Arhiv tekstova

Kada od Osijeka putničkim vlakom pođete u Borik, treba vam dva sata udobne vožnje, mada bi dobrim automobilom tu razdaljinu prevalili za manje od sata, no ne biste uživali u krajoliku i divanu, koji je obvez-ni pratitelj ovakvih putovanja. I tako postaja po postaja, prolazimo Našice, Đurđenovac, Feričance, Zdence i Čaćince i ja spremam svoje stvari da siđem u Mikleušu. Borik, malo ali lijepo mjesto na obroncima Papuka, od Mikleuša dijeli samo pružni prijelaz. Čim prođeš rampu, tabla Borik. Pružio je utočište za oko tridesetak prog-nanih obitelji iz Srijema i nešto iz Bačke i isto toliko, a možda i nešto više iz Bosne, od Travnika i Viteza. Borik nije staro naselje, i to je nekada bila pustara virovitičkih vlastelina, okruženo lijepom borovom šumom, pa otuda, vjerojatno i ime, jedno je vrijeme bio Petrovac Mikleuški, jer nakon Prvog svjetskog rata kralj Petar tu naseljava srpske dragovoljce iz Bosne i Like, a oni u znak zahvalnosti mjestu mijenjaju ime u Petrovac. Danas je ponovno Borik, ali nema puno više žitelja, kaže Franjo Kramar, starosjedilac, ali je raspoređeno u duž, gotovo 5 kilometara. Uz cestu koja od Mikleuša vodi prema Miljevcima i dalje za Orahovicu, ili Viljevo i Donji Mihovljac. Ima nešto više od stotinjak obitelji, otprilike četvrtina Srba-starosjedilaca, druga četvrtina Hrvata-starosjedilaca, četvrtina prognanih iz Kukujevaca, Gibarca, Golubinaca, Slankamena i Sonte i posljednja četvrtina prognanici iz Bosne, ili su čak oni najbrojniji.

PRIČE NAŠEG SVIJETA: A evo i priče našega svijeta, koji je u Boriku dulje od desetljeća. »Što da vam kažem«, jada se Vera Borčić, podrijetlom iz Golubinaca. »Meni su posljednji kirbajevi u Boriku izuzetno loši, jer prošle sam godine odmah nakon kirbaja morala na sud s bivšim vlasnikom Dušanom Čortanom, koji me bezočno prevario, a ovaj kirbaj sam u crnini, jer nedavno mi je umro brat u Golubincima. Nešto mi se ne da, od kad sam ovdje u Boriku«. 

Marko i Ivica Klecin došli su u Borik i Mikleuš iz Sonte i moglo bi se reći, dobro su se snašli. Ivica je od nedavna u mirovini, i volio bi da je veća, a Marko trenutačno radi u Zagrebu i školuje djecu. »Sjetimo se i kirbaja u Sonti, veliko mjesto pa i svijeta puno, ali Bogu hvala, ni ovdje nije loše«, kaže Ivica i nastavi vrtjeti prase na ražnju.

Marina Štrapajac podrijetlom je Slankamenka, ali udala se u Golubince i danas je s obitelji u Boriku. »Snašli smo se, muž radi, ja sam se zaposlila, djeca se školuju, zdravi smo, Bogu hvala, a danas je kirbaj pa je i trpeza puna. E, ali kirbaj u Slankamenu, također na Svetog Mihaela, neponovljiv je. Istina, tada sam bila mlada, ali sjećanja su još uvijek svježa«.

KUKUJEVČANI U BORIKU: Dida Josu Živanovića, podrijetlom iz Kukujevaca, sreli smo uz put, gura prase u kolicima. »Red je red, a za kirbaj ide prase. Došla su mi djeca, bit će još gostiju i crkveni god se mora obilježiti, ali ja se uvijek rado sjetim Presvetog Trojstva i kirbaja u Kukujevcima. Selo veliko, crkva k‘o katedrala, gostiju sa svih strana, a kod nas je kirbaj uvijek bio nedjeljom«.

I Ilija Gajdašić, zvani Ica Gajdašev, također podrijetlom iz Kukujevaca, rado se sjeti Kukujevaca. »Ta imali smo vinograde na onim lijepim padinama Fruške gore, a vina kao u priči, pa za Trojstvo silni gosti, ali ni ovdje nije loše. Došla su djeca, da Bog da zdravlja, a za drugo ćemo lako. Ja sam i ovdje posadio vinograd, evo grožđa još ima, istina bilo je i leda, ali za nas je dosta«.                  

Ruža Pozderović došla je u Borik iz Gibarca, još 1995. godine. »Ta, ja sam već bila u pregovorima, a onda su nas sve istjerali, cijeli Gibarac i Kukujevce i prvim sam busom došla ovamo. Bogu hvala, svega imamo. Evo, sin je napravio novu kuću, baš za kirbaj bilo je useljenje, istoga dana unuka je došla s Krka i kupila automobil, a samo dan ranije stiglo mi je rješenje iz Srijemske Mitrovice, konačno sam dobila mirovinu. E, da je barem veća. Ni Gibarac nije bio puno veći od Borika, ali mi je nekako ljepši i miliji, a za kirbaj gosti sa svih strana, pa i mlađa sam bila. Eto, nedavno sam bila na groblju u Gibarcu, i čim sam od Šida ugledala selo, nekako mi ugodno oko srca«.

I tako završavamo priču o malom selu na lijepim obroncima Papuka, koje je udomilo neke nove ljude i njihove sudbine, sjećanja, želje i htijenja, a oni su u potrebi za zajedništvom najprije sagradili molitveni dom, u kojemu se obraćaju Gospodinu, baš kao i ovoga kirbaja i zazivaju pomoć u traženju pravoga puta, za sebe i svoje bliže.