u specifičnoj situaciji, jer su ‘oni’ znali da je moj najstariji sin Franjo završio vojnu školu u Rajlovcu, u Sarajevu, te je preko Ljubljane i Batajnice završio u Zagrebu, u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske«, kaže nam Ilija i dodaje kako je JNA tada mobilizirala i dva njegova mlađa sina. Nakon njihovog povratka s fronte Ilija se s obitelji odmah seli u Suhopolje, mjesto pokraj Virovitice.

Ilija Jakob dugi je niz godina aktivno sudjelovao u društvenom i sportskom životu svoga mjesta te je već u osnovnoj školi igrao nogomet, a nakon škole i u slankamenskom nogometnom klubu »Dunav«. Kako mu je i trčanje bilo jača strana, natjecao se i na brojnim utrkama na kojima je nekoliko puta bio najbrži, a u staroj sportskoj disciplini »ćula« sa svojom je ekipom bio sedam godina prvi na Olimpijadi starih sportova. Osim sporta bio je u osnovnoj školi i član kulturno-prosvjetne sekcije, a kasnije je u Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Stjepan Radić« pjevao, glumio i plesao. »Od svršetka osnovne škole pa sve do odlaska u Hrvatsku bio sam član Društva, a 15 godina sam bio i koreograf u folklornoj sekciji«, kaže Ilija i za kraj našeg razgovora ističe kako je puno svog slobodnog vremena i truda ostavio u Društvu te ga je strašno pogodilo kada je čuo da su »neki novi ljudi« tih godina devastirali Hrvatski dom i pokušali zgužvati i zgaziti sve ono što su srijemski Hrvati desetljećima mukotrpno i strpljivo stvarali.