Arhiv tekstova

Na dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Subotici mr. Davor Vidiš, profesionalni diplomat, došao je 29. studenoga 2004. godine. Za mandata njegove prethodnice, dr. Jasmine Kovačević-Čavlović, već se intenzivno radilo na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske, hrvatska je manjina imala priznat manjinski status, formiran je HNV, a otpočelo se i s ostvarivanjem prava u području obrazovanja i informiranja na hrvatskom jeziku. Neki od tih projekata su se u posljednje tri godine, za vrijeme mandata Davora Vidiša, manje ili više uspješno, nastavili razvijati. Njegov novi mandat počeo je 30. rujna u Prištini, gdje će obavljati dužnost voditelja Ureda za vezu Republike Hrvatske.

 

HR: Na samome dolasku, odmah poslije upoznavanja s aktualnom situacijom na ovim prostorima i obilaska zajednice, rekli ste kako se vidi da zajednica radi ali da ima prostora za još bolju organiziranost. Koliko se na tom području, po Vašemu mišljenju, napredovalo u protekle tri godine? Koliko se unutarnji odnosi, odnosno neprikriveni antagonizmi, odražavaju na sve to i štete interesima zajednice?

Uvijek može bolje i postoji želja da se zajednica bolje organizira. Nažalost, imate taj efekt da, kada ste unutar nekoga procesa, često vidite one njegove lošije strane, a kad se pokušate izdignuti iznad toga ili kada ste kao ja sada u situaciji rezimiranja, doista se može reći da se vide napreci, razlike. Od kada sam došao, Hrvatsko nacionalno vijeće je promijenilo dva predsjednika, bile su dvije političke stranke ovdašnje hrvatske zajednice, a sada ih ima tri, itd. Sve ovo što govorim nije nužno loše, ali očigledno nekih promjena u organizaciji ima. Meni je najdraže što je poslije mnogo godina ponovno otpočela nastava na hrvatskom jeziku u Gimnaziji u Subotici. Naravno tu je osnovnoškolsko obrazovanje na hrvatskom, ali ima tu još i prostora za katedru na Učiteljskom fakultetu, i dr. Novina je i to što zajednica ima svojega zastupnika u Narodnoj Skupštini Srbije. Organiziranost nikada neće biti na zadovoljavajućoj razini, no, treba vidjeti i druge manjinske zajednice. Sukobi unutar zajednice nisu specifikum samo hrvatske zajednice, ali se i uz ovakvu organiziranost  postižu neki rezultati.

HR: Intenzivno ste surađivali s Hrvatskim nacionalnim vijećem, u kojemu su se za vrijeme Vašega mandata događale i burne kadrovske promjene. Koliko je ova krovna institucija odgovorila izazovima i mogućnostima u korist hrvatske zajednice koju predstavlja? 

Prvi izbor HNV-a je napravio dosta. Očigledno, promjenom vlasti u Srbiji dolazi vrijeme suradnje s ostalim zajednicama, a ne vrijeme sukoba. Više nema problema u odnosima između naše države i ovdašnje države. Sad dolazi vrijeme suradnje, nove se stvari događaju i tu se treba prilagoditi. Čini mi se da ovdje fali jedna generacija mladih ljudi koja bi prihvatila sad taj novi izazov. Nažalost, moramo priznati da je puno mladih ljudi otišlo u Hrvatsku, i ja to doživljavam kao veliki problem ove zajednice. Ipak, ima mladih koji ostaju i čini mi se da se pojavljuje perspektiva ostanka ovdje. Mislim da to nije samo moj optimizam. 

Ova je država u jednom specifičnom trenutku, manjinski problemi nisu jedini, nisu prioritetni, i u tom smislu mi možda imamo razumijevanje za to što HNV možda nije polučio uspjeh kakav bi većina ljudi očekivala od njega. Međutim, napravilo se koliko se moglo. Dosta sam propagirao ovdašnjim mladima da uđu u manjinske institucije, da se angažiraju, pa i uđu u politiku. Bilo je dosta prigovora na račun rada HNV-a, dosta je bilo sjednica bez kvoruma, ali to je krovna  institucija za kulturnu autonomiju ovdašnjih Hrvata koja je u danom trenutku izabrana, i radila koliko se moglo. 

HR: Poslije više godina, Hrvati imaju i svojega zastupnika u Skupštini Srbije, koji je mandat osigurao na listi Demokratske stranke. Kakvom Vi vidite njegovu ulogu? 

