Arhiv tekstova

Željka Zelić (1980.) je jedna rijetkih koji su se nakon završenog studija u Hrvatskoj vratili natrag u Srbiju. U svoj rodni grad Suboticu, vratila se početkom ove godine diplomiravši novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U ovdašnjoj hrvatskoj zajednici poznata je ponajprije po svojem novinarskom angažmanu: zamjenica je glavnoga urednika katoličkoga mjesečnika »Zvonik« iz Subotice i suradnica na izradi katoličkog godišnjeg kalendara Danica (nova), a radi i kao suradnica tjednika »Hrvatska riječ« iz Subotice, portala programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice, Hrvatskog povijesnog portala, dopisnica je i Informativne katoličke agencije (IKA) i Glasa koncila iz Zagreba. Tajnica Hrvatskog društva katoličkih novinara bila je od 2003. do 2006. godine. Tekstovi su joj do sada objavljeni u Informativnoj katoličkoj agenciji, Glasu koncila, Zvoniku, Subotičkoj Danici (nova), Hrvatskoj riječi, Svjetlu riječi, Don Boscu i Klasju naših ravni te na portalima: www.kriz-zivota.com, www.suboticadanas.info i web: www.suboticka-biskupija.info. 

Dobitnica je priznanja za novinarski rad u Informativnoj katoličkoj agenciji u Zagrebu. Naime, Komisija za komunikacije i tisak Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP) na sjednici održanoj 27. siječnja ove godine odlučila joj je dodijeliti priznanje za ustrajno i kvalitetno praćenje redovničkih zbivanja.

 

HR: Nakon studija u Zagrebu, gdje ste nekoliko godina i honorarno radili za više medija, odlučili ste se za povratak u Suboticu. Što je bilo presudno za ovu odluku?

Na početku moram istaknuti kako mi je ta odluka bila jedna od težih koje sam morala donijeti u životu. Kada sam prije punih šest godina odlazila na studij u Zagreb, ta je odluka za mene bila prijelomna, budući da sam iza sebe već imala dvije godine pauze. Mislim tu na godinu dana provedenih na Ekonomskom fakultetu u Subotici te godinu dana pauze, nakon što sam shvatila da ekonomija nije područje kojim bih se mogla baviti cijeloga života. Tu sam cijelu godinu provela pripremajući se za prijamni ispit za studij novinarstva u Zagrebu jer je, kad sam odlučila napustiti Ekonomski fakultet, već bilo kasno prijaviti se na prijamni za novinarstvo. Sjećam se da sam na početku studija govorila kako uopće nema dvojbe hoću li se nakon studija vratiti ili ne, ali vremenom sam sve više razmišljala o ostanku u Zagrebu. No, kao što vidite, vratila sam se. Na tu su odluku utjecali mnogobrojni čimbenici, a jedan od njih, osim toga što mi je ovdje obitelj, bila je i mogućnost relativno lakoga uposlenja. Moram, naime, spomenuti kako je jedan od glavnih razloga zašto se otprilike samo jedan posto naših studenata nakon studija vraća natrag taj, što je mogućnost njihova uposlenja nakon povratka relativno mala. Svi, naime, od nas očekuju da se nakon studija vratimo, ali što nakon toga? Ne mogu reći da ne razumijem one koji se ipak nisu vratili, jer im je ostanak u Hrvatskoj zajamčio siguran posao i koliko–toliko sigurniji život. Da sam bila vođena samo »ekonomskom logikom« nema dvojbe kako bih sada bila u Zagrebu, budući da je ponuda za posao, i to u struci, postojala. Međutim, ako svi ostanemo u Hrvatskoj što će se dogoditi s hrvatskom zajednicom u Vojvodini? I ovako su vidljivi problemi s nedostatkom kadra kad je školstvo, mislim na hrvatskom jeziku, u pitanju, pa je izvjesno da bi oni koji sada završavaju studij mogli nakon povratka naći posao. Želim dakle reći da bi zajednica trebala, osobito oni koji u njoj imaju odgovorne funkcije i zadaće, raditi na tomu da mladima, koji se nalaze pred tako teškom odlukom, pruži podršku i pomoć u rješavanju njihovih nedoumica. Sigurna sam da bi se tako broj onih koji se nakon studija vraćaju doma povećao. Vjerujem da svatko najbolje zna na što je pozvan i gdje se najviše može dati. U trenutku kada sam donosila odluku, smatrala sam da nešto od onoga što sam naučila mogu pružiti našoj hrvatskoj zajednici i zato sam tu gdje jesam.  

