Silosi u Đurđinu izgrađeni su kao vlasništvo zadruge »Đurđinski atari«, a u samom financiranju dijelom je pomogla država. Natjecali su se i za sredstva Američke fondacije za razvoj (ADF), dok pokrajinska tijela nisu imala sluha za tako što. Svoj interes za ulaganje u ovaj projekt 15 članova je pronašlo u zajedničkom korištenju strojarskih postrojenja čime je i njihova iskorištenost u radu veća.
Samu gradnju otpočeli su prošle godine, malo ranije nego što su dobili »zeleno svjetlo« od države, dok su nakon odobrenja sredstava ozbiljnije pristupili projektu i izgradili dva umjesto jednoga silosa.
SILOSI PREMA ZAHTJEVIMA EU: »Sustav našega rada je da surađujemo sa svima, radimo čak i otkup za druge zadruge, poput ZZ ‘Salaša‘. Želimo da što više pšenice prođe i da ostvarimo svoju maržu. Bitno nam je da silos sam sebe isplati, i ne pada na teret zadrugara. Imamo dva vrijedna momka koji rade kod nas, jedan će biti uposlen, drugi radi po potrebi. U planu nam je izgraditi još dva silosa, ostavili smo za to i zemljište«, kaže predsjednik zadruge »Đurđinski atari« Svetislav Stantić.
Oprema je španjolske proizvodnje, a silos je izgrađen prema zahtjevima Europske unije. Betonski silosi i drugi stari silosi, koji su od farbanih materijala, nisu dozvoljeni za uporabu po standardima Europske unije, objašnjava Stantić te dodaje kako se, budući da EU stalno povećava standarde, u zadruzi pribojavaju, kako će do pristupanja Uniji još nešto morati dorađivati. Kompletan objekt s putom i bazenom vrijedi oko 180 tisuća eura.
»Skupo je sve, a najviše nas ‘boli‘ cjenik administrativnih poslova, jer je na sve te potrebne i nepotrebne dokumente otišlo gotovo milijun dinara. Nije mi jasno zašto Subotica ima tako ‘žestoke‘ cjenike svojih usluga, jer je u drugim općinama daleko jeftinije i imaju više sluha za slične projekte«, komentira Stantić. Od pratećih ulaganja najznačajniji je bazen, čiji se kapacitet procjenjuje prema tome koliko je daleko najbliža vatrogasna postaja, tj. koliko je vremena potrebno za dolazak vatrogasne službe. Silos ima dobru opremu, svaka ćelija ima tri sajle unutra, a na svaka tri metra stoji mjerač temperature i u svakom momentu može se pogledati temperatura, objašnjava Stantić i kaže »mi nismo državna tvrtka i ne možemo si dozvoliti luksuz pogreške, te se strogo kontrolira vlažnost zrna koje ulazi, ma tko bio vlasnik smještajnog roda«.
FINANCIRANJE: »Radi odobravanja sredstava Američka fondacija za razvoj (ADF) tražila je biznis plan, koji je Regionalna agencija i napisala, a glede samih republičkih tijela – oni nisu tražili toliko detaljne podatke, već su željeli vidjeti osnovnu zamisao i znanje zadrugara iz ovog područja rada.
»Shvatili smo kako nema potrebe samostalno ulagati sredstva, koja niti nemamo, već smo odlučili skupa napraviti kvalitetan projekt i zadovoljiti kapacitete svoje pro-izvodnje. Mislim kako nema silosa u Vojvodini koji je sličan, a da ga mi nismo obišli. Najviše nas se dojmilo kada nam je jedan iskusan poljoprivrednik, koji je samostalno izgradio veliki silos još prije poticajnih sredstava, ispričao sve njegove pogreške koje mi nismo morali proći«, kaže Svetislav Stantić.
Predstavnici ADF i veleposlanstva SAD su bili u posjetu zadruzi ljetos i bili su zadovoljni kako su se silosi razvili. Podrška američkog fonda je zatvorena, ovo je bio jedan među posljednjim projektima, koji su oni radili u našoj zemlji.
SUŠA I CIJENE: »Rod kukuruza ove će godine biti mnogo slabiji nego ranije. Kultura koja nije podbacila ove godine je uljana repica, a nje nema puno u ovim krajevima. Još rezultate roda suncokreta nismo sumirali, jer nismo sve ‚skinuli‘ s njiva, a do sad smo vidjeli kako je puno suhog zrna i sjeme se ne mora sušiti. Netko će ove godine imati solidan rod kukuruza, dok drugi gotovo nikakav. Nije bila toliko bitna uporaba agrotehničkih mjera, već izbor sorte od koje je ovisilo kada je ‘izmetličila‘ kultura i vrijeme kada je sijano. Što je kasnije nikao, to je sad slabiji rod. Suncokreta će biti za otkup oko 50 vagona, ima ga doista malo, jer je bio loš rod ove godine« kaže Stantić.
»Ove godine smo u silosima počeli raditi s pšenicom od oko 150 do 160 vagona, što od naših zadrugara što od drugih proizvođača, koji su imali povjerenja u nas. Jedna ćelija je i sad puna pšenice, to su uglavnom zadrugari ostavili na lager i čeka se bolja cijena. Cijena se s 9,5 do 11 dinara povećala na 16 dinara, ali pošto je uslijed suše deficit pšenice u regiji i u Europi, očekujemo kako će cijena još rasti. Čak i neki izvoznici poput Rumunjske imaju deficit, a da ne spominjem Bosnu, koja je veoma zainteresirana za otkup. Kod nas je bio poprilično loš rod pšenice, od prosječnog roda dobilo se pola. Cijena pšenice je skočila i tu su poljoprivrednici došli na neku normalnu razinu, ali mnogi nisu mogli dočekati niti mjesec dana, kao ni njen rast na 16 dinara. To je problem poljoprivrednika, jer mlinske kuće tako na njihov račun zarađuju. Da si ne lažemo, priča o mlinskim kućama i pekarima ne stoji, oni građanima ne prodaju kruh od pšenice koja košta 16 dinara, već od prošlogodišnje, daleko jeftinije. Sljedeće godine, kada rod bude opet slab, nanovo će se povećavati cijena, i nikad više cijena se neće snižavati. Ne trebamo spominjati kako štruca kruha nema niti pola kilograma, mnogi su to mjerili i dokazali. U Subotici je cijena kruha 32 dinara, a to je općina gdje se najvjerojatnije proizvodi najveći udio pšeničnog zrna, pa bi trebala biti najniža cijena. Opravdanja za to teško tu netko ima«, kaže Svetislav Stantić.
Iz ovoga primjera može se zaključiti kako na sam lanac formiranja cijena mogu utjecati i poljoprivrednici. Silosi se polako grade, zadruzi je u interesu izgradnja još ćelija s tri stotine vagona, sušilica i podno skladište i to se želi ostvariti u idućih pet godina, zaključio je Stantić
g