Politička zastupljenost ovdašnjih Hrvata nije kakvu bismo mi očekivali i kakva se može iščitati iz Sporazuma o zaštiti manjina. Mogu reći da se u posljednjih nekoliko bilateralnih susreta na najvišim razinama spominjalo i to pitanje. No, ova je država nedavno donijela novi Ustav, sad se tek uspostavljaju vrhovna tijela ove države, tako da donošenje izbornog zakona tek predstoji. Nadam se da će i toga biti. 

Naravno, hrvatska zajednica nema snagu mađarske zajednice da direktnim izborima osvoji tri zastupnička mandata u srbijanskoj Skupštini, tako da je i ovaj jedan uspjeh. Više  bih volio da je on izabran snagom hrvatske zajednice, ali on je izabran u jednoj dobroj kombinaciji, kombinaciji s Demokratskom strankom. Međutim, na listi DS-a su i zastup-nici slovačke i rumunjske zajednice, te bi oni skupa mogli staviti manjinsku problematiku na stol. Ima tu prostora i očekujem njegovo djelovanje u tom smislu. Treba nametnuti i neke druge stvari i svakako biti aktivniji. 

HR: U hrvatskoj zajednici u Vojvodini  postoje tri političke stranke. Kakvim ocjenjujete njihov rad, te kako komentirate njihovu nesuradnju?

Slična je situacija i u nekim drugim manjinskim zajednicama. U hrvatskoj zajednici to su u biti frakcije jedne te iste stranke, nastale kao posljedica nekih unutarnjih odnosa, neslaganja. Ja sve to ne doživljavam nužno kao negativnu stvar. U jednom je trenutku DSHV bio u nekim specifičnim situacijama, pa je nastao HNS, koji se kasnije fuzionirao. Gospoda iz novoformirane Demokratske zajednice Hrvata  su se predstavila kod mene u Konzulatu. Te hrvatske stranke se mogu ne slagati oko nekih stvari, međutim, postoje stvari oko kojih bi se morale slagati, npr.  nastave na hrvatskom jeziku i dr. To bi trebalo biti nesporno ako stranke imaju hrvatski predznak. To mi se čini logičnim. U principu, oni se mogu svađati, ali oko nekih temeljnih stvari se trebaju složiti. No, nesloga hrvatskih stranaka se može odraziti na političku zastup-ljenost hrvatske zajednice. Ta rascjepkanost glasova će u konačnici štetiti zajednici. Ali, to je situacija u kojoj zajednica postoji, to je jednostavno tako.

HR: Za Vašega mandata Bunjevci su uspjeli prilično toga realizirati. Najnovije je uvođenje tzv. bunjevačkog govora u škole. Kako bi se, prema Vašemu mišljenju, hrvatske institucije i njihovi čelnici trebali postaviti prema bunjevačkim institucijama i njihovim projektima?

Taj problem bi se trebao rješavati u Beogradu. Aktivnosti Hrvatske protiv institucionaliziranja bunjevačkog govora u školama su bile doista aktivne. Nisam siguran da je u konačnici podržavanje takvog projekta dobro ni za one koji ga podržavaju, a nisu ni Bunjevci, niti Hrvati. Puno sam puta bio u apsurdnoj situaciji, jer znam tko od čelnika tih bunjevačkih institucija ima hrvatsko državljanstvo, i to dobiveno temeljem članka 16., što znači temeljem dokaza o pripadnosti hrvatskome narodu. Kada je bilo otvorenje izložbe o senjskim Bunjevcima u Gradskome muzeju u Subotici, prilično sam oštro iznio naš stav, stav Republike Hrvatske, a to je da mi Bunjevce držimo Hrvatima. Za nas su oni Hrvati i točka. 

Čak su se i eksperti, stručnjaci lingvisti pobunili prigodom uvođenja bunjevačkog govora, postavljajući pitanje gdje je tome kraj, kuda to vodi. Vidim da unutar hrvatske zajednice postoje po tom pitanju dva stava, oštar stav i stav koji je za međusobnu komunikaciju. Hrvati i Bunjevci negdje sjede za stolom zajedno. Mislim da tu ipak više treba očekivati suradnju, jer ovakva situacija predstavlja gubitak i energije i kadrova.

HR: Budući da ste na mandat u Suboticu došli s Vašom obitelji, izravno ste se mogli upoznati s funkcioniranjem i problemima obrazovanja na hrvatskom jeziku u Subotici. Koliko ste zadovoljni funkcioniranjem ovoga projekta? Kakvu mu budućnost predviđate? 