HR: Budući da među novinarima u ovdašnjim medijima na hrvatskom nema nijednog školovanog »profesionalca«, od Vas se, na neki način, očekivalo da ćete se uposliti u nekoj od redakcija. Međutim, iako ste suradnica mnogih medija na hrvatskom, uposleni ste kao prevoditeljica-lektorica za hrvatski jezik u Općini Subotica. Možda je pitanje previše osobno, ali koji su bili razlozi da se u potpunosti ne posvetite novinarstvu? 

Ni najmanje me ne iznenađuje ovo Vaše pitanje, jer moram priznati da niste jedini koji me je takvo što upitao. Posao i radno mjesto prevoditeljice-lektorice u Općini Subotica na kojemu radim nešto više od mjesec dana mi je, kako se čini, došao u pravom trenutku, iako sam sigurna, kako ste i sami ustvrdili, da sam mogla raditi u struci. Ipak, svoju pravu struku nisam u potpunosti zanemarila, jer još uvijek sam aktivna kao dopisnica IKA-e i Glasa koncila iz Zagreba, a pišem, i ako za to bude prilike nastavit ću rado i uvijek pisati, i za ovdašnje medije na hrvatskom jeziku. Dakako, posebno mjesto zauzima naš katolički mjesečnik Zvonik u kojemu surađujem od samoga njegova osnutka 1994. godine, a sada sam preuzela dužnost zamjenice glavnoga i odgovornoga urednika, pa su se i moje obveze u njemu znatno proširile. Imamo planove postupnoga uvođenja novosti u Zvonik, što opet iziskuje veće angažiranje i puno rada na samim tekstovima. No, to je ono što me privlači i u čemu se pronalazim. Budući da sam tijekom studija radila kao stalna honorarna suradnica IKA-e, jasno je da sam se na neki način profilirala u oblasti katoličkoga novinarstva, što ne znači da nisam i da neću pisati i za medije koji se ne bave tom tematikom. S druge pak strane, posao novinara ne obuhvaća samo obilazak terena i pisanje vijesti, izvješća, reportaža i ostalih novinarskih uradaka. Novinarski posao često zahtijeva tihi i skroviti rad »iza scene«, posao redigiranja i lektoriranja, pa tako gledano posao koji sada radim nije u koliziji s mojom strukom, jer mi kroz ruke prođu tekstovi koje ne treba samo prevesti već ponekad i »novinarski dotjerati«. Ipak, razlog zbog kojega sam se opredijelila za ovaj posao leži u samoj činjenici da je situacija u našoj zajednici nezavidna, pa bi angažiranje u ovdašnjim medijima na hrvatskom značilo da sam se apriori odlučila za jednu od strana unutar hrvatske zajednice, jer kod nas, na žalost, još uvijek ima podjela i strana za koje se trebamo opredjeljivati, što me s jedne strane žalosti, a s druge plaši. Upravo iz tog razloga, ovaj mi posao, istina možda samo trenutačno, pruža malo manje stresa od kojega svi mi danas bježimo. No, kako kažu, u životu ništa nije konačno, pa bih ovo vaše pitanje, ali i moj odgovor, ipak ostavila otvorenim.

HR: Prije nekog vremena, za portal www.suboticadanas.info napisali ste kolumnu u kojoj ste se bavili negativnim aspektima i mogućim posljedicama podjela među dužnosnicima u hrvatskoj zajednici. Kako trenutačno gledate na stanje u hrvatskoj zajednici?

Ponovila bih samo ono što sam već napisala u spomenutoj kolumni, a to je da je došlo krajnje vrijeme da »svi oni koji imaju nešto za reći sjednu za zajednički ‚okrugli stol‘ na kojemu, ako ništa drugo, licem u lice (što prava komunikacija podrazumijeva), mogu jedni drugima prenijeti stajališta, razmišljanja i neprijeporne činjenice. Tako bi barem bili pošteđeni onih pogreški, da ne kažem ‚smetnji‘, koje nastaju u prijenosnom kanalu i mediju preko kojih jedni drugima stajališta iznosimo posredno«. Dakle, općenito smatram da u našoj zajednici nedostaje kvalitetne komunikacije, ali, osim toga, i hrabrosti, ponekad čak i smionosti priznati onomu »protivniku s druge strane« da je nešto napravio dobro. Uvijek je lakše kritizirati, to jest istina, ali isto tako stalno kritiziranje ne vodi ničemu i vidimo i sami do čega nas je ono dovelo. Ne trebaju nam neki drugi da bi nas dijelili i uništili, premda ni toga ne manjka, kad smo se i sami podijelili na nekoliko strana. Pa iako se sve svodi na neko opće dobro, na kraju ispadne da ono bude na posljednjem mjestu, pa se čini da relativiziramo njegov smisao. Kao drugi važan problem vidim sve slabiju angažiranost mladih, ali s obzirom na to da im se ne pruža dovoljno prostora onda me ne čudi da se sve više udaljavaju od zajednice, a sve iz straha od podjela i svrstavanja na različite »strane«. Sve dok naše snage ne budu ponovno ujedinjene, nažalost, ne vidim neku svijetlu budućnost za sve nas koji živimo na ovim prostorima.