Mislim da obrazovanje na manjinskom jeziku prije svega treba nuditi adekvatnu količinu znanja, a onda sve ostalo. Mislim da se tu ulaže dosta truda. Mi smo taj projekt, kao Generalni konzulat RH, dosta pomagali, u smislu osiguravanja udžbenika, a Hrvatska je poslala ovamo i dvije profesorice hrvatskoga jezika. U perspektivi, hoćemo li mi svi ovdje govoriti engleskim jezikom u Skupštini Vojvodine, to ne znam.

Osobno sam, temeljem iskustva vlastite djece, zadovoljan ovdašnjim obrazovanjem. Najmlađi mi je sin bio u odjelu na hrvatskom i on problema s količinom usvojenoga znanja nema. E, sada, je li sve to baš na hrvatskom jeziku, o tome bi se dalo govoriti. Vi znate šalu: Tko govori hrvatski u Vojvodini? – Katolički svećenici i Srbi iz Hrvatske. Svakako bi trebalo osigurati i katedru hrvatskoga jezika na nekom od postojećih fakulteta. Budućnost ovoga projekta ovisi i o odnosima unutar zajednice. Trebalo bi na to pokušati gledati dugoročnije. To je ipak temelj za očuvanje nacionalne zajednice na ovim prostorima. Nije slučajno manjinskim nacionalnim vijećima povjereno područje obrazovanja. 

HR: Bili ste izravno uključeni i u probleme informiranja na hrvatskom jeziku. Prisustvovali ste sudskim ročištima koja su se vodila protiv novinara nakon treće cenzure na tadašnjoj Televiziji Novi Sad, posjećivali ste redakcije Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice, »Hrvatske riječi«, te druge projekte iz područja informiranja. Koja je po Vama razina uspješnosti u ostvarivanju postavljenih ciljeva ovih projekata? 

Ne mogu biti objektivan koliko hrvatski medijski projekti i institucije zadovoljavaju potrebe ovdašnje hrvatske zajednice. Znam da se novine čitaju, radijski i televizijski program slušaju i gledaju. Mislim da su najvažniji problemi u tome području organiziranost i ljudstvo. Naime, čini mi se da će doći trenutak kada će biti medijskog prostora za hrvatsku zajednicu, a neće biti ljudi. Ona nesretna situacija koja je završila na sudu je za svaku osudu, mislim da smo veleposlanik i ja to i javno dali do znanja time što smo bili nazočni ročištima protiv dvoje novinara. Mislim da se iz te faze izašlo. Mislim da će za neko vrijeme unutarnja organizacija hrvatskih medija biti problem, jer nedostaje stručnog kadra. No, javljaju se neki ljudi koji završavaju novinarstvo u Hrvatskoj i koji tu imaju svoju ulogu. 

Razgovarao sam u Beogradu i s kolegama iz OESS-a, oni su čak ponudili pomoć u tome kako organizirati informiranje manjinske zajednice, i mislim da bi po tom pitanju trebali tražiti pomoć od ljudi koji se u to razumiju i imaju iskustva u tome području. Treba procijeniti ljudske resurse, raditi na kadrovima.

HR: Na području pod jurisdikcijom Generalnog konzulata RH u Subotici je najveći broj hrvatskih institucija. Koliko su po Vašemu mišljenju one spretne u iskorištavanju mogućnosti koje pružaju važeći zakoni i potpisani Sporazum između Hrvatske i Srbije o međusobnoj zaštiti prava nacionalnih manjina? 

Mi smo po dolasku ovdje vidjeli jednu rupu koju treba popuniti, pa smo organizirali transparentnije baratanje financijskim sredstvima, bar onima koja dolaze iz RH. U smislu javnog poziva, kandidiranja projekata, vidjeli smo da u institucijama postoje problemi između osoblja koje ih vodi, te onoga koji provodi odluke, te smo stoga organizirali seminar za tajnike kako bismo ih naučili kako treba raditi projekte. HNV je imao ideju da se napravi centar za izradu takvih projekata. 

Prigodom dodjele izvanrednih sredstava iz Republike Hrvatske mi smo imali želju podržati neki jači projekt, međutim, nije bilo ponuđeno takvih projekata. Zajednica sama mora iznjedriti svoj interes, nema smisla nametati joj. Možemo joj dati savjet, ali ideja mora doći iz zajednice. Često hrvatskim institucijama promaknu natječaji i meni je zbog toga žao. U »Hrvatskoj riječi« redovito objavljujete natječaje i to je dobro, no, možda bi trebalo voditi i evidenciju o tome tko se javlja na njih i kako im pomoći u tome. 