HR: Promatrajući uopćeno, kako ocjenjujete rad ovdašnjih medija na hrvatskom jeziku? Što bi im eventualno savjetovali  kako bi oni unaprijedili svoj rad?

Ako bismo se vratili na situaciju od prije samo deset godina i usporedili je s današnjom, onda bi nam brzo postalo jasno da se situacija iznimno popravila. Danas imamo i radijski program, nekoliko tiskovina i nakladničku djelatnost na hrvatskom jeziku, a žao mi je da osim dopisništva za HRT i emisije »Prizma« na RTV1, trenutačno imamo slab televizijski program na hrvatskom jeziku. No, nadam se da će i taj problem uskoro biti riješen. Kao jedan od problema ovdašnjih medija na hrvatskom jeziku, vidim stalna javna »prepucavanja« i nadmetanja članova naše zajednice, koja, usput rečeno, ničemu ne vode. Smatram da se takvi razgovori trebaju voditi na nekoj drugoj razini, a javnost dakako treba biti informirana o njihovim učincima, ukoliko ih ima. Prije nego nešto bude objavljeno treba vidjeti je li nešto korisno za konačnog primatelja naše informacije, jer novinarska etika uključuje i posebni odnos prema primatelju i obratno. U protivnom, može se lako dogoditi da bude prijeđena granica profesionalnosti. Mediji trebaju služiti cijeloj zajednici budući da kreiraju i javno mnijenje. U načelu, smatram da je situacija dobra, jer se novinari koji rade u ovdašnjim medijima na hrvatskom jeziku trude unaprijediti svoj rad kroz pisanje aktualnih i kvalitetnih tekstova, premda na njihovoj kvaliteti treba neprestano raditi i pri tomu pratiti mišljenja ali i potrebe čitateljstva. Iako sam završila novinarstvo, ne mislim da je moja formacija prestala i da se ne trebam svakodnevno usavršavati, budući da uvijek postoje rupe u znanju koje treba dopunjavati, pa i sama često sumnjam – je li ono što sam napisala dobro ili ne. Kad već govorimo o usavršavanju, naša bi zajednica trebala biti senzibilizirana za ulaganje u edukaciju onih ljudi koji u njoj i za nju rade. Tu prije svega mislim na organiziranje različitih tečajeva. Zajednica bi morala poraditi na edukaciji kadrova, kako organiziranjem novinarskih tečajeva kod nas, tako i slanjem novinara na tečajeve, poglavito u Hrvatsku, gdje bi, osim toga, mogli usavršiti znanje hrvatskoga jezika. Naime, ne smijemo samo kritizirati, ako i sami nismo učinili nešto kako bi se situacija popravila. 

HR: Stalna ste suradnica više katoličkih medija. Razlikuje li se pisanje za njih od rada za medije drukčijega  profila?

Prednost je samo u tomu što su katolički mediji ipak neovisni o različitim političkim strukturama, za razliku od medija drukčijega profila koji su često komercijalizirani, ili, ako je riječ o privatiziranim medijima, često ovisni o njegovu vlasniku ili, pak, o vladajućoj političkoj struji čije, ponekad i nesvjesno, postaju marionete. Općenito, mislim da je za novinarstvo pogubna činjenica da politika igra važan čimbenik i kad je novinareva neovisnost u radu u pitanju. U tom smislu, rad u katoličkim medijima je u izvjesnoj mjeri slobodniji, iako i u Crkvi ima problema, koji se nastoje što bolje gurnuti pod tepih. U takvim slučajevima kod novinara radi autocenzura pa ona druga »s vrha« nije potrebna. Samim tim što se u katoličkim medijima promiču opće moralne vrijednosti, za razliku od senzacionalizma i utrke u »kupnji čitateljstva« koje su danas često na cijeni, i sam rad je manje opterećen nekim marginalnim stvarima, ali ništa manje odgovoran u odnosu na one druge medije. Držim da su i katolički, ali i svi drugi mediji, pozvani promicati moralne vrijednosti koje potiču na pozitivne odluke, i u tom smislu između načina pisanja i pristupanja profesiji za jedne i druge medije nema velike razlike, osim u tematici kojom se bave.

HR: Obnašali ste dužnost tajnice Hrvatskog društva katoličkih novinara od 2003. do 2006. godine. Što je podrazumijevala ova funkcija i kolika je njezina »težina« u krugovima struke?

Dužnost tajnice obuhvaćala je u prvom redu komunikaciju sa samim članovima Društva kojih je blizu tri stotine, organiziranje godišnjih skupština zajedno s predsjednicom Društva, sastavljanje financijskoga izvješća i dr. Osim toga, Društvo je organiziralo različite tribine, predavanja i duhovne obnove te dodjelu godišnjih nagrada i malonogometni turnir, a nerijetko su naši članovi odlazili i na različite seminare u inozemstvo. Zadaća tajnice HDKN-a pružila mi je mogućnost aktivnijega uključivanja u rad katoličkih medija, osobito IKA-e, zahvaljujući kojoj sam stekla veliko iskustvo u struci. Istina, nije uvijek bilo lako, jer se agencijsko novinarstvo uvelike razlikuju od rada u tjednicima i mjesečnicima, no, isto tako pruža temelje novinarstvu, jer neko nepisano pravilo kaže – da je onaj tko je naučio pisati jezgrovite i kratke agencijske vijesti, naučio sve o novinarstvu. 

HR: Prijeđimo na Vaše bavljenje književnošću. U svojem prvom romanu »Bezdan«, koji je objavljen koncem prošle godine, bavite se za prvijenac složenom temom suicida, te posredno i temom smisla  života. Što Vas je inspiriralo pisati upravo o ovim pitanjima?

Smisao života i druga životna pitanja stalno me zaokupljaju. Svjedoci smo svojevrsne izgubljenosti ljudi u vremenu. Svi mi nekamo žurimo i nešto tražimo, a često ne nalazimo. U tim stranputicama vremena mnogi od nas se izgube a da toga nisu ni svjesni. Zato sam u romanu pozornost posvetila sve aktualnijem problemu našega društva, a to je problem besmisla života, izgubljenosti u suvremenom svijetu, ali i pitanju iskrivljene savjesti i s njom često povezanim suicidom. Ipak, mislim da je poruka romana jasna, a ona ukazuje na to da rješenje problema uvijek postoji. Ponekad najveća snaga postoji u nama samima, a da joj ne dopuštamo da iz nas bude oslobođena na korist nas samih, ali i onih s kojima živimo. Kako sam to već jednom izjavila, volim promatrati ljude oko sebe i razgovarati s njima o onomu što me i samu muči. Na taj način spoznajem sebe samu, ali i onoga koji mi otkriva dio svoje osobnosti. Sve to pomoglo mi je misli pretočiti u riječ, a jesam li u tomu uspjela pokazat će vrijeme.

HR: Ulomci iz Vašeg novog romana koji je još u rukopisu, objavljeni su u časopisu »Klasje naših ravni«. Kada će roman biti završen i ukratko čime ćete se u njemu baviti?

Za razliku od prvoga, ovaj će roman biti obim-niji, jer sam se trudila popraviti sve one propuste koje sam napravila u prvom, i problemu kojega eksponiram u romanu pristupiti na kompleksniji način, pridajući važnost i deskripciji, ali i emocionalnim stanjima glavnih likova. Jasno je da na početku nekoga rada ne može sve biti onako kako to drugi od nas očekuju, ali ja se nadam da ću svojim budućim radom opravdati povjerenje onih, koji su u onomu što sam već napisala prepoznali poruku ili neku vrijednost. Premda ne bih htjela previše odavati o čemu će biti riječi u novom romanu, reći ću samo toliko da u njemu pristupam sve aktualnijoj temi našega vremena, a to je pitanja samoće i »izgubljenosti« nasuprot problema preljuba u braku i krize srednjih godina. Jasno, ima tu i drugih tema kao što je zatvorenost male sredine i mentaliteta ljudi iste, ali konačni sud o romanu ostavit ćemo za zadaću čitateljstvu kada on konačno bude objavljen.

HR: I za kraj, koji su Vaši planovi za budućnost na  profesionalnom planu?

Možda je prerano govoriti o nekoj budućnosti na profesionalnom planu, jer sam u nekom smislu tek na početku. U prvom redu, u planu mi je završiti roman »Plašt« – za kojega mi je ostalo dovršiti još četiri poglavlja. Voljela bih ono što trenutačno radim raditi na što bolji način, i jasno, pridonijeti boljitku naše zajednice onoliko koliko to budem u mogućnosti. Ako bi mi se jednoga dana pružila mogućnost za stručnim usavršavanjem u smislu poslijediplomskoga studija, ne mogu reći da o tomu ne bih razmišljala. Za sada tomu nema mjesta, jer osim što je poslijediplomski iznimno skup, tek sam započela raditi i neku stalnu egzistenciju si moram osigurati, jer je bilo previše godina »života na kredit«. Najvažnije je truditi se ono što radiš raditi na što kvalitetniji način, a trenutačno, osim tih, nemam nekih posebnih želja i intencija.

g