Nisam rastao u multietničkoj sredini i dosta mi je stvari po dolasku ovdje bilo novo. Ostao sam fasciniran razinom kulture, tradicije i povijesti hrvatske zajednice koja ovdje postoji. Poslije Drugog svjetskog rata i sedamdesetih godina prošloga stoljeća puno se toga promijenilo, i to na grub način. Dosta je ljudi otišlo. Činjenica je da kada prebrojite hrvatske institucije, najviše ima kulturno-umjetničkih društava i gostovanja. Imali smo i primjedbe na naše financiranje, u smislu zašto pomažemo samo KUD-ove. Mi smo probali izdići nekoliko velikih projekata. Zainteresirani smo bili za scenu na hrvatskom u Narodnom kazalištu, no, tu se nameće pitanje kadra. 

HR: Koliko je posredstvom Generalnog konzulata, ili pak Veleposlanstva, Republika Hrvatska pomogla institucijama ovdašnjih Hrvata, te koji su projekti za Vašega mandata naišli na najveću potporu i razumijevanje? 

Jednom sam čuo jednu zanimljivu rečenicu – Novac nije problem, novca nema. Ta rečenica izaziva smijeh kada se čuje. No, nije novac uvijek problem, on je katkada i izgovor. Treba baratati s onim što se ima i to na najracionalniji način. Mi smo uvijek inzistirali da ta sredstva budu veća i veća, no, ovdašnje se institucije trebaju obratiti i institucijama ove države. Financije jesu uvijek problem, ali ne prvi. Podržavali smo rad institucija, gostovanja i putovanja. Dosta financijskih sredstva je za mojega mandata otišlo KUD-ovima. Negdje je to bilo za osiguravanje osnovnoga funkcioniranja tih institucija, a negdje i za velike investicije u prostore, poput HKUD »Vladimir Nazor« u Somboru. Volio bih da je sredstava bilo više. 

HR: Kakvima biste ocijenili odnose i suradnju s institucijama i udrugama ovdašnjih Hrvata koje ste uspjeli razviti i održavati za Vašega mandata?

Što se tiče lokalne, pokrajinske pa i državne razine, imali smo korekt-ne odnose. Na razini Subotice, intenzivno smo surađivali, posjećivali se. Za mojega mandata na mom su konzularnom području u posjetu bili predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić  i predsjednik Vlade Ivo Sanader, te kardinal Josip Bozanić. U Hrvatskoj postoji razumijevanje za potrebe hrvatske zajednice ovdje i to razumijevanje doista raste. 

Što se tiče institucija hrvatske zajednice na ovim prostorima, pozivali su nas, pitali su, spajali smo, odazivali se, ljudi su nam dolazili, pomagali smo... Ne mogu reći da je bilo nekih problema. 

HR: U radu Generalnog konzulata u Subotici ste, odmah po dolasku najavili promjene u radu. Konkretno, najavili ste kako ćete ga otvoriti za potrebe zajednice više nego što je to bio slučaj prije. Koliko ste uspjeli u tome i čime je sve to rezultiralo?

Povećanim brojem stranaka, svakako. Uloga konzulata i diplomacije se mijenja u svijetu. Komunikacija je brža, protokol je manji, konzulati su sve više otvorene institucije. Vi na neki način u konzulatu trčite štafetu, otrčite vašu dionicu i predajete štafetu onom tko dolazi poslije vas. Moja prethodnica je napravila veliki posao. Otvorila je Generalni konzulat, imala je vizni režim s puno gužve ispred zgrade Konzulata. Nama je postalo lakše djelovati od kada je suspendiran vizni režim sa Srbijom. Mogli smo se više koncentrirati na kulturu, gospodarstvo, život ovdašnje zajednice. Volio bih da su ljudi prepoznali dobru volju Konzulata da se pomogne u okviru postojećih mogućnosti i nadležnosti. Ako je to prepoznato, ja sretan odlazim iz Subotice. 

HR: Uz svakodnevne obveze i dužnosti generalnog konzula, vodili ste i uobičajeni obiteljski život. S kakvim dojmovima, poslije gotovo tri godine, Vi i Vaša obitelj odlazite iz Subotice, Vojvodine? 

Supruga i ja imamo troje djece, mi smo jedna dalmatinska glasna obitelj koja je unijela galamu u jednu malu subotičku ulicu. Zaista smo lijepo primljeni i proveli smo tri godine lijepoga i ispunjenoga života. Subotica daje uvjete za pun život, djeca su nam išla na brojne aktivnosti, stariji sin nam se i zaljubio ovdje. Ovo je lijepa sredina za obiteljski život, jer on može biti ispunjen. Kad bi nam nešto nedostajalo otišli bismo do Novog Sada ili Beograda. Još da je more ovdje, bilo bi prelijepo...

 

g